MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŠTO JE STARČESTVO?




Držite se ljubavi i starajte se za duhovne darove, a osobito da prorokujete. A koji prorokuje govori ljudima za nazidavanje i bodrenje i utešenje. (1. Kor. 14: 1, 3)

Apostol Pavle, nezavisno od jerarhije, navodi tri službe u crkvi: apostolsku, proročku i učiteljsku.

Neposredno iza apostola stoje proroci. Njihova služba se sastoji najviše u nazidavanju, bodrenju i utešenju. Upravo sa tim ciljem, kao i radi pouke ili upozorenja, proroci predskazuju buduće događaje.

Preko proroka se neposredno otkriva volja Božija, i zbog toga je njihov autoritet bezgraničan.

Proročko služenje je poseban blagodatni dar, dar Duha Svetoga (harizma). Prorok poseduje naročiti duhovni vid - prozorljivost. Za njegakao da se pomeraju granice prostora i vremena, duhovnim vidom on vidi ne samo događaje koji su se zbili, već i predstojeće, vidi njihov duhovni smisao, vidi dušu čoveka, njegovu prošlost i budućnost.

Tako uzvišen poziv ne može da ne bude povezan sa uzvišenim moralnim životom, čistotom srca i ličnom svetošću. Svetost života se i zahtevala od proroka prvih godina hrišćanstva: "On treba da ima `narav Gospoda.` Po tome se poznaje da li je prorok lažan ili istinit, govori najstariji pisani spomenik iz 2. veka - Učenje dvanaest apostola (Didahi).

Službe koje je nabrojao postol Pavle sačuvane su u Crkvi za sva vremena. Apostolsko, proročko i učiteljsko služenje kao samostalne službe mogu se podudarati sa činom episkopa ili prezvitera.

Proročko služenje, povezano sa ličnom svetošću, uzdizalo se sa procvatom života Crkve i opadalo u nepovoljnim periodima. Ono se prevashodno pojavljuje u manastirskom starčestvu.

Uticaj starčestva se proširio daleko preko manastirskih zidina. Starci su duhovno podizali ne samo monahe već i mirjane. Posedujući dar prozorljivosti, oni su sve nazidavali, bodrili, tešili, lečili od duhovnih i telesnih bolesti, upozoravali na opasnosti, pokazivali put života, otkrivajući volju Božiju.

Predstavljajući direktan produžetak proročkog služenja, starčestvo se pod tim imenom i u tom obliku javlja tek u četvrtom veku zajedno sa pojavom monaštva, kao njegovo rukovodeće načelo.

+++

Blagodatno starčestvo pripada najvišim dometima duhovnog života Crkve, ono je njen cvet, ono je venac duhovnih podviga, plod molitvenog tihovanja i bogopoznanja.

Ono je organski vezano sa unutrašnjim monaškim podvigom koji teži da dostigne bestrašće, pa se zato i javlja istovremeno sa monaštvom u osvitu hrišćanstva. Neko vreme starčestvo cveta, dostižući vrhunac svog razvoja, zatim slabi, opada, pa čak i potpuno pada u zaborav, da bi se ponovo preporodilo nalik talasastoj krivi koja se podiže, pada i ponovo podiže.

Tako je u Rusiji, u vreme Pajsija Veličkovskog (18 - ti vek) starčestvo bilo zaboravljeno. On ga je ponovo uspostavio te je počelo da cveta u mnogim mestima.

I mada je to bio povratak drevnoj tradiciji Rusije, za većinu je to bila teško shvatljiva novotarija. Protojerej Sergije Četverikov pišući o starcima, govori da je u našoj prošlosti, pre revolucije, rusko manastirsko starčestvo bilo nedovoljno poštovano od strane ruskog društva.

Rusko društvo je imalo nejasnu predstavu o starčestvu. Čak ni naša mlada bogoslovska nauka nije uspela ozbiljnije da razmotri ovo pitanje. Tako: "Pitanje stračestva u drevnim ruskim manastirima uopšte nije doticano u naučnoj literaturi. Sudeći po žitijima, ono je bilo široko rasprostranjeno", govori profesor Serebrjanski.

Crkvena jerarhija se pred tom pojavom uglavnom držala po strani. Otuda su neki straci često proganjani. To je bio slučaj sa prepodobnim Serafimom Sarovskim, ocem Varnavom Getsimanskim; a među optinskim starcima sa ocem Leonidom, ocem Amvrosijem i ocem Varsanufijem.

Priča o progonu vidovitog starca Varsanufija toliko je karakteristična da ćemo se podrobnije zadržati na njoj. Zbog kleveta dostavljenih jednom religiozno - političkom salonu, koji je u Peterburgu imao veliki uticaj, a po dostavi nekoliko monaha koje su otac Varsanufije i otac Ksenofont, optinski nastojatelj, prognali iz manastira zbog bunta, Sveti Sinod je 1911. godine odlučio da pokrene postupak protiv njega. Poslan je Serafim Čičagov - autor znamenitog "Divjejevskog letopisa" - i za njim arhiepiskop tverski i mitropolit peterburgski. Poslednji je, bez ikakvog razmišljanja odmah stao na stranu buntovnika, vratio ih u Optinu, smenio oca Varsanufija i premestio ga u Staro - Golutvenski manastir. Postavilo se čak i pitanje zatvaranja skita i uništenja starčestva. Potresen tim porazom, nastojatelj Optine, otac Ksenofont, ubrzo je skončao, a kroz godinu dana, 4. aprila 1912. godine, i otac Varsanufije.

Naravno, daleko od toga da su svi jerarsi proganjali starčestvo. Tako su, na primer, u svoje vreme ugledni svetitelji, kao što su mitropolit Gavril (1801) ili oba Filareta, moskovski i kijevski, koji su i samo bili askete štitili starčestvo.

Nerazumevanje stračestva izazivalo je njegovo proganjanje, ali je takođe bilo uzrok još jedne negativne pojave - da se sa poverenjem prihvataju svakakvi samozvanci, ljudi u prelesti, koji su se izdavali za starce, ali ničega zajedničkog sa njima nisu imali.

Uočimo još jednu pojavu, lažno starčestvo, koju možemo primetiti i u savremenom dobu... Savremeno dihovništvo razvilo se iz drevnog manastirskog starčestva i predstavlja njegov drugi oblik. Zahvaljujući srodnosti duhovništva i starčestva, neiskusni sveštenici, koji samo teoretski poznaju asketsku literaturu, uvek mogu pasti u iskušenje "prekoračenja vlasti" - preći granicu duhovništva i da starčestvujući, nemaju ni pojma u čemu je suština istinskog starčestva. To "maldo starčestvo" (kako su ga jednom nazvali) unosi raspad u život koji ga okružuje. U njemu se krije opasnost da se pričini nenadoknadiva šteta duši onoga ko se u to upusti. Poznati su čak i slučajevi samoubistva, kao rezultat takve povrede duše.


Izvor:  http://oros.forumwww.com/%D1%88%D1%82a-je-c%D1%82ap%D1%87ec%D1%82%D0%B2o--t113.html

Pročitano: 11389 puta