MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DVE SESTRE ROĐENE: SRBIJA I RUSIJA




Danas se mnogi sa bolom u srcu sećaju dogadjaja od pre deset godina: 24. marta počela je varvarska američka agresija protiv Srbije. Više od dva meseca «Milosrdni andjeo» je parao nebo Jugoslavije, bacajući bombe i rakete na sela i gradove. Pred očima mi prolaze kadrovi reportaža iz Beograda na Veliki Petak: rat, bombardovanje, a Srbi idu da celivaju Plaštanicu. Potom je bio Vaskrs, i ponovo su iz «hrišćanske» Amerike na hrišćansku Srbiju letele bombe s natpisima «Happy Easter!».
 
Na jesen 2001. godine šetali smo u pauzama izmedju časova seminara iz vizantijske umetnosti u Novom Sadu po tom univerzitetskom gradiću i često slušali ovakve komentare: “a evo tih mostova koje su bombardovali Amerikanci”, “a tamo su poginula deca, zbog čega su morali da ubijaju decu?”…Iz Novog Sada sam se uputila u Beograd. Bukvalno kao u snu, penjala sam se od železničke stanice ka centru grada po razrušenoj ulici, koja je ličila na kadrove iz sovjetskih filmova o Velikom Otadzbinskom ratu, samo je sve bilo na javi. Iste 2001. godine na konferenciji o Srednjem veku u Budimpešti nisam mogla da se uzdržim i pitala sam uvaženog američkog profesora – “Kako ste mogli da bombardujete Srbiju sa željama “Srećan Vaskrs?!”. Umesto odgovora se nasmejao, mislim zbog neučtivosti:”that’s amazing, ja o tome ništa nisam čuo».

A možda zaista još neko nije čuo za to da je nekoliko hiljada mirnih gradjana bilo ubijeno, više od 6000 je ranjeno za vreme 77 dana NATO agresije; razrušeno je oko 60 crkava i manastira, 66 mostova, 16 železničkih stanica, 7 aerodroma, uništeno je i oštećeno nekoliko hiljada kuća i stambenih objekata (pregled gradjanskih posledica NATO agresije i rušenja na teritoriji Jugoslavije od 24.03.1999. do 08.06.1999. pogledati http://www.kosovo.ws/archive/destrlist.htm). Uostalom, o statistici NATO agresije tih dana i nedelja pisaće mnogi. A ja sam želela da pričam o nečem drugom, a to je o ljubavi Srbije prema Rusiji, pojavi koja nema svojih analoga u istoriji medjunacionalnih odnosa.

Ako je neko od vas već imao prilike da bude u Srbiji, s oduševljenjem ćete početi da pričate o tome da “nas Ruse nigde niko tako ne voli kao Srbi”. “Nas i Rusa trista miliona”, - osmehuju se Srbi i dodaju, - “a bez Rusa pola kamiona”. Sećam se svog prvog susreta sa takvim odnosima prema nama Rusima. Na jesen 2001. godine trebalo je da izučim nekoliko grčkih rukopisa u Beogradskoj Nacionalnoj Biblioteci. Na dan dolaska u Beograd ostavila sam stvari u univerzitetskom domu i pošla u goste, u porodicu jednog srpskog profesora. Vratila sam se kasno, ključeve od sobe je zaključala žena koja je već otišla kući. Okolina nepoznatog grada, mrak, hladnoća, nema prijatelja (imala sam telefonske brojeve profesora, ali nisam mogla daih zovem tako kasno!). Uznemireno sam hodala ulicom. “Hej, o čemu si razmišljala?”. Podigla sam oči. Jedna devojka me gledala i osmehivala mi se. Morala sam da joj objašnjavam na nekoj mešavini ruskog, srpskog i engleskog. “Ne možemo sad da podjemo kući, jer imamo sastanak guslarskog kluba, ali ćemo se sutra potruditi da završimo ranije, ti si umorna”. Kasno posle pola noći došli smo kući, u skroman i topao stan na drugom kraju Beograda. A posle me je Mila Kotlaja (čak štaviše jedina devojka guslar u Srbiji!) vodila za ruku po gradu – i u biblioteku, i da pijemo kafu…I sve to samo zato što sam bila gošća iz Rusije.

Danas se mnogi sa bolom u srcu sećaju dogadjaja od pre deset godina: 24. marta počela je varvarska američka agresija protiv Srbije. Više od dva meseca «Milosrdni andjeo» je parao nebo Jugoslavije, bacajući bombe i rakete na sela i gradove. Pred očima mi prolaze kadrovi reportaža iz Beograda na Veliki Petak: rat, bombardovanje, a Srbi idu da celivaju Plaštanicu. Potom je bio Vaskrs, i ponovo su iz «hrišćanske» Amerike na hrišćansku Srbiju letele bombe s natpisima «Happy Easter!».
 
