MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

“Tada će se otvoriti oči slepima, i uši gluvima» (TV program, 15.04.06)



Videozapis TV emisije «Pravoslavna enciklopedija» od 15 aprila 2006 godine

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Dobar dan, ovo je emisija «Pravoslavna enciklopedija» direktno u etar. Može li gluvi čuti, i slepi videti? Da li je onim ljudima koji su lišeni sluha i vida, dostupna lepota Božijeg sveta? Ljudi su već nekako navikli da savladjuju te bolesti – izmišljene u knjige ua slepe, kao i razgovor gestovima za one koji ne čuju. Ali lepota Bogosluženja, likovi na ikonama, kao i smisao pojanja je za većinu tih ljudi ostajao nedostupan. Medjutim, postoje ljudi koji su posvetili svoj život tome, da bi se ispunile jevandjelske reči: «Gluvi čuju, slepi – progledavaju» (Mt. 10, 5).

Danas je kod nas u studiju sveštenik Andrej Gorjačev, nastojatelj crkve posvećene Tihvinskoj ikoni Majke Božije u bivšem Simonovom manastiru, u gradu Moskvi. Većina njenih parohijana su gluvonemi i ljudi koji slabo čuju.

image

ikona sv.pravednog Lazara u crkvi u Larnaki, Kipar


Danas je Lazareva subota i sećamo se jevandjelskog dogadjaja, kada je Hristos vaskrsao umrlog i već u grob pogrebenog Lazara. Pravedni Lazar je posle svog vaskrsenja, zajedno sa apostolima propovedao Blagu vest o Hristu. On je otišao na Kipar, gde je postao episkop. Zato su i danas najvažnije svečanosti na Kipru održavaju u gradu Larnaki, gde je Lazar proživeo 30 godina.

Tema: Crkva svetog Lazara u Larnaki

Larnaka je treći po veličini grad na Kipru, i verovatno najstariji na ostrvu. Njegove ulice se prostiru na mestu antičkog grada Kition, koji je prema predanju osnovao jedan od Nojevih unuka.

image

Crkva sv.Lazara u gradu Larnaka, Kipar


A grad je nazvan Larnaka u XVI veku. Grčka reč «larnaks» označava «sarkofag». Upravo ovde se nalazi grobnica svetog Lazara, poznata u celom hrišćanskom svetu. Nad grobnicom je u IX veku izgradjena crkva, koja je i do dan-danas svake godine centar proslavljanja Lazareve Subote.

Crkva je puna pre početka Liturgije. Sve «stasidije» - mesta za sedenje – su zauzete, a mnogi stoje u prolazima i na balkonu, koji je izgradjen u zapadnom delu crkve radi korišćenja od strane horova. Liturgiju služe jerarsi Kiparske Pravoslavne Crkve.

Na tu službu dolazi većina lokalnog stanovništva i naravno poklonici iz celog sveta i sa trepetom slušaju čudesnu jevandjelsku priču o tome, kako je u Vitaniji, blizu Jerusalima, umro Lazar, bliski Hristov prijatelj, i brat Marte i Marije. Kada je dobio tu vest, Hristos je bez obzira na opasnost po sopstveni život, otišao u Vitaniju, i naredio da se odvali kamen od groba, u kome su sahranili Lazara, i pozvao ga: «Lazare, izadji!». I ovaj je izašao iz groba, obavijen po rukama i nogama pogrebnim pelenama. Isus je rekao onima koji su ga okruživali: «Razvežite ga, neka ide».

image

Bogosluženje na Lazarevu Subotu u crkvi sv.Lazara u Larnaki, Kipar


Tom trenutku je posvećena jedna od najpoštovanijih ikona u crkvi – «Vaskrsenje Lazara». Druga posebno poštovana ikona je – «Lazar – episkop Kine». Posle svog vaskrsenja, Lazar je otišao u Kinu, gde je propovedao Jevandjelje i postao rukovodilac glavne lokalne hrišćanske zajednice. Upokojio se u 63 godini.

Do njegove grobnice, koja se nalazi u kripti crkve, obavezno silaze svi poklonici. Na mramornom sarkofagu se nalazi natpis «Lazar, Hristov prijatelj». Danas je kamena grobnica prazna. Svete Lazareve mošti su još u IX veku na molbu vizantijskog cara Lava Mudrog, bile prebačene u Konstantinopolj. Ali od tog vremena se održala tradicija da neki revnosni poklonici čak ležu u grobnicu u nadi da će dobiti isceljenje.

