MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NEKI SOCIOLOŠKI POGLEDI NA SAVREMENU PAROHIJU




Posmatranje i proučavanje društvenih pojava, međuljudskih odnosa, način življenja, ponašanja i verovanja pojedinih osoba, jeste predmet sociologije. Sociologija kao nauka bavi se i promatra kako male grupe tako i veće kolektive i iznalazi njihove veze i zavisnosti, da bi na osnovu toga posmatranja dala jedinstvenu sintezu odnosa u jednom društvu, gde ljudi zajednički ostvaruju i organizuju svoju aktivnost. U svakom društvu se dešavaju permanentne promene, jer je život društva proces, a ne stanje.

Shodno tome i u parohiji kao jednoj manjoj celini jednog društva, dešavaju se promene i pojave, koje su takođe predmet sociološkog ispitivanja i posmatranja. Zadatak sociologije nije da te pojave samo opiše i da konstatuje stanje stvari, već i da raščlani uzroke njihovog postojanja i nastajanja, njihov razvoj i način prilagođavanja, te da ih kao takve protumači u skladu zakona i običaja koji važe u pojedinim sredinama.

Iako je hrišćanstvo u suštini lični odnos čoveka sa Bogom, ono se manifestuje i ostvaruje u Crkvi, koja da bi postojala i delovala mora imati svoje mesto u društvu i tu naći učešće svojih grupa i institucija. Oblici ovih grupa i ustanova, koje zajednički sačinjavaju zajednicu Crkve zavise od same strukture institucija i kvaliteta pojedinaca koji čine jedno društvo u kome se kulturno uzdižu. Kada se društvena struktura sjedini sa strukturom jedne parohije, onda crkveno delovanje može da okupi, ako ne sve, onda ogromnu većinu ljudi, jer parohija obuhvata sve porodice kao male ustanove. Kroz tu većinu ljudi, kroz te male institucije, Crkva širi uzorke hrišćanske kulture putem katihizacije, propovedanja, kulta, haritativne delatnosti i dr. s napomenom da je tu paroh glavni posrednik koji vrši kontrolu kako nad parohijanima kao pojedincima, tako i nad svim područjima društvenog života porodica, a kroz to i parohije kao celine u kojoj živi i deluje.

Međutim, cela ovakva struktura se menja razvitkom savremene tehnike i savremenih ideologija. Dolazi do društvene pokretljivosti stanovništva (migracija selo-grad, urbanizacija), a samim tim do širenja i unošenja nove kulture koja nije bila svojstvena ranijoj parohiji. A sve to, razume se, povlači za sobom mnoge posledice i u seoskoj i u gradskoj parohiji. Stoga je vrlo važno da je paroh sposoban da uvidi šta u kom pravcu treba da radi sa kojom grupom, odnosno, gledajući na ideološko i versko opredelenje. Ovde je naročito važno da paroh na vreme uvidi koliko je neka novina, koja je došla sa strane, u skladu sa pravilima njegove vere, odnosno, da li odgovara idejama hrišćanstva. Uporedo s tim paroh je dužan da prati psihološke i sociološke prilike članova koji sačinjavaju parohiju i da vidi njihova reagovanja na svaku novinu i promenu. Ovo znači da struktura parohije zavisi od funkcionisanja svakog njenog člana.

Da bi nam ovo bilo jasnije, moramo uvideti razliku između stare i nove parohije, tj. one koja je postojala do početka ovog veka i one koja se formirala početkom novoga veka, odnosno drugog svetskog rata. U staroj parohiji, uprkos ratnim nevoljama i nedaćama, postojale su čvrste norme života i ponašanja. To je poznato, staro, patrijahalno društvo koje se u idejnom i religioznom pogledu, manje bavilo ličnim istraživanjem i samoposmatranjem, te naporom i uticajem, a više tradicijom koja je, donekle, opravdavala otpore promenama kako na ekonomskom i kulturnom, tako i na religioznom polju. Stoga se parohija kao vid Crkve na jednom određenom prostoru ukalapala u ambijent takvoga društva i tako živela kao deo tog društva. Paroh kao vođa parohijskog života i rada bio je tu sveto lice, koje je samim svojim životom i službenošću ulivalo poštovanje.

