MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŠTA PAROHIJU ČINI ZAJEDNICOM



Iskustvo pastira i parohijana.

Mnogi mladi nastojatelji se žale da ne mogu da formiraju zajednicu na svojim parohijama. A šta je to zajednica? Šta parohiju čini zajednicom? Na ova i druga pitanja u vezi sa tim pokušao je da pronadje odgovore djakon Fjodor Kotrelev.

Ljubav

«Izvinite, da li u vašoj crkvi postoji zajednica?» Oči moje sagovornice, starice vernice jedne od crkava u centru Moskve, su delovale uplašeno, i moje pitanje kao da ju je dovelo u pometnju. «Ne, ne, - konačno je odgovorila, - mi nemamo nikakvu zajednicu!»


Slična reakcija se često može videti u razgovoru sa savremenim pravoslavnim ljudima. Verovatno je to povezano s tim što savremeni čovek teško može sebi da predstavi suštinu tog pojma – zajednice. U jednoj od moskovskih crkava su mi na pitanje o zajednici rekli direktno: «Mi ovde nemamo sektu, već parohiju: dobru, prijateljsku parohiju».

A šta je to – zajednica? Sama reč zajednica, potiče od reči «zajedničko». To jest zajednica pretpostavlja postojanje nekih veza, koje objedinjuju ljude u grupu. «Čini mi se, - kaže protojerej Aleksandar Iljašenko, nastojatelj moskovske crkve Svemilostivog Spasitelja na Novoslobodski, - da je pravoslavna zajednica velika porodica, koja okuplja ljude u odredjenoj crkvi, gde se ljudi medjusobno poznaju, gde su ljudi medjusobno jedni drugima dragi, mole se jedni za druge i dobro im je zajedno».



Osnivač prve hrišćanske zajednice je bio Sam Hristos,
Koji je zapovedio Svojim učenicima da prebivaju u jedinstvu i ljubavi.
Na slici: mozaik crkve Sant-Apolinare Nuovo u Raveni (Italija), VI vek


Vratimo se sada na tren starici koja se uplašila od mog pitanja o zajednici. Nastavivši razgovor sa njom, saznao sam da iako kod njih «nema nikakve» zajednice, mnogi ljudi opšte medjusobno van crkve i imaju neka zajednička interesovanja. «A pretpostavimo ako se neko od parohijana razboli, dospe u bolnicu, da li će parohija učestvovati u njegovoj sudbini?» - upitao sam. «Naravno!» - odgovorila je starica. – Kod nas na parohiji postoji malo sestrinstvo – nekoliko žena koje su uvek tu da pomognu svim našim parohijanima, posebno starijim i samim. One ne samo da same posećuju bolesne u bolnicama, već mole i druge parohijane da to cine». U mnogim pravoslavnim crkvama postoje takve inicijativne grupe parohijana, koje ne daju mira svima ostalima, u najboljem smislu te reči. Tako su mi odgovarali u skoro svim moskovskim parohijama u kojima sam sprovodio anketu. Negde parohijani pomažu ljudima sa mnogo dece – naprimer u svojstvu dadilja; negde prodavačica sveća bez problema može da imenuje sve starije parohijane – jer parohijani neprekidno kontaktiraju s njima. Interesantno, možda se zajednicom zove to kada njeni članovi imaju pravo da očekuju brigu o sebi od drugih članova? «Ovde, kao i u porodici, briga ne treba da bude samo obaveza, već i savesnost, - smatra otac Aleksandar Iljašenko. –«Zahtevati» - je previše oštra reč, jer treba da izgradjujemo svoje odnose tako da sami želimo da pomognemo onome kome je naša pomoć potrebna. Kako je rekao apostol Pavle, «Ljubav ...ne traži svoje» (1Kor. 13, 5). Ali naravno, nastojatelj može da se obrati parohijanima, s pozivom da pomognu onome kome je pomoć potrebna».