Medjutim, u larnakskoj crkvi se ipak nalazi čestica moštiju pravednog Lazara. Ona je pronadjena sasvim nedavno. Crkva je u novembru 1972 godine veoma postradala od požara. U vreme restauracionih radova pod oltarom je pronadjen kameni sarkofag, a u njemu čestica moštiju, iz I veka. Sada se ta svetinja nalazi u kutiji, koja je postavljena u centralnom delu hrama, ispred ikone svetog Lazara.

image

Crkva svetog pravednog Lazara u gradu Larnaka, Kipar


Posle Liturgije je na trgu ispred crkve praznična pijaca i prava narodna šetnja. A uveče se održava litija sa ikonom svetog Lazara po starinskim ulicama grada. Hor prati litiju pojanjem, koji prati orkestar kiparskih gajdaša. U litiji učestvuju predstavnici vojske, kao i omladinskih i patriotskih organizacija. Njoj može da se pridruži svako ko to želi, kako bi osetio svoj udeo u čudu, koje se desilo pre skoro 2000 godina.


Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Mi se ne setimo često ljudi, koji su lišeni sluha i vida. Ranije su nas na to podsećale vesti sa surdo-prevodom. Danas nema ni toga.

Pre 15 godina je u bivšem Simonovom manastiru otvorena prva crkva u Rusiji za ljude koji ne čuju.

Tema: Zajednica Tihvinske crkve

Valentin Terehov ima 38 godina. Kada mu je bilo još 18 godina, on je za vreme službe u vojsci imao traumu i u potpunosti izgubio sluh. Nastojatelj te crkve, svestenik Aleksej Gorjačev je specijalno naučio jezik gestova, kako bi mogao da služi službu. Ali su mu bili potrebni pomoćnici. I zbog toga su njegovim zalaganjem, pre dve godine rukopoložili Valentina Terehova za sveštenika. To je bio izuzetan slučaj – sveštenik koji ne čuje!

image

Valentin Terehov, sveštenik koji ne čuje


U toj crkvi je za običnog čoveka sve neobično. Ispovest protiče tako, što drugi čovek, koji razume jezik gestova, ništa slučajno ne sazna. Onih koji žele da se ispovede ima tako mnogo, da se ispovest često oduži, i Liturgija počne tek u dva sata popodne.

Vernici ne čuju službu, ali je vide: sveštenik i djakon, koji takodje skoro ništa ne čuje, stoje okrenuti licem prema njima, a Carska Vrata su niska. U crkvi nema hora, i ovde «poju» po svome.
Saznavši za crkvu u Novom Simonovu, ovde su počeli da dolaze ne samo poklonici iz Moskve, već i iz Podmoskovlja, Kurska, iz Kalužske oblasti. Došla je čak i cela zajednica ljudi koji ne čuju iz Volgograda. Medju pridošlicama nema samo invalida po sluhu, već i po vidu. I oni, kojima nije lako, su odjednom shvatili da na svetu postoje ljudi, kojima je još teže. Oni su počeli da prevode službu sa maternjeg jezika gluvih na nepoznat jezik slepih.

image

Pojci u crkvi za ljude koji slabo čuju


Irina Pavljukovič, pomoćnica u crkvi: - Kada ljudi ovde slušaju službu, kod njih se razvija unutrašnje duhovno razumevanje, i kod čoveka se radja osećaj duhovnog interesovanja, on počinje da razume i menja svoj život, i da ispravlja svoje greške.

Za 15 godina crkva posvećena Tihvinskoj ikoni Majke Božije u Simonovom manastiru je postala rodni dom i prava porodica za 140 ljudi. Oni se ovde mole, razgovaraju, primaju goste, takodje slepe i gluve, šalju poklone u internate i zatvore. A takodje putuju i po drugim gradovima i pričaju o svojoj crkvi.

Elena Mihienkova, parohijanka: - Išli smo u vikendicu sa decom. Sa mnom je sedela starica, koja je videla kako ja sa sinom razgovaram jezikom gestova, i upitala me je kako to radim. Njen unuk je takodje gluv, a pored toga i loše vidi. Rekla sam joj da se u našoj crkvi nalazi ikona «Isceljenje gluvog». Oni su došli kod nas i rasplakali su se kada su prišli toj ikoni.

image

Ikona «Isceljenje gluvog»


Tatjana je u ovoj crkvi već 11 godina, ovde se venčala sa mužem, koji takodje ne čuje. Krstila je dvoje dece, koja predivno čuju i govore. Trenutno čeka treće.

