Blagodatno starčestvo pripada najvišim dometima duhovnog života Crkve, ono je njen cvet, ono je venac duhovnih podviga, plod molitvenog tihovanja i bogopoznanja.
Ono je organski vezano sa unutrašnjim monaškim podvigom koji teži da dostigne bestrašće, pa se zato i javlja istovremeno sa monaštvom u osvitu hrišćanstva. Neko vreme starčestvo cveta, dostižući vrhunac svog razvoja, zatim slabi, opada, pa čak i potpuno pada u zaborav, da bi se ponovo preporodilo nalik talasastoj krivi koja se podiže, pada i ponovo podiže.
Tako je u Rusiji, u vreme Pajsija Veličkovskog (18 - ti vek) starčestvo bilo zaboravljeno. On ga je ponovo uspostavio te je počelo da cveta u mnogim mestima.
I mada je to bio povratak drevnoj tradiciji Rusije, za većinu je to bila teško shvatljiva novotarija. Protojerej Sergije Četverikov pišući o starcima, govori da je u našoj prošlosti, pre revolucije, rusko manastirsko starčestvo bilo nedovoljno poštovano od strane ruskog društva.
Rusko društvo je imalo nejasnu predstavu o starčestvu. Čak ni naša mlada bogoslovska nauka nije uspela ozbiljnije da razmotri ovo pitanje. Tako: "Pitanje stračestva u drevnim ruskim manastirima uopšte nije doticano u naučnoj literaturi. Sudeći po žitijima, ono je bilo široko rasprostranjeno", govori profesor Serebrjanski.
Crkvena jerarhija se pred tom pojavom uglavnom držala po strani. Otuda su neki straci često proganjani. To je bio slučaj sa prepodobnim Serafimom Sarovskim, ocem Varnavom Getsimanskim; a među optinskim starcima sa ocem Leonidom, ocem Amvrosijem i ocem Varsanufijem.
Priča o progonu vidovitog starca Varsanufija toliko je karakteristična da ćemo se podrobnije zadržati na njoj. Zbog kleveta dostavljenih jednom religiozno - političkom salonu, koji je u Peterburgu imao veliki uticaj, a po dostavi nekoliko monaha koje su otac Varsanufije i otac Ksenofont, optinski nastojatelj, prognali iz manastira zbog bunta, Sveti Sinod je 1911. godine odlučio da pokrene postupak protiv njega. Poslan je Serafim Čičagov - autor znamenitog "Divjejevskog letopisa" - i za njim arhiepiskop tverski i mitropolit peterburgski. Poslednji je, bez ikakvog razmišljanja odmah stao na stranu buntovnika, vratio ih u Optinu, smenio oca Varsanufija i premestio ga u Staro - Golutvenski manastir. Postavilo se čak i pitanje zatvaranja skita i uništenja starčestva. Potresen tim porazom, nastojatelj Optine, otac Ksenofont, ubrzo je skončao, a kroz godinu dana, 4. aprila 1912. godine, i otac Varsanufije.
Naravno, daleko od toga da su svi jerarsi proganjali starčestvo. Tako su, na primer, u svoje vreme ugledni svetitelji, kao što su mitropolit Gavril (1801) ili oba Filareta, moskovski i kijevski, koji su i samo bili askete štitili starčestvo.
Nerazumevanje stračestva izazivalo je njegovo proganjanje, ali je takođe bilo uzrok još jedne negativne pojave - da se sa poverenjem prihvataju svakakvi samozvanci, ljudi u prelesti, koji su se izdavali za starce, ali ničega zajedničkog sa njima nisu imali.
Uočimo još jednu pojavu, lažno starčestvo, koju možemo primetiti i u savremenom dobu... Savremeno dihovništvo razvilo se iz drevnog manastirskog starčestva i predstavlja njegov drugi oblik. Zahvaljujući srodnosti duhovništva i starčestva, neiskusni sveštenici, koji samo teoretski poznaju asketsku literaturu, uvek mogu pasti u iskušenje "prekoračenja vlasti" - preći granicu duhovništva i da starčestvujući, nemaju ni pojma u čemu je suština istinskog starčestva. To "maldo starčestvo" (kako su ga jednom nazvali) unosi raspad u život koji ga okružuje. U njemu se krije opasnost da se pričini nenadoknadiva šteta duši onoga ko se u to upusti. Poznati su čak i slučajevi samoubistva, kao rezultat takve povrede duše.
Izvor: http://oros.forumwww.com/%D1%88%D1%82a-je-c%D1%82ap%D1%87ec%D1%82%D0%B2o--t113.html