S tim, da se u zajednici ne sme ni od koga ništa zahtevati, slaže se i nastojatelj moskovske crkve sv. Apostola Petra i Pavla u Jasenjevu (podvorje Optina pustinje) iguman Melhisedek (Artjuhin): «Ne sme se ni u kom slučaju počinjati najavom zahteva! I misliti da članovi zajednice treba da imaju neke obaveze, - to je iluzija. Samo mi sveštenici imamo svoje obaveze i dužnosti. Mi smo dužni da brišemo suze, da gladimo po glavi i razrešavamo porodične probleme. A čim zamoliš nekoga da nešto uradi za parohiju – to je odmah napor! Ali ne zato što su ljudi takvi, već zato što ne treba počinjati od toga! U početku treba sejati, a potom ćeš jednom požnjeti. U početku treba pokazati svoju ljubav prema parohiji, pozabaviti se sa parohijanima, a potom polako reći: «Deco, hram treba da se obnovi» ili «Treba pomoći to i to». Ali neka u početku ljudi vide da si ti pre svega pastir. Mi mnogo i često govorimo o ljubavi, ali je to uvek imajući ljubav prema sebi. A ona treba da bude uzajamna! I tada se već može reći zajednici: «Treba nešto učiniti za crkvu. A ako ne možeš da uradiš nešto, onda ostavi kopejku, da sveštenik ne bi išao po organizacijama pružajući ruku, već da bi se bavio duhovnim životom, čitao knjige i molio se».

Delo

Postoji još jedan veoma važan faktor, koji grupu ljudi čini zajednicom. To je zajedničko delo. «Mi idemo zajedno sa našim sveštenicima u dečiji dom i u bolnicu», - pričaju vernici crkve Svih Svetih u Sokolnikah. «Skupljamo i šaljemo stvari u zatvor», - kažu u crkvi Voznesenja u Gorohovom polju. «Mi hranimo beskućnike na Jaroslavskoj železničkoj stanici», - kažu vernici Pokrovske crkve u Krasnom Selu. «Mi imamo sestrinstvo». «Mi svake nedelje posećujemo bolnice». «Mi imamo ozbiljnu nedeljnu školu sa nekoliko desetina predavača». I tako dalje, ima mnogo varijanti. I nema crkve, u svakom slučaju u Moskvi, čiji vernici ne bi ništa radili u slobodno vreme van Bogosluženja. «Kod nas se naprimer desilo tako, - priča otac Melhisedek (Artjuhin) da deo naših vernika učestvuje na službi u domu staraca i u dečijem domu. Takve stvari veoma dobro ukrepljuju zajednicu, obrazuje se njen temelj. Ali ovde treba napomenuti da se tu radi samo o jednom delu vernika jer ne mogu svi da učestvuju u takvom služenju. Naše sestrinstvo broji četrdeset ljudi, a parohija je mnogo veća! Ali mnogi ne mogu da putuju radi socijalnog služenja radnim danima, a mi odlazimo četvrtkom. Na osnovu ovoga se može zaključiti: zajednicu ukrepljuje još nešto. I uveren sam da je to u prvom redu crkva, Bogosluženja». «Naravno, - slaže se protojerej Aleksandar Iljašenko, - centar zajednice treba da bude Bogosluženje, Pričešće Svetim Hristovim Tajnama iz jedne Čaše. I tada će to biti zajednica, to jest postojaće duhovno jedinstvo, čiji centar je Sam Hristos. Ljudi se okupljaju radi Hrista i služe ljudima u Crkvi Hrista radi».