Početkom ovog veka rađa se nova parohija, u stvari – rađa se novo društvo. S tim nastaju mnoge razlike u mnogim pitanjima iz celokupnoga parohijskog života i rada. To se dešava svakako zbog toga što se rađaju mnoge političko-filozofske ideje i nagla industrijalizacija društva. Nastaju velike socijalne razlike. Počinje nagla seoba seoskog stanovništva u grad, koja je danas gotovo dostigla svoj vrhunac. Dobar deo stanovništva radi u gradu, a stanuje u selu. Dobar deo radne snage, a naročito mlađe, radi u inostranstvu, što je danas takođe aktuelno. Urbanizuje se i selo i grad. Razlike između života na selu i u gradu uglavnom su svedene na minimum. Sve ovo otežava organizaciju parohije i postavlja je u jedan prazan prostor u religioznom pogledu. Jer veliki deo stanovništva koji je promenio jednu sredinu, menja i način života i običaje. Isto tako, privikavanje na novu sredinu nije lako. Teško je menjati stare navike. Ovo je još teže kada čovek dolazi u situciju da mora da menja običaje. Ali, da bi se privikao na novu sredinu, dolazi vrlo često i u takvu situaciju koja za sobom vuče loše posledice i čovek prima nove običaje izvitoperene sa izvesnom dozom sujeverja. Ovde se misli i na običaje religioznog karaktera, te je takvo stanovništvo nesposobno da se uklopi u novu instituciju i tako se nalazi u religiozno-moralnom smislu reči u jednom vakumu. Živi se prenapregnuto u stalnoj zaokupljenosti zemaljskim stvarima i poslovima, zaboravljaju se Hristove reči da ne sabiramo sebi blago samo na zemlji, gde moljci uništavaju i lovci kradu, i gde nam ništa neće vredeti ako ceo svet zadobijemo, a duši svojoj naudimo. Jedan američki sociolog predviđa da društvo u skoroj budućnosti neće imati vremena za najnužnije lične poslove, pa primera radi navodi, da će se brak sklapati, kao jedan običan poslovan aranžman.

Sve ovo ima dalekosežne posledice i za parohiju i za njenu strukturu, koja danas stoji pod teškim idejno duhovnim potresima, gde dolazi do duhovnog razlaganja. Moderne ideje koje se u narod unose putem svih mogućih aparata i komunikacionih sredstava, prosto spaljuju versko oduševljenje. Veza između parohije i geografske površine i parohije kao zajednice u veri svih njenih članova, gotovo i ne postoji. Hram-bogomolja, nije više najveća i najviša građevina u parohiji, a pogotovo ne centra parohije, jer je opkoljen višespratnicama i aerodromskim tornjevima, a gradska buka vrlo često nadjačava zvuk zvona sa zvonika. Sve ovo doprinosi ukidanju duhovnosti jedne sredine, jedne parohije. Parohija se nalazi, dakle, u procesu razlaganja i cepkanja. Zbog toga možemo sasvim opravdano strahovati da u skoroj budućnosti parohija ostane bez pravog crkveno-religioznog sadržaja. Ovakvo stanje, naravno, nije na svim područjima, ali se kao proces opaža negde više, negde manje. Iako ima neka parohija, koja bi se mogla pohvaliti da taj proces nije u njoj još ni počeo, prividno ili stvarno, prosto je nemoguće tvrditi da se taj proces neće u skoroj budućnosti opaziti. Ovakva konstatacija, pomalo pesimistička, postavlja se zbog toga što smo svedoci velike indiferentnosti kod naših parohijana kad je u pitanju religija, ili crkvena organizacija u parohiji. Ima, istina, još dosta parohija gde ima čvrstih članova koji se grčevito bore da ih talas nemorala i otpadništva od Boga ne zapljusne, ali se njihov broj stalno smanjuje.
Da bismo pravilno zasnovali parohijsko delovanje u našem narodu koji je vrlo često obeležen velikom religioznom nemarnošću ili, bolje rečeno, religioznom indiferentnošću, potrebno je više nego ikada raščlaniti unutrašnju i vanjsku funkciju religioznog delovanja.