Tatjana Panikarova, rizničarka: - Bez crkve bih propala.

Svaki dan pre službe sveštenik crkve posvećene Tihvinskoj ikoni Majke Božije u Novom Simonovu pričaju svojim vernicima o Crkvi i veri i to na njihovom jeziku.


Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Danas nam je u gostima nastojatelj crkve posvećene Tihvinskoj ikoni Majke Božije u Novom Simonovu, sveštenik Andrej Gorjačev. Dogovorili smo se s ocem Andrejem da prati naš razgovor surdo-prevodom. Pomaže Bog, oče Andreje.

Sveštenik Andrej Gorjačev: - Bog vam pomogao.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: Recite nam molim vas oče Andreje, gde ste naučili jezik gestova?

Sveštenik Andrej Gorjačev: - Jezik gestova sam naučio u Centru za rehabilitaciju ljudi koji ne čuju u Moskvi «Otofon».

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Recite nam molim vas da li je slučajnost ta činjenica da je Simonov manastir postao mesto, na kome se obrazovala zajednica ljudi koji slabo ili uopšte ne čuju?

image

Sveštenik Andrej Gorjačev


Sveštenik Andrej Gorjačev: To nije slučajnost. Za službu je specijalno birana takva crkva u kojoj nema stubova, koji bi smetali čoveku koji ne čuje da vidi. Ona je trebalo da se nalazi u centru Moskve, kako bi bilo moguće stići u nju iz dalekih regiona, zato što mnogi vernici dolaze iz različitih regiona Moskve, Moskovske oblasti i drugih obližnjih oblasti.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Za sveštenika je u takvoj situaciji ispovest jedan od najvećih problema. Kako se može ispovedati čovek koji slabo ili uopšte ne čuje?

image

ispovest vernika koji slabo čuju


Sveštenik Andrej Gorjačev: - Radi rešenja tog problema kod nas u crkvi postoji paravan koji zaklanja od očiju sa strane razgovor sveštenika sa čovekom, koji je došao da se ispoveda. Ali postoje i drugi problemi: problem izmedju onih koji govore ali ne čuju, kao i problem integracije čoveka koji ne čuje u svet ljudi koji govore. Ljudi koji ne čuju dolaze u crkvu sa velikim brojem pitanja ne samo duhovnih, već i životnih. Dolaze za pomoć čas ljudsku, čas medicinsku, za savet i sa molbom da im se nešto objasni, kaže kako da pravilno postupaju u svakodnevnom životu.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Oče Andreje, a ko su Vaši pomoćnici? Da li postoje takvi ljudi koji prolaze specijalnu obuku kako bi mogli da rade sa invalidima?

Sveštenik Andrej Gorjačev: - Ne, moji pomoćnici su vernici iz crkve. Ne postoji specijalno mesto za obuku za rad sa takvim ljudima. Pri služenju mi pomažu tri čoveka, od kojih dvojica slabo čuju – djakon i čtec surdo-prevodilac i sveštenik koji ne čuje.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Za mene je zadivljujuće da saznam da postoji sveštenik koji ne čuje.

Sveštenik Andrej Gorjačev: - Naša parohija je misionarska. Da bi se pronela Božija Reč i ljudima koji su lišeni sluha, odlučeno je i blagosloveno da se u čin djakona i sveštenika rukopolože ljudi koji i sami koriste jezik gestova i pomažu da se pronosi Jevandjelje ljudima, koji imaju tu bolest.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - A da li vaši parohijani mogu da se bave misionarskom delatnošću? Da li oni dovode u crkvu one, koji ranije nisu ništa znali o Bogu?

Sveštenik Andrej Gorjačev: - Misionarski rad u našoj parohiji je više usmeren na generaciju koja raste. Naši vernici dolaze u škole-internate za decu koja ne čuju i donose im svoje veštine, i radost duhovnog opštenja kroz nastupe na razne teme. Takvi koncerti za slepo-gluvu decu i decu koja ne čuju su organizovani u Tambovu, Kirovu, Sergejevom Posadu.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - U početku svoje svešteničke službe bio sam pozvan u sanatorijum za ljude koji slabo ili uopšte ne čuju, gde su me zamolili da pričam o Pravoslavlju. Moja priča je bila praćena surdo-prevodom. A Vi morate i da služite i da se bavite surdo-prevodom istovremeno. Ne odvlači li Vas to od molitve, ne smeta li Vam to da se molite?