 

У памятника прп.Сергию Радонежскому в Новом Саду

Dakle, Srbija i Rusija. Tri dijaloga o ljubavi iz radio programa, zapisanih u različito vreme na različitim mestima.
Prvi dijalog je sa slavistom, predsednikom srpsko-ruskog društva, članom Saveza pisaca Rusije Iljom Mihajlovičem Čislovim: “Mi nemamo većih prijatelja od Srba” (Moskva, Rusija).

- Ilja Mihajloviču, čime objašnjavate takvu neverovatnu ničim zasluženu ljubav Srba prema Rusiji? Čini se da tu nema logičnog objašnjenja?!

- Ako govorimo o ljubavi Srbije i Srba prema Rusiji, onda možemo da kažemo da ni u jednoj pravoslavnoj zemlji nećemo biti tako toplo i srdačno dočekani bez obzira na rastojanja, odnose. Prirodno, Rusija, Ukrajina, Belorusija predstavljaju jednu celinu, i zato ne govorimo o delovima jedne nedeljive Rusije. A ako uzmemo za primer bratske slovenske narode, onda nemamo većih prijatelja i braće od pravoslavnih Srba. I tako je bilo tokom cele srpske istorije.
Veza Srbije i Rusije datira još od svetog Save. Najveći svetitelj bratske srpske zemlje primio je monaški postrig na Svetoj Gori u ruskom manastiru svetog Pantelejmona. Kasnije je došlo do dva južnoslovenska uticaja na Ruse, zatim podrška srpske braće od strane Rusije i njihova zajednička borba na bojnom polju. U svim ratovima, koje je vodila Rusija, Srbi su bili njeni saveznici. Ako uzemo u obzir noviju istoriju, onda ne u svojstvu suprotstavljanja niti radi toga da bismo ukoreli našu drugu pravoslavnu braću

– Bugare, već informacije radi primetićemo da je Bugarska tokom dva svetska rata bila u neprijateljskoj uniji (iako naravno Bugari nikada ne bi ratovali protiv Rusa i zato ih Nemci nisu upućivali na Istočni front ni u Prvom ni u Drugom svetskom ratu). Pravoslavni Rumuni su ratovali protiv nas, nisu nam bili žestoki neprijatelji, ali opet su ratovali protiv nas. A evo Srbi su uvek bili s nama i čak i u Rusko-japanskom ratu:
Japan je daleko od srpskih granica, ali jedna od tadašnjih srpskih država Crna Gora, objavila je rat Japanu. U Drugom svetskom ratu Srbi su podigli ustanak u Hercegovini, a zatim i u drugim srpskim krajevima, jedva saznavši za napad Hitlera na Sovjetski Savez, koju su uvek smatrali Rusijom. Oni su po svojoj naivnosti mislili da će doći kraj nemačkoj okupaciji i na balkanskoj zemlji, jer su se ovde već kroz 3-4 dana pojavili ruski tenkovi. Primetite, kada je Hitler 22. juna 1941. godine napao na Rusiju, cela Srbija se podigla na borbu sa okupatorima. Eto kakav je značaj ruskog faktora u srpskoj svesti!

Hristos na nebu, Rusija na zemlji

Srbi su uvek sebe smatrali štitom Rusije, pa tako i u vreme tog poslednjeg rata 1999-e godine. Setite se samo natpisa na srpskim kućama u vreme bombardovanja Beograda – «Rusi, ne bojte se, Srbija je s vama!». Ovde je naravno postojao i element izazova, to što se u srpskoj tradiciji zove «prkos», koja ima isti koren sa ruskom reči «naperekor». Srbi su uvek išli uprkos savremenom svetu iluzija. Upravo se na njih odnose Hristove reči: «Ne boj se, malo stado». Srbi su oduvek bili malo stado i držali istinsku veru, ali pritom kako je rekao jedan srpski pisac: «Mi Srbi smo uvek verovali u dva Boga – u Hrista na nebu i pravoslavnu Rusiju na zemlji».

При въезде на Косово

Taj trepetni odnos sa strahopoštovanjem Srbije prema Rusiji postojao je sve vreme čak i onda kada ruske vlasti njoj blago govoreći nisu bile najbolji prijatelj.
Čak, izdajnici!