Unutrašnju funkciju parohijske delatnosti mogu obavljati grupe koje sačinjavaju jedino hrišćani. I ako su takvi hrišćani jednodušni, onda ih i Duh Sveti vodi, jer je Hristos rekao: Gde je dvoje ili troje sakupljeno u ime Njegovo tu je i On sa njima. Što se tiče spoljašnje funkcije parohijske delatnosti, ona je takođe vezana za rad grupa iz parohije, kao pojedinaca, u smislu savremenog misionarenja i propagande. Ovde se radi o međusobnom odnosu grupa u društvu, zatim o samoj veri i ubeđenju pojedinaca i o činjenicama koje su u pitanju. U stavri u pitanju je jedan zajednički međuodnos korigovanja i osvetljavanja, dakle vrsta rasprave. I ovo je dakle važan faktor u sociologiji parohije. U svemu ovome konačno ostaje pitanje o samom čoveku, pa bio on u bilo kojoj grupi društva, koji daje svemu smisao i vrednost. Jer, kao što kaže sociolog Maks Veber, nauka nam ne može uvek da kaže šta treba da činimo, već šta možemo da činimo i šta želimo da činimo, a smisao je u rukama čoveka, procena zavisi od njega kao člana društva, s obzirom da se smisao utvrđuje utvrđuje kroz kulturu.
Vidi se, dakle, da je u svemu centar čovek, tj. da sve zavisi od čoveka i njegove kulture, od same vere ili osnovnog verovanja, a da se na pr. metodi prirodnih nauka ne mogu i ne treba da primenjuju na polju ljudskih odnosa, već da se traže pravi međuljudski odnosi, humani odnosi. Imajući to u vidu svaki član parohije, ako tako i deluje, imaće uspeha i biće od koristi za svoju instituciju i za društvo, a na prvom mestu za svoju crkvu, jer je parohija u mistično idealnom smislu pastoralno liturgijska zajednica onih koji veruju, onih koji se osećaju ovde na zemlji kao privremeni gosti i osećaju da putuju ka svome Izvoru – Nebeskoj otadžbini. Sam svet je poprište parohijske misije. Jer Hristos je rekao da ćemo u svetu imati nevolje i da ćemo svi nositi svoj krst. Kad bi se parohija izdvojila od sveta, onda bi izgubila i smisao svoga postojanja, jer kad Hristos ponovo dođe, parohije neće biti. Zato je parohija prožeta svetom, materijom, društvenom stvarnošću u kojoj erzistira i gde postaje i ona predmet sociologije.

Pored same sociološke strukture parohije, moramo prodreti i u njenu duhovno religioznu strukturu koja je svakako u tesnoj vezi sa prvom. Jer da nije ove religiozne strukture, onda bi sociologija parohije bila sasvim nešto drugo i pitanje je da li bi se tada uopšte moglo govoriti o sociologiji parohije, kad njena struktura ne bi bila protkana duhovno religioznim i moralnim elementima. Ovu duhovno religioznu strukturu parohije sačinjvaaju: verni, indiferentni, krivoverni i neverni.
U užem bogoslovskom smislu, verni su oni koji stupivši u Crkvu kroz svetu tajnu krštenja, vrše svete tajne i obrede, kao spoljašnje znake unutrašnjeg ubeđenja i pripadnosti i aktivno učestvuju u blagodatnom životu Crkve. U etičkom smislu reči to su «dobre i verne sluge» Hristove. Da li se može danas na takve članove «ukazati prstom» i reći da su to oni, to je vrlo teško. No bez obzira na sve ovo, pravih vernika ima u svakoj parohiji, i oni čine njeno jezgro. Bez njih, parohija ne bi bila ono što taj pojam znači, već bi bila kao «kuća sazdana na pesku».
Indiferentni su najbrojniji u svakoj parohiji. Ovakvo stanje jedne parohije je najopasnije, jer preti da i pri najmanjem potresu ovi napuste svoje versko ubeđenje i verske običaje. O ovakvim članovima Crkve, nalazimo mesto u Otkrovenju gde se kaže:»Znam tvoja dela, da nisi studen ni vruć (znači, indiferentan je). O, da si studen ili vruć! Ovako, zato što si mlak...izbljuvaću te iz usta svojih»(Otkr.3,15-16).