Otac Melhisedek: “Uložili smo mnogo napora da bismo razvili kod ljudi ljubav prema Crkvi, da bi oni shvatili da su subota i nedelja – naš život. Kao što smo govorili i često na propovedi ponavljali jedno te isto pouke oca Jovana Kronštatskog, koji kaže da sunce sija i kiša pada samo radi jednog – da bi rasla pšenica za hleb i bilo vina, jer je Liturgija – osovina sveta, kojoj je sve podredjeno. Jer kada čovek ulazi u život parohije, onda treba tako urediti da parohija postane njegov rodni dom, da bi se on kao grana privio ka lozi. I tu se misli da se privije uz crkvu. A dešava se da ljudi trče samo za propovedima, za nekim pokukama, za ispovešću. I dešava se da ako je sveštenik na službenom putu, ili se razboleo da se ceo život zaustavlja. A ako se čovek privio uz crkvu, onda se život ne zaustavlja. Ali kako to uraditi?”

Pastir

Sveti Oci zovu Hrista Pastironačalnikom, to jest načelnikom nad pastirima. Kakvu ulogu u životu zajednice igra sveštenik? “Nas nekoliko desetina ljudi smo svojevremeno došli u ovu crkvu prateći našeg sveštenika, - rekla je ta ista uplašena starica. – Danas osnovu naše zajednice čine njegova duhovna čeda. Svi ga veoma volimo i razgovaramo s njim i van crkve”. U svakoj crkvi treba da postoji autoritet koji sve objedinjuje. Za hrišćansku zajednicu je prirodno da taj autoritet ne bude mirjanin, već sveštenik. Ali u ovome se krije i velika opasnost. Otac Aleksandar Iljašenko smatra da “sveštenik ni u kom slučaju ne sme da dopusti da vernici dolaze k njemu, k svešteniku, k čoveku. To je najveći poraz! Ljudi treba da streme ka Bogu! U grčkom jeziku reč “anti” označava ne samo “protiv”, već i “umesto”. Antihrist je onaj koji dolazi umesto Hrista. Tako pastir rizikuje da se stavi u poziciju onoga koji je umesto Hrista i ne sme ni u kom slučaju da stane na taj put prelesti”. Kako znati kuda vodiš svoja čeda: ka Hristu ili ka sebi samom? Jedino sredstvo da se pastir obezbedi od ovog iskušenja je po mišljenju oca Aleksandra da se moli Gospodu da mu On da smirenje: “Smirenje je mir sa Bogom. Ako je na duši mir, tada će i život biti tih i koristan za okolinu”. Ako pastirom rukovodi gordost, sujeta, želja da se sam ispolji, i privuče pažnju k sebi, da postigne neke impozantne rezultate, tada i život zajednice može da udje u ćorsokak i donese stradanja njenim članovima, pošto u odsustvu pastira njihov “život može da se zaustavi”, kako je primetio otac Melhisedek (Artjuhin).

“Sveštenik treba mnogo vremena da posveti parohijanima, - uveren je otac Melhisedek. – Pre svega, smatram da treba redovno da razgovara sa parohijanima. Kod nas se naprimer svake nedelje organizuju razgovori za odrasle jer se na propovedi od deset-petnaest minuta ne može sve reći. A ovako ljudi mogu da postave pitanje svešteniku direktno, i ne samo lično već u prisustvu ostalih. Jer ima pitanja koja neko ne može da formuliše i postavi a neko drugi pak može. I još postoji gomila folklora, “sarafanskih” predanja, koja moraju da se razveju. Eto tako se kroz razgovore formirala i formira naša parohija”.

Medjutim razgovori sa parohijanima nisu jedini način formiranja zajednice. Po mišljenju oca Melhisedeka, “ljude na parohiji predivno sjedinjuju zajednička poklonička putovanja. U početku lagana: u Lavru, u Optinu, u Divjejevo, a potom i daljnja: na Valaam, na Solovke, u Kijev, u Počajev, …U vreme takvih putovanja vidiš ljude u njihovom svakodnevnom životu: dan tamo, dan nazad. Gledaš kako se ponašaju, ko pere sudje, ko deli, ko se prvi trudi da ugosti. I čak i sa kratkog putovanja vraćamo se sa osećajem da dugo poznajemo jedni druge. Nijedno drugo vreme u crkvi, pa čak ni ispovest ne može da zameni to vreme! Sve to i pomaže ljudima koji ulaze u parohiju, u zajednicu da zavole crkvu, da zavole Bogosluženje – jer odlazimo iz crkve i vraćamo se u crkvu. Kao kući!”



