MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NEKOLIKO REĆI U ZAŠTITU BOGA OD BOGOSLOVA




Čovek se obraća Bogu i počinje da razgovara s Njim, i mi to možemo da nazovemo molitvom. A potom se obraća drugim ljudima, da bi im ispričao o Bogu, kako bi i sam bolje shvatio sadržaj svoje vere – i mi to možemo da nazovemo bogoslovljem.

On pritom koristi ljudski jezik, jer angelski ne zna, i to je prirodno i pravilno. Pored toga, čovek ne može neprekidno da se nalazi u stanju svetosti, ozarenja, plamene molitve. Njemu su potrebne i tudje, «pozajmljene» reči – kao orijentiri. One ne zamenjuju sopstveno iskustvo, ali mu pomažu da se otvori, održi – kao što nam i tudji stihovi o ljubavi pomažu da shvatimo i izrazimo našu soptvenu ljubav. Zbog toga je bogoslovlje prosto neophodno. Bez njega, kao i bez crkvene molitve «tudjim rečima», verujući čovek prelako postaje plen sopstvene mašte i tudje nepouzdanosti. Jeresi, to jest netačne predstave o Bogu, zaista postoje, i da bi se prišlo k Istini, treba znati razlikovati je od laži.

Reči o Bogu treba da postanu ikona, koja nas vodi ka Bogu. Ali biva i drugačije: one postaju idol. Čovek teše od reči, kao ranije iz drveta ili kamena, neki lik Boga – po sopstvenom ukusu, razumu i umeću – a potom počinje revnosno da mu se poklanja, pa čak i da mu prinosi ljudske žrtve. Kako se to dešava?

Bog je – Drugačiji. Svako naznačenje koje Mu dajemo, bilo ono čak i najtačnije, i dalje ostaje nepotpuno i netačno. Nazivajući Ga ljubljenim ili pravednim, mi obično projektujemo na Njega naše predstave o ljubavi ili pravednosti, i potom rasudjujemo upravo o njima. Postoji predanje o drevnom bogoslovu, koji je šetao obalom mora, razmišljajući o Bogu, i odjednom je ugledao dečaka, koji je presipao vodu u malu rupu. «Šta radiš?» - upitao je bogoslov. «Hoću da prespem more u ovu rupu!» - odgovorio je dečak. Bogoslov se nasmejao. Tada mu je dečak rekao: «A zar ti ne radiš to isto pokušavajući da smestiš Boga u sosptveni um?».

Bogoslovski pojmovi se mogu uslovno podeliti na dve grupe. Jedna predstavlja potpuno konkretne stvari, dostupne osećajnoj percepciji, kao naprimer: smrt i Vaskrsenje. Ukoliko govorimo, da je Hristos umro i vaskrsao, to će različito zvučati na raznim jezicima, ali će se smisao u potpunosti poklapati. Ali u bogoslovlju postoje ideje, koje čak i nosioci jednog jezika različito shvataju, kao naprimer: svetost, strah Božiji ili pravednost.

Hristos je umro i vaskrsao «radi nas ljudi i našega spasenja». To je činjenica. Ali bogoslovi obično diskutuju o drugom: ko, kako i kome je prineo iskupiteljnu žrtvu na Golgoti, ili kada, kako i u kom smislu hleb i vino postaju na Evharistiji Hristovo Telo i Krv. A to su već složeni pojmovi, koje razni ljudi shvataju na razne načine, i nemoguće je naći takvu formulaciju, koju bi svi shvatali istovetno.

A šta ukoliko nam još predstoji da te reči prevodimo i na drugi jezik, jer se čak i dobro poznate stvari i pojave iz okolnog sveta različito opisuju kod raznih naroda. U ruskom jeziku ima mnogo reči za opis razne vrste snega i leda, kao i sa njima povezanim zimskim vremenom: poledica, mraz, inje, snežna kora, vejavica, mećava, snežni smet, nizinski vetar. U engleskom jeziku takvih reči ima manje, a u nekim afričkim jezicima sve to se opisuje samo jednim zajedničkim izrazom «bela zima». Zato, naprimer, eskimi različito nazivaju sneg, koji leži na zemlji, i sneg, koji pada s neba, kao što mi razlikujemo «baru» od «kiše». To je potpuno logično, ukoliko se setimo kakvu ulogu ima sneg u životu tog naroda.