U krivoverne spadaju svi mogući sektaši koji su se umnožili naročito posle drugog svetskog rata, shodno pravilu, da uvek kada opada prava vera množe se razne sekte – krivoverja. Ovi sektaši nalaze plodno tle u parohiji gde njeni članovi nisu upoznati sa svojom verom, ili su pomračeni velikim grehom, pa su sa tim podložni velikim pritiscima. Nepoznavanje svoje vere nije redak slučaj kod parohijana. Ima parohijana koji ne pozanju svoju veru dobro, ali su čvrsti u njoj. To je opet skopčano sa tradicijom i običajima, čega se naš parohijanin teško odriče i na osnovu toga on dokazuje svoju veru, kroz čvrstinu svoga karaktera.
Nevernima smatramo one koji ne veruju u Boga i zagrobni život, u te dve osnovne institucije religije. Filozofski uzevši, pa i psihološki, pravih nevernika i nema, ali činjenica je da ih ima koji se deklariraju kao nevernici. A takav jedan «nevernik» potajno slavi svoju Krsnu slavu, ili daje prilog za izgradnju jedne crkve. On tu nije nevernik.
No, kad se sve u suštini rasčlani, razlike su velike. Pa ipak svi ti ljudi čine parohiju. Jer svi ti ljudi, odnosno većina njih , krštenjem su postali članovi Crkve, a sa tim i članovi parohije; drugo je sasvim pitanje: Kakvi su oni članovi parohije.
Da bi se postigao zadovoljavajući uspeh u parohiji, potrebno je razlikovati razne zadatke parohije kao institucije. Administrativni posao i jurisdikcija moraju obavezno obuhvatiti svo stanovništvo i celu teritoriju parohije. No, kada se tiče samih obavljanja verskih obreda parohijanima iz pojedinih parohija, potrebno je napomenuti da nije moguće, odnosno da nije na korist Crkve kao celine, baš uvek pridržavati se starih administrativnih crkvenih propisa, a naročito onih iz ranijih vremena, po kojima svaki parohijanin obavlja ne samo sve administrativne, nego i verske obrede – isključivo u parohiji kojoj teritorijalno pripada. Ovo zbog samih uslova i okolnosti u kojima žive parohijani u pojedinim parohijama naše Crkve. Jer, ako bi se u svemu strogo gledalo na disciplinu crkve i kanonske norme, onda bi mnogo više, no do sada, ostalo parohijana bez zadovoljenja svojih verskih potreba. Takav je slučaj sa onima koji se izjašnjavaju da su «nevernici» iz sasvim drugih pobuda, kao na primer: strah radi položaja; šta će drugi da kažu, kako će ga u društvu kao religioznog gledati i šta će misliti o njemu. Ovakvom jednom «verniku», ne pomažu sva moguća ubeđivanja paroha, makar taj paroh bio i najbolji pedagog, apologeta ili govornik. Na takvog «vernika» se doslovce odnose Hristove reči, da ko se postidi Njega pred ljudima, da će se i On postideti njega pred Ocem nebeskim.