Danas se pravoslavne zajednice okupljaju uglavnom oko opitnog pastira.
Na slici: zajednica crkve Tri Jerarha na Kuliškama sa svojim duhovnikom protojerejom Vladislavom Svešnikovim


A ja ne želim!

Mnogi vernici moskovskih hramova pričaju kako im je dobro i prijatno na parohijama gde sve znaju, gde su im svi rodjeni i bliski. Ali postoji takodje veliki broj ljudi, pravoslavnih, ocrkovljenih, veoma blagočestivih, kod kojih se ili ne pojavljuje želja da se uključe u život parohije, ili direktno ne žele neki zajednički život. «Zbog čega se obavezno posle službe treba nečim baviti, negde ići zajedno i nešto raditi? Meni je i tako dobro u crkvi, ja hoću da dodjem u crkvu, pomolim se i idem kući. Prijatelje i tako imam, a crkva nije neki klub!» - kažu oni. «To je naravno individulano, - smatra otac Aleksandar Iljašenko. – Postoje ljudi koji nisu društveni i njima je iz nekog razloga tako bolje. Ali najčešće se dešava da se u korenu takvog stava nalazi neki greh: sujeta, gordost, uvredljivost, nesposobnost da se praštaju uvrede. Jer kada razgovaramo sa nekim onda su neki konflikti naravno neizbežni. Svi smo mi grešni i svesno ili nesvesno jedni druge razdražujemo. I ako je čoveku teško da se pomiri sa takvim problemima, onda se on trudi da izbegava razgovore». Naravno, s vremena na vreme se mogu sresti ljudi koji su toliko udubljeni u sebe, pogruženi u svoj duhovni rad, da im je teško da prihvate aktivno učešće u životu parohije. Ali budimo iskreni: takvi ljudi se retko sreću u savremenim crkvama.