Sveštenik Andrej Gorjačev: - Baš nasuprot tome, jer u molitvi koja se vrši licem ka narodu, još jače se oseća jedinstvo sa vernicima pred Gospodom.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Znam da medju Vašim parohijanima ima ljudi koji istovremeno ni ne vide ni ne čuju. Kako oni mogu da prime to, što se dešava na službi?

image

Crkva posvećena Tihvinskoj ikoni Majke Božije, Simonov manastir


Sveštenik Andrej Gorjačev: - Od 2000 godine su kod nas u crkvu počeli da dolaze slepo-gluvi ljudi. To je u prvom trenutku bio šok za naše vernike, i oni su možda prvi put u životu videli da postoje ljudi, kojima je još teže nego njima. Odmah su počeli da im pomažu: na rukama slepo-gluvog čoveka su počeli da prevode gestove, koje su videli za vreme službe, a koje sam ja prevodio u toku Bogosluženja. Na taj način su slepo-gluvi ljudi doživljavali službu preko taktilnog prevoda.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - A da li je celo Bogosluženje već prevedeno na jezik gestova? Ko se time bavi?

Sveštenik Andrej Gorjačev: - Kompletnog prevoda nema, a on po mom mišljenju nije ni potreban.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - A sa kakvim teškoćama se susrećete prilikom prevoda?

Sveštenik Andrej Gorjačev: - Sam bogoslužbeni jezik praktično ne postoji kod ljudi koji ne čuju. Oni sami su nam govorili kako da nadjemo pravilan gest, koji bi odgovarao smislu reči na crkvenoslovenskom jeziku. Naprimer, reč “Bogorodica” se na jeziku gestova sastoji iz dva dela – “Bog” i “rodjenje”, ali za nas postoji tajna rodjenja Bogomladenca, i zato je u reči “Bogorodica” nemoguće koristiti gest, koji uobičajeno predstavlja rodjenje. Uz pomoć ljudi koji ne čuju, našli smo zamenu za taj gest, predstavljajući dete, koje žena drži na rukama.
Frazu “Opet i opet u miru Gospodu se pomolimo” pokazujemo artikulacijom, a gest odgovara reči “novi”.

Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Hvala Vam oče Andreje, što ste našli vremena da dodjete kod nas u studio. Od sve duše Vam želim Božiju pomoć u tom veoma potrebnom i teškom služenju!

* * *
Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Ljudi, o kojima danas govorimo, ne čuju i ne vide okolni svet. Ali, slava Bogu, što se na njihovom putu sreću oni, koji im pomažu da taj svet i osete.

Tema: Ikone za slepe

Dimitrije Balikin nikada u životu nije video kako izgleda ikona – on je slep od rodjenja. I zato sve utiske, emocije, radosti i preživljavanja, a sada i veru prima samo preko ruku. One su njegove oči.
Dimitrije Balikin: - Smatram se pravoslavnim, iako možda još uvek tragam za verom.

Danas samo u Rusiji ima 275 hiljada ljudi koji ne vide, i skoro 60% od njih su vernici. Njima je nižegorodski zanatlija Roman Baturin i posvetio svoj život. On je svoju prvu ikonu izrezbario pre 4 godine, odmah posle toga kako se upoznao sa ženom koja ne vidi.

image

Ikona za slepe i one koji slabo vide


Roman Baturin: - Kada je ona uzela ikonu u svoje ruke, rekla je: “Prvi put sam videla ikonu”. I upravo ta fraza – “videla sam” je odredila dalji tok dogadjaja. Shvatio sam da to treba da radim i počeo sam da rezbarim ikone.

Danas Roman meri svoj život prema ikonama. Rad na maloj ikoni traje nedelju, a na većoj – mesec dana. Izrezbarene ikone ovaj majstor prekriva voskom. Lak i ukrase Roman kategorički odbacuje, govoreći da ikona treba da diše i miluje prste.

Ikone za one koji ne vide izgledaju posebno. One na prvi pogled nisu u saglasnosti sa crkvenim kanonima. Likovi svetih i detalji treba da budu malo razvučeni i povećani, jer je onima koji ne vide važna i najmanja sitnica. Ali ipak Roman neodstupno poštuje osnovne kanonske zahteve.