Ali, parohija je zajednica sastavljena od ljudi koji su podložni grehu i paroh kao najodgovorniji za sve svoje parohijane nije «serdcevjedac» i nije mu dato da u parohiji sudi, nego da od već postojeća dva «zla» bira manje. U vezi sa ovim treba naglasiti da je socijalna sfera u parohijama jako zapostavljena i različita u velikim razmerima. U svakoj našoj parohiji ima siromašnih, bolesnih, usamljenih, prezrenih od sredine, nemoćnih, napuštenih, jednom rečju, onih kojima je pomoć neophodno potrebna. O ovima Hristos veli:»Siromahe imate svagda sa sobom» (Mt. 26,11). Svi takvi ljudi su deca Božija i ma koliko se čovek trudio da se sam spase, makar on bio i materilano bogat, ne može se spasti sam, izolovan od zajednice-Crkve, a s tim izolovan od parohije. Onima kojima je pomoć potrebna, nije dovoljna samo reč utehe, nego ona treba da se i sociološki realizuje i tim pretvori u dobro delo, bilo to u materijalnom smislu ili duhovnom obraćanju i okrepljivanju, ali samo iz ljubavi. Jer po rečima Apostola: ako ljubavi nemamo, onda smo kao praporac koji zveči i zvono koje zvoni. Sve ovo pokazuje da je rad u parohiji poseban i specifičan i tu se sociologija susreće sa jednim novim momentom koga nema u društvu koje ne «ljubi neprijatelje svoje».

Hartativni rad i pomoć potrebnima treba organizovati svuda gde god se ukaže prilika. Tu se upravo može Crkva pokazati kao činilac koji ne zna za granice, rase, boju kože i vere. To je odlučan i odličan momenat da se Crkva uklopi u sve dobrotvorne akcije koje društvo i sredina u parohiji preuzima. Crkva i njen paroh sa svojim stvarnim vernicima, treba u svim haritativnim akcijama da prednjači, i to samo i isključivo iz ljubavi prema bližnjemu. Ako je taj podstrekač od srca onda je uspeh u parohiji zagarantovan. Ne treba se plašiti da bi suviše velika usmerenost na haritativnu službu mogla da sociologizira parohijsku misiju, jer ova usmerenost potiče od Hrista. U ovim prilikama se manifestuje vera kao socijalno delo i služi za potvrđivanje sveštenikove propovedi i time zagrejava i one indiferentne parohijane, a pobuđuje i one druge da i oni razmisle o delovanju Crkve, o njenom radu kao štetnom ili korisnom. Naš ideal je dakle: aktivistička parohija. Aktivnost je u svemu uslov njenog postojanja i opstanka.
Iako je u suštini stvar Crkve - stvar Božja, ta činjenica ne sputava čoveka da deluje u Crkvi, odnosno parohiji. Naprotiv, čovek je baš bitan, jer Crkva na zemlji je «vojinstvujuća». Ne može parohija živeti samo od nasleđenih formi i tradicija. Ona se mora suočavati s pojavama savremenog života i sveta i evangelizacijom naći opravdanje svoga postojanja,uporno dokazujući da postoji i da živi i da je deo tog savremenog sveta i društva. Jevanđelje ima snagu da se približi svakom vremenu, jer je pisano za sva vremena i za sve ljude. Zbog toga, kada se vidi da je parohija na jednoj prekretnici, mora kao deo Crkve – deo Tela Hristova, naći nove puteve i metode svoje funkcionalnosti u novim uslovima života.
Odnos Crkve i države i savremenog društva, vrlo je aktuelan. Svedoci smo da se u mnogim zemljama sveta izvršila velika izmena po ovom pitanju. Jednostavno, crkva je odvojena od države. Tako je došlo do ideje odvojenosti ljudi koji rade u istom vremenu i na istom poslu, u istom preduzeću i radnom mestu.
Savremena parohijska organizacija ne može biti više samo površinska, tj. organizacija forme radi, nego mora imati takvu strukturu, koja će obuhvatiti celog čoveka po vremenu, tj. prošlog, sadašnjeg i budućeg. Drugim rečima, u svojoj organizaciji, mora da sadašnje stanje nadograđuje na prošle osnove i sa time bude spremna da se uključi u svako «sutra». U tom smislu savremena organizacija parohije treba da sebi stvori misijsko polje svog delanja. Delatnost paroha bi se kretala u tom smeru, uz lično svestrano obrazovanje i doživljavanje onoga što propoveda.