Bilo koje reči i pojmovi se mogu pravilno shvatiti samo u sistemu. Ukoliko Afrikancu koji nije upoznat sa našom klimom, pokušate da objasnite razliku izmedju vejavice i nizinskog vetra, poledice i smeta, on jednostavno ništa neće razumeti. A kada se radi o duhovnim stvarima, onda je rizik nerazumevanja mnogo veći.

Naprimer, znamo za monofizitsku i monofelitsku jeres, koje su izopačivale učenje Crkve o Hristu, umanjujući punoću Njegove ljudske prirode. Te jeresi su relano postojale i bile odbačene od strane Crkve. Ali kada mi danas zovemo nekoga monofizitima (naprimer, Sirijce ili Armene), treba da se uverimo da je to zaista jeres, a ne razlika u terminima.

Tako su pravoslavni Grci govorili da u Hristu postoje dve prirode, Božanska i ljudska, i dve volje (felima), pošto svakoj prirodi – Božanskoj i ljudskoj – neizbežno odgovara sopstvena volja. Ali neki Sirijci su, naprotiv, insistirali na tome da u Hristu postoji samo jedna volja (cevjana), zbog toga što On poseduje jednu Ličnost. Može se reći, da su obe strane na svoj način bile u pravu, pošto grčka felima nije u potpunosti isto što i sirijska cevjana (u grčkom jeziku toj reči pre odgovara reč gnomi). S druge strane, kada su Grci insistirali na tome da je u Hristu jedna ipostas, pošto je Njegova Ličnost jedinstvena, onda su Sirijci govorili, da On ima dve knome, pošto je On Bog i čovek istovremeno. Toj sirijskoj reči pre odgovara grčka reč fisis «priroda», a na ruski se ti termini čak ne mogu ni prevesti, te moramo da pozajmljujemo reči «ipostas» i «knoma».

Dakle, ukoliko te termine tumacimo odvojeno od celog kompleksa bogoslovskih predstava, neće biti ništa drugo sem praznih polemika. Jedna volja ili dve? Jedna ipostas ili dve? Upitajte većinu naših redovnih parohijana i videćete da će im biti teško da odgovore. Pa čak i nekim sveštenicima nažalost takodje ... I što je karakteristično, čak i ukoliko nauče sve te premudrosti, teško da će zbog toga biti bliže Bogu.

Ali, možda se treba obratiti Bibliji, kako bi se našla jasna i jednoznačna tumačenja, koja omogućavaju da se razreše nedoumice. Razmotrimo, naprimer reč «ipostas» (ipostasis). U grčkom prevodu Starog Zaveta ona se sreće 23 puta, i nigde nema terminološko značenje, evo naprimer:
...kada je zemlja otvorila usta svoja i sred svog Izrailja progutala ih i porodice njihove, i šatore njihove, i svu imovinu njihovu, koju su imali ... (Drug. 11:6).

Vratite se, kćeri moje, dodjite, jer sam ja već stara da se udajem. A kada bih i rekla: «još imam nade...» (Rut 1:12).

Evo s pedi dao si mi dane, i vijek je moj kao ništa pred Tobom (Ps. 38:6).
Propadam u dubokom glibu, gde nema dna (doslovno «nema ipostasi», Ps. 68:3).

U Novom Zavetu se ova reč sreće svega pet puta:
...da se, ako dodju sa mnom Maćedonci i nadju vas neprigotovljene, ne osramotimo mi (da ne rečem vi) u toj hvali...(2 Kor. 9:4).
A što govorim ne govorim po Gospodu, nego kao u bezumlju, u ovoj struci hvale (2 Kor.11:17).
(Hristos) ...budući sjajnost slave i obličje bića Njegova ...(Jevr. 1:3).
Jer postasmo zajedničari Hristu, samo ako kako smo počeli u Njemu biti (doslovno «početak ipostasi») do kraja tvrdo održimo...(Jevr. 3:14).

Vjera je pak tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo (Jevr. 11:1).
Drugim rečima, u Bibliji ta reč označava nešto čvrsto, realno, postojeće, ali se nikada ne poklapa sa bogoslovskim terminom «ipostas», koji je pre uzet iz grčke filozofije, nego iz Biblije. Čak se i citat iz Jevr.1:3 veoma razlikuje od savremenog bogoslovskog jezika.