- Često govore o izdaji. Možda je to istina, ali uvek treba razlikovati političare i društvo, državu i narod. U vreme Staljina i Tita politički odnosi sa Jugoslavijom (koju je sveti Nikolaj (Velimirović) nazivao najvećom srpskom kolektivnom zabludom) bili su veoma loši, ali su se Srbi uvek sećali Rusa, čak i kada bismo mi na Srbe zaboravili, i kada je za nas postojala samo Jugoslavija i Jugosloveni. A Srbi su čak i Sovjetski Savez nazivali Rusijom. Upravo tada, u Titovo vreme desetine hiljada Srba su postradali zbog svoje vernosti Rusiji. Tito ih je zvao staljinistima.
Odista, medju njima je bio i neki procenat komunista. Većina njih su bili pravoslavni Srbi, koji nikada nisu pripadali komunističkoj partiji, i nisu se izjašnjavali za Staljina već za Rusiju. Tito ih je da bi ih iskompromitovao, sve zapisivao u staljiniste. I oni su stradali na Golom otoku (analog našeg GULAGA, strašni konclogor na jednom od ostrva u Jadranskom moru), gde su hiljade ljudi umirali pod vrelim suncem od prevelikog rada i pakosti tamničara. Tada je u Jugoslaviji bila raširena kampanja za borbu sa velikosrpskim hegemonizmom, i svaki Srbin je mogao da postane njena žrtva. To se posebno ispoljavalo na Kosovu. Interesantno je da za nekoliko vekova turskog jarma pravoslavno srpsko stanovništvo nije bilo proterano sa Kosova, bez obzira na turski i arnautski teror, i predstavljalo je većinu još u XX veku. Ali za nekoliko decenija vladavine titovskog bogoboračkog i antislovenskog režima u Jugoslaviji odnos se korenito izmenio. Upravo tada su postavljene osnove današnje kosovske tragedije. Tito i Moša Pijade su uspeli da urade ono što čak nisu mogli ni turski silnici.

Rusija – podnožje Prestola Gospodnjeg

I svaki put, svuda i uvek, Srbi su se sećali Rusije. Pogled kosovskih Srba je bio uperen u Rusiju, a mi često to nismo ni videli ni shvatali. Moram sa stidom da se setim jedne epizode iz svoje studentske mladosti, kada smo posetili Kosovo još u sovjetsko vreme. Bilo je to u vreme posle Titove smrti, ali sistem još nije bio mnogo promenjen. U Prizrenu, u dzamiji, videli smo čoveka koji je pokušavao da nešto kaže Rusima, ali su ga odbijali predstavnici lokalne vlasti. Kroz godinu dana sam saznao da je ta dzamija bila izgradjena od ogromnih blokova razrušenog manastira svetih Arhangela, velike zadužbine Dušana Silnog, cara Srba i Grka. I upravo to je hteo Srbin da kaže ljudima iz Rusije, koji u to vreme nisu izdvajali Srbe od drugih Jugoslovena. A oni su se uvek sećali Rusije, čak i onda kada je titovski režim mogao zbog jednog pominjanja Rusije da ih pošalje na Goli otok. To je ponavljam taj trepetni odnos sa strahopoštovanjem Srba prema Rusima.

Лоза Неманичей. Монастырь В.Дечаны. XIV в.

Prema rečima srpskog pisca: “Rusija je – podnožje Prestola Gospodnjeg”, ona je za njih bila živo ovozemaljsko ovaploćenje nebeskog ideala. I više od toga, oni nikada nisu zavisili od nas, nisu ušli u jedinstveni socijalistički sistem. Iako, s druge strane, u novo vreme, kada je Rusija sama preživljavala i preživljava ne baš najbolja vremena, i mnogi, u prvom redu istočno-evropske zemlje (ne narodi, već njihove vlade) su se od nje okrenule, Srbi su bili spremni da udju u sastav saveznih država zajedno sa Rusijom i Belorusijom. Tako da se u Srbiji ništa nije promenilo sa promenom vlasti. Današnja demokratska Srbija je ista kao i Srbija Miloševića, ista kao i Srbija pod vlašću bogoboračkog režima Tita i Moše Pijade, plavim očima Nemanjića gledaju na svoju stariju pravoslavnu sestru Rusiju.

Drugi dijalog sa TV novinarem Radmilom Vojnovič: “Rusi, kao angeli, svetle celom svetu” (Novi Sad, Srbija)

Prvi put smo se upoznali sa Radmilom Vojnović u manastiru Praskavica u Crnoj Gori. Jednog vrelog dana otišla sam sa svojim saputnicima u prohladnu vizantijsku crkvu i zamolili smo Srpkinju koja se tu nalazila da nam ispriča nešto o njoj. Ona je počela svoju priču, ali je brzo prešla na temu Rusije. Ponovo smo se sreli sada već u Novom Sadu, gde Radmila vodi pravoslavnu rubriku na televiziji Novog Sada, piše publicističke odlomke.

Vi često pišete o nebeskoj Rusiji ...