Roman Baturin: - Postoji kanon koji ukazuje na položaj ruku i lika na ikoni. To je nepromenjeno. Da bi se radilo na ikoni treba se udaljiti od svega …

image

Roman Baturin u domaćoj radionici


Do sada je Roman radio sam kod kuće. Ali pre Božića se ostvarila njegova mašta. Našli su se sponzori, koji su dali novac za radionicu. Njena glavna karakteristika nisu samo unikatne ikone, već i ljudi koji ih izradjuju. Ikone će raditi sami ljudi koji ne vide. Medju njima je i Dimitrije Balikin. Pored toga, oni će za svoj rad dobijati i platu.
Roman Baturin: - Onima koji žive na skromnoj penziji je prijatno da znaju da sami sebe prehranjuju.

Radionica taktilnih (na dodir – prim.prev.) ikona je otvorena i u Petrogradu. Cilj i zadaci su isti, ali je tehnologija drugačija. Kažu, da rade prema tradiciji vizantijskih majstora. I postoji još jedna karakteristika – te ikone su pre svega predodredjene za slepu decu i veličine su 9-10 centimetara.
Aleksandar Sofinski, rukovodilac projekta “Ikona za slepu decu” (Stvaralačka radionica “Nasledje”): - Ikonice su veličine dlana. Taktilni osećaj prstima zamenjuje vid slepome, pri čemu je ono veoma efikasno – do tog stepena, da se kod čoveka stvara unutrašnje vidjenje toga.

image



Jedini problem je što te ikone ne dospevaju uvek u ruke onima kojima su naznačene – slepima. Medju ljubiteljima rezbarenih ikona ima dosta materijalno obezbedjenih ljudi sa dobrim vidom i ukusom.

* * *
Voditelj – sveštenik Aleksej Uminski: - Veliki Post se približava kraju, nastupa najstrožija Strasna Sedmica. A danas i sutra je praznik.

Na Lazarevu Subotu je dozvoljena riblja ikra, a na nedelju Vrbice i riba. Ali naravno, kakav bi bila praznična trpeza bez piroga.

Rubrika “Kuhinja oca Germogena”: Posni pirogi Jovanovskog manastira

Jeromonah Germogen: - Dobro jutro. Vi i ja smo ponovo u moskovskom Jovano-Pretečinom manastiru. U toku je Veliki Post, i da bismo ukrepili sestre i sve koji su došli u manastir da se pomole, manastirska pekara ne peče samo hleb, već i posne piroške i drugo posno pecivo.

image

U pekari Jovano-Pretečinog manastira


Danas ćemo saznati za recept posnih piroški. Njih ćemo spremati zajedno sa poslušnicom Marinom.
Dakle, šta nam je potrebno za piroške?

Poslušnica Marina: - Potrebni su nam pšenično brašno, šećer, biljno ulje, kvasac i voda. U vodu uvek dodajemo kap svete vode.
U brašno dodamo šećer, malo soli, čajnu kašičicu kvasca, prelijemo biljnim uljem, a potom vodom. Sve zamesimo i ostavimo pola sata na toplom, kako bi testo naraslo.
Danas ćemo peći piroške sa jednom vrstom povrća.

Jeromonah Germogen: - A sa čim još pravite piroške?
Poslušnica Marina: - Posne piroške pečemo sa kupusom, krompirom, rižom, pečurkama.

Ali vratimo se našim piroškama. Pripremamo testo, stavljamo u njega to što želimo i sada piroške treba slepiti, staviti na uljem podmazani pleh i ponovo ostaviti na neko vreme, kako bi se testo podiglo.
Kroz 40 minuta stavimo piroške u peć i pečemo 15-20 minuta na temperaturi od 200 stepeni.

Posle toga, kada izvadimo piroške iz peći, treba da gornju koru premažemo uljem kako bi postala mekša.

image

Recept za posne piroške


Jeromonah Germogen: - Veoma su ukusni i lepi. Probajte i vi da ispečete takve piroške, nije komplikovano, i neka vam je Angel za trpezom!

* * *

Voditelj – svešetnik Aleksej Uminski: - Naš program je pri kraju. Njegovu elektronsku verziju kao i uvek možete da vidite na sajtu “Sedmica.Ru”. Sledećeg puta ćemo se sresti već uoči Vaskrsa, na Veliku Subotu. Svako dobro i neka vas Gospod čuva.


Preuzeto sa http://trinity-church.ru/nast/encycl/15-04-06.htm
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 14296 puta