Stvar je pre svega u tome, da Sveto Pismo podrazumeva da se sa čovekom ne govori bogoslovskim formulama, već u pričama i metaforama. Hristos nije pisao katehizise, već je slušaocima govorio o vinogradarima, ribarima i ovcama; On nije govorio o Triipostasnom i Jedinosušnom Božanstvu, već o Sebi i o Ocu; On se nije obraćao uobičajenom auditorijumu, već konkretnom, živom čoveku u njegovoj konkretnoj situaciji.

I više od toga, čak su i najbogatije bogoslovskim formulama biblijske knjige – Poslanica apostola Pavla – napisane na tom istom principu. Pavle se obraća konkretnim ljudima i govori o njihovim veoma konkretnim problemima. Zato bogoslovi poslednjih vekova često izvlače njegove reči iz konteksta, redjaju ih u njima pogodnom redosledu i grade neko «učenje Sv.apostola Pavla o toj i toj stvari», i u njihovim rukama su bukvalno koncepti lekcija pročitanih iz apostola na bogoslovskom fakultetu.

K.S. Luis je navodio divan primer iz stiha Filipljanima 2:12-13: «Tako, ljubazni moji ...gradite svoje spasenje sa strahom i drhtanjem, jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što Mu je ugodno». Ako se uzme prvi deo ovog stiha, proizilazi da se čovek spasava sam, svojim snagama (krajnje pelagijanstvo), a ukoliko se istrgne drugi deo proizilazi da je – čovek samo igračka u Božijim rukama, Koji Sam odlučuje da li će ga spasti ili ne (krajnji avgustinizam). Tako nastaje prostor interpretacija i razume se razne bogoslovske škole osvajaju taj prostor na razne načine. Zbog toga u hrišćanstvu i postoji veliki broj raznih konfesija i bogoslovskih škola: svi priznaju Bibliju za uzvišeni autoritet, ali je svi tumače na razne načine.

Metafore i priče navode čoveka na usrdnije i iskustvenije prihvatanje ideja, često ga uče potpunije i bolje nego bogoslovski traktati, koji su usmereni isključivo na njegov razum. Njima, obično nedostaje preciznost i zato su im i potrebni traktati, i bogoslovske formule. Prosto ne sme se jedno prihvatati za drugo.

Razlikovati formulu od metafore takodje nije uvek jednostvano. U vreme Reformacije katolici i protestanti su se sporili oko toga da li treba metaforički razumeti Spasiteljeve reči «Ovo je Telo Moje». A na putu iz Jerusalima u Jerihon pokazaće vam natpis, gordeći se time, što se nalazi tačno na mestu krčme, u koju je milosrdni Samarjanin doveo putnika koji je upao u ruke razbojnika, iako većina čitalaca Biblije shvata istoriju kao priču.

Da li postoji izlaz iz tog subjektivizma? Naravno da postoji i za njega se zna odavno: crkveno Predanje. U jednom te istom Jevandjelju od Jovana Hristos govori stvari koje izgledaju protivurečno: «Ja i Otac smo jedno» (10:30) i «Otac Moj je veći od Mene» (14:28). Jedna od ovih izjava se može razumeti samo kroz prizmu onog drugog. Prema crkvenom Predanju najvažnije je sledeće: «Ja i Otac smo jedno»; druga izjava ne ukida prvu, već govori o dobrovoljnom potčinjavanju Sina Ocu, o tome kako se On unizio u ovaploćenju.

Postoji razume se i druga diskusija. U staro vreme su Arijanci a u naše dane Jehovini svedoci insistirali na tome, da Hristos uopšte nije bio jednak Bogu, zbog čega treba izabrati izjavu «Otac Moj je veći od Mene».

Gde je kriterijum izbora? Ukoliko tumačimo Bibliju samo u okviru same Biblije, onda njega nema: može se tumačiti i ovako i onako. Ali postoji kolektivni opit čitanja tog istog teksta od strane zajednice vernika, koja je i izgradila ono što danas nazivamo crkvenim Predanjem. Kako je pisao o.Georgije Florovski, «dogmatski sporovi u Crkvi se nisu vodili po pitanju sadržaja vere. U izvesnom smislu je bilo sporova o rečima, - tražili su i kovali «bogoprilične» izraze za potpuni i istovetni opit koji se još nije učvrstio u razumske odežde». To jest opit je postojao od vajkada, a «razumske odežde» su birane po potrebi.