Ima ljudi kojima nije dovoljna ni reč Jevanđelja, pa ni dobar primer sveštenika. Tu se javlja potreba, da paroh svoga parohijanina psihološki ispita i prodre u dno duše njegove i da pronađe odgovarajući metod i način kako da ga rastereti zablude. Ovakva ispitivanja će svakoga dana u parohiji biti sve potrebnija. U ovom ovako teškom i odgovornom poslu parohu mogu biti od velike koristi i laici kao sastavni deo parohije, kao parohijani. Njihova pomoć može biti različita, zavisno od njihovih intelektualnih sposobnosti, mesta na kome rade, položaja koji u društvu zauzimaju i dr. Laici, kao što je i ranije spomenuto, mogu u parohiji pomoći parohu u aktivnom učestvovanju na bogosluženjima, savremenom misionarenju – laički apostolat, haritativnoj službi, administrativnom poslu, jednom rečju u svemu što nije vezano striktno za ono što po kanonima ima i mora samo sveštenik da obavlja.

No, pre svega, ne treba zaboraviti da je najvažnija funkcija parohije kao celine u ostvarivanju evharistijske zajednice. Ljudi koji se okupe zajednički, moraju nešto raditi. Osnovni oblik evharistijske zajednice je oblik toga rada, gde se zahteva stvarno sudelovanje sakupljenih radi ostvarenja zajedničkog nadzemaljskog cilja- sjedinjenja sa Gospodom, težeći Njegovom savršenstvu.
Kada se radi o skupu ljudi i susretu sa sveštenikom, onda tu mora postojati i mesto. To mesto ne mora biti samo hram. Susret može biti na putu, ulici, porodičnoj kući sveštenika ili parohijanina, u trgovini i sl., ali je svuda sveštenik takav, da parohijanin oseća hrišćansku ljubav koja zrači iz njega. Ljubav mora da se oseti čak ako se i ne progovori ništa naročito prilikom susreta. Hrišćansku ljubav treba da osete i ljudi sa kojima nismo bliže povezani, pa čak i koje ne poznajemo. Danas je moguće da u duhu hrišćanske ljubavi, negujemo i «sekundarne» odnose i da uvidimo na vreme, da nisu uvek važni samo «primarni» odnosi. Nije važno da se ljudi u jednoj parohiji znaju po imenu, jer to nije toliko važno za sam život parohije. Mnogo je važnije da se ljudi upoznaju po duhu, tj. da shvate da im je jedini i zajednički cilj: sjedinjenje sa Bogom, zadovoljenje svojih duhovnih potreba i pomoć u akciji na opšte materijalno i duhovno dobro sviju.
I administrativna funkcija vodi takođe važnu ulogu u ustrojstvu parohije. Vođenje matica, zapisnika i letopisa od velike su istorijske važnosti za jednu parohiju. Kao aktivna društvena delatnost parohije jeste i već spomenuti socijalni rad, bez kog pravu savremenu parohiju ne možemo ni zamisliti. Društvene promene, kao i do sada, i od sada će voditi parohija i davati nove definicije sociološke delatnosti. Ipak ni jedna od tih definicija i sugestija ne može dati konačno rešenje, a za tim ne treba ni težiti. Crkva će uporedo sa vremenom uvek naći svoje okvire rada i u granicama svojih potreba otkrivati nove mogućnosti delovanja. Jer je Crkva u službi svetu, radi njegovog preobražaja, uvek teži za boljim. Kroz to se i propoveda dolazak Carstva Božjeg, a parohija je u svojoj misiji samo veza toga carstva na jednom manjem prostoru.