Zajednica treba da bude otvorena

Moj prijatelj mi je pričao kako je počeo da odlazi u jednu od moskovskih crkava u centru: “Dodjem prvi put. Vidim svi se medjusobno poznaju, pozdravljaju. A na mene gledaju kao na javnog stranca. Jednom sam nekoga nešto pitao, a on mi je jedva kroz zube nešto procedio, tobože šta pitam kao da sam ne znam? A ja stvarno nisam znao. Nisu me gostorpimljivo primili”. Potom je taj čovek ostao u toj crkvi, upoznao se sa nekim, ali se do dan-danas seća tog prvog puta. “Da, tako se nažalost često dešava na našim parohijama. To govori o takvoj samodovoljnosti, o nepostojanju želje ili nesposobnosti da se nešto podeli sa drugima, - smatra otac Aleksandar Iljašenko. – Mi unutar zajednice dobijamo nešto jedni od drugih, ali dolazi novi čovek, kome treba nešto pružiti, možda samo malo, jednu sekundu pažnje, osmeh. Njemu prosto treba pomoći da udje u zajednicu i da pronadje svoje mesto. I tada se ljudi često pokazuju nedovoljno darežljivim, duhovno škrti, jer ne žele da podele to što su naučili”. Ali pravde radi treba primetiti da se u mnogim hramovima dešava i nešto sasvim drugo: novajlija se srdačno dočekuje, sami započinju razgovor posle službe, upoznaju se. Aktivni vernik jedne od moskovskih crkava mi je pričao da se u njihovoj malobrojnoj parohiji može uočiti svaki novi član: “Ako je došao samo jednom može se desiti da je samo svratio A ako je došao drugi, treći put, onda mu se nešto svidelo kod nas ili radi blizu, pa mu odgovara. Kada dodje treći, četrvti put tada već mi sami prilazimo da se upoznamo”. Pre svega, sam pastir, nastojatelj hrama treba da se brine o tome da se zajednica ne zatvara u samu sebe, već da bude otvorena, sposobna da prima nove članove”, - uveren je protojerej Aleksandar Iljašenko. Treba se svim silama truditi da se ne odbije čovek koji dolazi u crkvu, dodaje iguman Melhisedek (Artjuhin), i čuvati se brzih zaključaka o onima koji samo svraćaju. “Desilo se to letos, - priča otac Melhisedek. – Izašao sam iz oltara, i gledam u centralnom delu crkve je stajala jedna žena. Njen izgled je bio neodgovarajući: nije imala suknju, a gore majica sa izrezom. Strašno! Ja sam kao monah razmišljao: “Šta da radim? Treba da prodjem nekako pored nje!”. Izašao sam iz oltara trudeći se da je ne gledam, i pokušavajući da protrčim. A ona me je zaustavila: “Oče došla sam kod vas”. – Imate li neko pitanje? A ona je počela da plače i rekla: “Oče moja ćerka se juće bacila kroz prozor šta da radim?”. Porazgovarao sam s njom, a posle razgovora sam joj rekao: “Znate kada sledeći put dodjete u crkvu ne zaboravite da se obučete”. Ona se posle toga toliko izvinjavala! Pokazalo se da je skrahana tugom došla u crkvu u onome u čemu je išla po stanu, i shvatila je u čemu je tek posle mojih reči! Posle sam nekoliko puta ispričao na parohiji ovaj slučaj: “Zamislite ako bi neko od vas prišao i rekao: u čemu si došla?! A čovek je došao skrhan tugom! I zato ne sudite!”. Otac Melhisedek je uveren da dežurni u hramu treba da budu veoma delikatni ljudi: “I sveće treba da prodaju vaspitani, najobrazovaniji i najbolji ljudi. Čovek koji prodaje sveće je lice parohije i ima ogromnu ulogu!”

Parohija=zajednica

Čitalac će bez muke primetiti da se u našem rasudjivanju reči “parohija” i “zajednica” upotrebljavaju podjednako često, i da mogu da zamene jedna drugu. Može se izvesti ovakav zaključak: svaka savremena parohija, osim sasvim mladih, nedavno formiranih, može da se nazove zajednicom. Odista: gde god da odeš svuda su parohijani bave nekim zajedničkim poslom. Svuda je jezgro parohije obrazovano oko sveštenika – najčešće nastojatelja. Svuda naravno i u različitom stepenu pomažu jedni druge i brinu se o slabima. Što se tiče ljubavi ona se naravno ne može meriti. Ali se zato može biti čvrsto ubedjen u Hristove reči: “Gde su dvoje ili troje sabrani u Ime Moje tamo sam i Ja medju njima” (Mt. 18, 20). A ako je Hristos posredi tu je i ljubav,a ako je tu ljubav, tu je i zajednica.

Medjutim tvrdjenje da je “svaka parohija- zajednica” ne znači da je svaki parohijan član te iste zajednice. U svakoj crkvi ima ljudi koji redovno tokom mnogih godina dolaze na službe, ali ne znaju kako se zove žena koja prodaje sveće ili ljudi koji se mole pored njih. Dešava se da je aktivnih parohijana u bukvalnom smislu “dvoje ili troje”. Ali to uopšte ne govori o tome da u tim hramovima nema zajednice. Ona postoji, ali je mala. I nastojatelj treba da radi na tome da uz pomoć članova zajednice učini tako da što je moguće više parohijana postanu takodje članovi zajednice.


preuzeto sa http://www.nsad.ru/index.php?issue=44&section=10014&article=799
prevod sa ruskog dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4846 puta