- Rusi, kao angeli, svetle celom svetu. Sada bi neko rekao: šta to ona govori? Kako ona vidi to što mi ne vidimo? A ja u Rusiji upravo to ne vidim. Svi pravoslavni Srbi su duhovni gradjani Svete Rusije. Svi mi imamo duhovni pasoš Rusije kao duhovnu misiju za spasenje čovečanstva. Eto kako mi shvatamo Rusiju. Kod nas Rusiju zovu «majkom» jer je ona naša duhovna majka (govorim to što narod misli). Danas liberalne «vrednosti» kvare ljude. Znamo da je čoveku uvek lakše da se spušta nadole, ka grehu, nego da se podvizava ka Gospodu, i penje duhovnom stazom u Carstvo Nebesko. Rusija daje nebeske vrednosti svim narodima, i zato je nama važno što Rusi i ruski monasi dolaze kod nas.

Сербское гостеприимство

Dolazite kod nas, pomažite duhovno našem mnogostradalnom i mnogogrešnom narodu! U Rusiji ima mnogo sveštenika koji vaspitavaju narod za Carstvo Nebesko, Gospod daje razna poslušanja u životu, ali najvažnije je – ne zaboravljati na Boga. Rusija je u tom smislu učiteljica za ceo svet. Ljudi kod nas vide u Rusiji težnju ka čistoti, zato je tako i vole. Tako su nas učili naši preci: ako je čovek pravoslavan i služi Bogu, spreman da da život za Njega – on je «Rus».

Treći dijalog sa mitropolitom Crnogorskim i Primorskim Amfilohijem: «Jedna crkva – jedna duša» (Cetinje, Crna Gora)

U zaveštanju (1830.godine) svetog Petra Cetinjskog je rečeno: «Neka bude proklet onaj ko pokuša da vas odvrati od vernosti blagočestivoj i hristoljubivoj Rusiji, kao i svako od vas Crnogoraca koji podje protiv jedino nam verne Rusije». To je osnova našeg jedinstva – jednoverje!

Митрополит Амфилохий с паствой

Znate vladika, verovatno svaki Rus koji dodje u Srbiju i Crnu Goru oseća ih u nekom smislu kao produženom Rusijom, jer se tu oseća kao kod kuće ...

- To i jeste duh Crkve Božije, kojim dišemo i u Srbiji i u Crnoj Gori, i u Rusiji. Što smo bliže tom duhu Crkve, to smo bliže jedni drugima. Crkva budi ljubav i preobražava nas, postaje osnova dobrih odnosa. S druge strane, postoje istorijske veze, dugotrajne, duboke, koje potiču još od svetih Kirila i Metodija – to je poseban slovenski element koji nas zbližava.

Vladika, budući seminarista u Beogradu, učili ste kod ruskih profesora – emigranata, susretali ste sa sveštenicima i parohijanima ruske crkve Svete Trojice? Šta vam je ostalo u sećanju o njima?

- S ljubavlju se sećam svojih milih profesora: mog oca Pavla, djakona, iako smo nekad imali diskusije, osećao sam da me voli. Kada sam imao teškoća (već sam završio fakultet) shvatio sam kome treba da se obratim za savet. Napisao sam mu pismo. I on mi je odmah odgovorio. Odmah! Shvatio je moju situaciju. Otac Vikentije je predavao kod nas istoriju Crkve. Tako je on prosto živeo njome: pričao je o Prvom Vaseljenskom Saboru, bukvalno kao da je bio njegov učesnik! I u Švajcarskoj sam ponovo opštio sa Rusima: sećam se oca Petra Partjonova, carskog oficira, vladike Antonija (Bartoševiča) i njegovog brata Leontija, oni su studirali kod nas u Srbiji a potom su bili episkopi Zagranične Crkve. Vladika Antonije bi se uvek šalio kada bi me video, sećajući se reči mitropolita Josifa iz Zakarpatja, koje je izgovorio izmedju dva rata: “Mi – glupani Srbi, i vi – s uma sišli Rusi”. Potom sam se u Rimu susreo sa Aleksandrom Solženicinim, koga su u to vreme poslali iz zemlje, poklonio sam mu krstić sa Svete Gore sa rečima: “Aleksandru-krstonoscu svetogorski krst”. Potom mi je ispričao da je taj krst imao posebnu snagu. Naš duhovni otac arhimandrit Justin Popović se ispovedao kod mitropolita Antonija (Hrapovickog), potom kod oca Vitalija Tarasjeva u ruskoj crkvi Svete Trojice. Otac Vitalije je bio u Beogradu najomiljeniji sveštenik i medju Rusima i medju Srbima.

Литургия

Vladika, u čemu je po Vašem mišljenju koren tako velike ljubavi Srbije i Rusije?

- Jedna Crkva – jedna duša. A stradanja nam samo pomažu da se mi Sloveni zbližimo, da shvatimo jedni druge. Crkva Božija je bukvalno rečeno peć, koja je opaljena ognjem Božijim, i koja obnavlja i isceljuje duše. I daj Bože da se svepravoslavni duh raširi i ukrepi.

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3964.html
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 5685 puta