Pošto je svet iz dana u dan sve složeniji, razvojem tehnike i novih ideologija, moraju se upotrebljavati dobro razrađena sredstva za misiju parohije, da bi se postigao uspeh. U organizaciji i koordinaciji parohije kao religiozne institucije, važno je da se dobro upoznaju objektivne strukture sa kojima se parohija kao institucija treba da susretne. To zahteva česte susrete sveštenika i laika i preispitivanja života i njihovog delovanja. O svemu ovome treba voditi računa. To opet zahteva da sveštenstvo bude upoznato i upućeno u tehniku društvenog rada, odnosno u organizciju rada društva. Na taj način bi se moglo postići da svaki pojedinac bude sveprisutniji u savremenim uslovima u kojima se nalazi parohija, da svaki od pojedinaca sposobno posmatra događaje i zbivanja, bolje ih analizira, iznalazi uzroke i povezuje ih sa posledicama. Ovakvo posmatranje, samoposmatranje i zaključivanje svakog pojedinca u društvu, dovodi do boljeg upoznavanja religije i težnje za njom. Čovek sa hrišćanskom kulturom mnogo bi više postigao na svome spasenju i spasenju drugih. Moral bi tada bio na visini, i ne bi bilo nikakva zla u svetu.

Sve ovo uzevši postavlja se pred nas kao problem društva, kao problem parohije. Problem društva i čoveka u njemu lako se uočava i iz razmatranja stavova najviših predstavnika savremene sociološke misli. Paroh kao najpozvaniji na bratsku ljubav na jednoj teritoriji društva – u parohiji, koji zbližava ljude, neposredno učestvuje u kulturnom razvitku društva. I ne samo u kulturnom, već po svim pitanjima koje sociologija izučava. Jer ako se ljudi međusobno vole, oni su spremni da teže ka ostvarenju zajedničkog cilja, društva kao celine. Jer društvo je nešto više nego samo jedna tehnološka sređenost. Život nije moguć bez socijalne organizacije, - kaže sociolog Vorslej, ali se ona ne može da svede pod pritisak sređivanja statističkih podataka, tehnologije ili ekonomskih odnosa. Društvo je daleko složeniji proces razvoja. Ne može se njegov razvoj svesti na samo jedan ili nekoliko uprošćenih momenata. U pitanju je jedna celina, čija je realnost stvar normativnih orijentacija. Do ovakvog zaključka dolazimo lako ukoliko se zaista zadržimo na svemu onom što dobijamo iz istraživanja koja čine predmet sociologije kao nauke. A iz nje dobijamo informacije, objašnjenja i što je najvažnije za parohijski rad, dobijamo podatke za određivanje novih akcija.

Sve te akcije u parohiji pokreće paroh. Da bi uspela takva akcija, neophodan je i sam autoritet paroha, kako intelektualni tako i etički. Autoritet se zadobija u samom radu, u svojoj akciji. Akcija je dosta i izražavaju se u raznim vidovima: propovedanju, bogosluženju, pobožnom obavljanju obreda, akciji oko uređenja bogomolje, brige za održavanje i čuvanje verske imovine, haritativnoj delatnosti, širenju verske štampe i dr.
Sprovesti dakle akciju i novu organizaciju rada u jednoj parohiji, u novoj parohiji, među starim članovima parohije, znači dati se na «žetvu» koje ima mnogo. Iako je savremena parohija u stagnaciji, još ima nade za njeno uspešno buđenje i aktiviranje, jer Hristos je krajeugaoni kamen Crkve kojoj vrata adova neće nauditi. Sociologija kao jedna od najmlađih nauka i produkat istraživačkih poduhvata, zainteresovana je za socijalni život u njegovo celini, za celokupan kompleks sistema socijalnih grupa koje čine jedno društvo, u koje svakako spada i parohija. A ono što je osnovno u sociologiji, jeste pitanje socijalne strukture u okvirima koji se mogu izučavati; tu su pitanja: porodice, religije, morala, braka, socijalnog uređenja, urbanog života i dr. Ova socijalna struktura omogućava da se organizovanije studira društvena realnost, koja se bolje upoznaje kroz parohiju.

Vasilije KAČAVENDA, arhiđakon
Izvor: "PRAVOSLAVNA MISAO", časpisa za bogoslovsku književnost i crkveno-staleška pitanja, Beograd, 1972. godina , str. 78-85:

Pročitano: 3374 puta