Uzmimo još jedan nebiblijski bogoslovski termin: jedinosušni (jedinopostojeći). On nije postojao u Crkvi pre arijanskih sporova, ali je postojala vera u jedinstvo Oca i Sina. Mnogim redovnim vernicima pravoslavnih crkava takodje nije u potpunosti jasna razlika izmedju tih termina, i može se reći da je njihovo bogoslovsko obrazovanje ostalo na «do-nikejskom» nivou. Jeres nastaje onda kada nastane suprotstavljanje jedinosušnosti sličnosušnosti, kako je to kod Arijanaca. Samo po sebi pravilno ponavljanje pravilnih reči još ništa ne znači, isto kao što ništa ne znači ni odsustvo tih reči.

Čak štaviše, nešto o Arijancima. Imao sam prilike da nedavno vidim buklet Jehovinih svedoka. Na koricama je bila sledeća slika: dvojica besprekorno obučenih ljudi su razgovarali negde na ulici sa trećim čovekom. Oni su držali u rukama otvorenu Bibliju, i jedan od njih je pokazivao prstom na neko mesto u tekstu. I već nije uopšte važno koje mesto je pokazivao. Gde počinje sektašvo, jeres? Upravo tamo, gde se iz kompletnog teksta Svetog Pisma istragava neki odredjeni broj citata, kojima se uz odredjenu umešnost, može dokazati uopšte sve što poželite.

Ali ... da li i mi često koristimo Bibliju? Ovaj zbornik citata i priča se uzima sa police samo onda kada treba nečim da potkrepimo svoju sopstvenu tačku gledišta. Čovek ne može ili ne želi da obuhvati pogledom celu sliku, ne želi da se uči, već pre hoće drugoga da uči – i evo zbornika citata na gotovo ... A potom dolazi drugi čovek, citira drugi deo i počinje spor.
Pročitao sam naprimer jedan, da iskupljenje koje je izvršeno na Golgoti treba razumeti ovako: Bog-Sin je vratio Bogu-Ocu dug, izjednačavajući se sa grešnim čovekom. Drugi se zbunio nepotpunošću i prizemnošću te metafore (a to je naravno metafora), i rekao: to uopšte nije tako, zbog čega Bogu treba platiti otkup, kao banditu, ako je Bog Ljubav! I počeo je da ponavlja potpuno istinitu formulaciju «Bog je Ljubav» tako često i tako strasno, da se drugi čovek takodje na svoj način zbunio: izvinite, a čemu onda Golgota? Zar mi odbacujemo to da je Hristova Krv prolivena za naše grehe? Jer i to je – pravilna formulacija ...

Ali tu nisu najvažnije formulacije. One su važne i potrebne, ali se previše lako pretvaraju u idole. I tada se naša «pravoslavnost» svodi na borbu za pravilne reči van pravilnog konteksta – i još tačnije, na borbu protiv nepravilnih (neuobičajenih, nepoznatih, podozrivih) reči radi ... nije uvek jasno, radi čega.

Čovek uzima potpuno pravilnu frazu (naprimer, «Bog je Ljubav», ili «vi ste pozvani na slobodu», ili «svako ko prizove Ime Gospodnje, spašće se»), i umesto da kroz taj citat ide ka Istini skrivenoj u njoj, poklanja se samom citatu, gradi jednostrano bogoslovlje, primitivno, kao zvuk šamanskog timpana. On smešta Boga u svoje sopstvene predstave o ljubavi, ili slobodi, ili spasenju. Bog tada izgleda kao mali domaći bogić, koji pristojno stoji na kaminu. Svako bira svog idola na osnovu svog karaktera, vaspitanja, navika. A sve suvišno se odbacuje.

Sličan bogoslovski sistem su imali Judeji u vreme dolaska Spasitelja. Oni su imali potpuno jasne i konkretne predstave o Mesiji, pri čemu su oni u potpunosti bili tačni: očekivalo se da će Mesija spasti Izrailj i učvrstiti Svoje carstvo. Ali upravo su im te predstave i smetale da ugledaju Mesiju, kada je On zaista došao ... On nije bio tačno onakav kakvim su Ga očekivali, i to Mu nisu mogli oprostiti.

Pogledajmo, zbog čega je Hristos obično ukoravao ljude, koje je sretao na Svom zemaljskom putu. To uopšte nije bilo za lične grehe, kako se moglo očekivati ... Naravno, u to vreme su navikli da greh nazivaju grehom, i naprimer pustiti ženu uhvaćenu u preljubi je bilo moguće samo u tom društvu, gde su sličan greh zaista kažnjavali smrću. U našem društvu, koje je preživelo seksualnu revoluciju i koje je ubedjeno u sveopšte pravo na blud, Hristos bi toj ženi verovatno rekao nešto mnogo surovije od «idi i više ne greši».

Ali Hristos u Jevandjelju najveće prekore i najstrožija razobličavanja upućuje upravo onima, koji Ga utiskuju u svoj bogoslovski sistem. Učenicima nije bilo tako teško da posle svih čuda priznaju Isusa za Mesiju, već je mnogo teža bila sledeća lekcija: Mesija će prevazići njihova očekivanja. Oni su želeli da što pre svrgnu vlast stranaca i grešnika, sednu s desne i leve Njegove strane, pretvore u pepeo neposlušne Samarjane i što je najvažnije da ni u kom slučaju ne dopuste pogibiju svog Učitelja. Zar su želeli nešto loše? Ne, naravno.

Juda nije radi trideset zlatnika učinio tako strašnu izdaju – da je želeo on je mogao negde drugde da dobije i više novca. A radi čega onda? Mnogi smatraju da se Juda ili razočarao u Učitelja, koji nikako nije želeo da svrgne Rimljane, ili je želeo da na taj način isprovocira njegov otvoren konflikt s vlastima: pogledajmo, kako će se On ponašati u toj situaciji. Mesija je trebalo da odgovara Judinim očekivanjima ... Čak je i ostalim učenicima put ka Istini ostao do vremena zaklonjen tim šablonima.

Naravno, nije dozvoljeno praviti od Hrista «borca sa sistemom», slično anarhistima. On je Sam na kraju krajeva rekao: «Ja nisam došao da narušim, već da ispunim» - potvrdivši samim tim neophodnost i ispravnost Zakona. On uopšte nije loš, kada njime zamenjuju Život, kada živu ljudsku dušu stavljaju na sud strogo odredjenih pravila. Čak i crkvena propoved nekad zvuči, kako je rekao jedan moj poznanik, «kao da mi želimo da predajemo Bogu lekciju iz filozofije». Ne, On to od nas uopšte ne očekuje.

Dakle, ukoliko se u rečima onoga koji govori «Bog je Ljubav» ne oseća ljubav, ukoliko onaj koji zastupa slobodu ne teži da se oslobodi od strasti – onda on u najboljem slučaju govori sujetno, a u najgorem – idolopoklonstvuje. Bolje je reći samo «dobro jutro!», ali tako da se u tim rečima čuje eho Božanske Ljubavi i ljudske slobode.

Ovde treba napraviti važnu ogradu. Ukoliko me je neko shvatio tako da je bolje živeti bez ikakvog bogoslovlja, jer je tobože «Bog kod svakoga u duši», i nije važno kako Ga zovemo: Presvetom Trojicom, Vaalom ili Ketcaljkoatlem – onda me nije shvatio potpuno. Onda se svejedno može reći svojoj ženi: ti si u mojoj duši, i nije važno u čijoj postelji ću provesti noć. Ne opisuje se slučajno mnogoboštvo u Bibliji kao težak blud. Kome nije važno da zna Ime, tome nije važna ni Ličnost.

Bogoslovlje nam je potpuno neophodno, tim pre što ono samo odredjuje svoje granice. Setimo se za pravoslavnu tradiciju najvažnije razlike izmedju Božije suštine i energije. Kod nas se ta podela povezuje sa imenom Sv.Grigorija Palame, dok je u judaizmu čak štaviše o sličnom govorio Majmonid. Božija suština nije poznata, i ona je neizmerno iznad svih naših kategorija i predstava. Bog nam čak u Svom Otkrovenju daje da saznamo o Njemu ono što nam je potrebno da znamo – a nikako sve. Tu je izvor apofatičkog bogoslovlja, koje tvrdi da Bog ne postoji. A o energijama, to jest Božijem projavljivanju u ovom svetu, koje je potpuno dostupno ljudskom opažaju, govori katafatičko bogoslovlje. U suštini, kada kažemo «Bog je Ljubav», mi govorimo o energiji: «Bog me ljubi i očekuje od mene da Mu uzvratim ljubav». Te reči su svakog sekunda našeg života priziv, na koji mi u ovom ili onom stepenu odgovaramo – ili ne odgovaramo.

Bogoslovlje je veoma potrebna stvar, ali ne za Njega, već za nas – kako mi ne bismo sišli sa puta, koji vodi ka Njemu.

Andrej Desnicki

preuzeto sa http://www.prosvetitel.info/content/view/31/201/
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4772 puta