MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ODBRANA OD ZLA



Kroz vekove krst je postao simbolom Hristove pobede nad zlom, ali i podsetnik za vasceli hrišćanski svet da je Isus stradao zbog nas.

NOSEĆI krst svoj, iziđe Isus na mesto koje se zove Lobanja, a jevrejski Golgota. Onde ga razapeše, i s njim razapeše i drugu dvojicu, s jedne i s druge strane njegove, a Isusa u sredi" (Jovan 19: 17,18).

Zbog učenja, kojim se velikim delom suprotstavljao verskoj tradiciji svoga naroda, Isus je veoma brzo postao najvećim neprijateljem jevrejskih veroučitelja. Pošto više nisu znali kako da ubede narod da ga ne sledi, odlučili su da ga ubiju. Mada je pravi povod Hristove smrti bio verski, njegovim neprijateljima u sudnici pošlo je za rukom da ga predstave kao buntovnika protiv države. Dosledno tome, Hrist nije kamenovan prema jevrejskom običaju, već je kažnjen onako kako su Rimljani kažnjavali državne neprijatelje, razapinjanjem na krst.

Strahota ove kazne nije bila samo u tome da su dlanovi raspetoga bili probijani klinovima i da su noge prikivane uz silno liptanje krvi, bolno pucanje kože, kidanje mišića i tetiva, već i u grozoti da se moglo na krstu poživeti u mukama tri do četiri dana. Ako je mučitelj to hteo, krvoliptanje nije bilo smrtonosno već je smrt donosio neprirodan položaj tela, koji je povlačio za sobom užasnu poremećenost krvotoka, strašne bolove glave i srca, i najzad ukočenost udova.

--------------------------------------------------------------------------------

LjEKARI

Znak krsta koristili su srednjovekovni lekari da bi smanjili groznicu kod obolelog ili da bi umirili histeriju. Nakon teških i krvavih bitaka, kada bi ranjenima krv tekla iz rana bez ikakve šanse da se zaustavi, u nekim slučajevima, pristupalo se naslanjanju krsta na mesto krvarenja i ranjeni bi preživeli. Ponekad su znak krsta i sam krst uspevali da vaskrsnu mrtve. Ovaj običaj je preživeo srednji vek u folkloru slovenskih naroda, a svoje mesto je pronašao i u legendama koje su kazivale da su se uz njegovu pomoć mogla usmrtiti demonska bića, kao što su vampiri i veštice.

--------------------------------------------------------------------------------

Svrha ovog mučenja bila je da razapeti ne umre od rana već da se ostavi da istrune na drvetu. Međutim, Hrist se nije toliko dugo mučio. Veoma brzo je predao duh svoj Gospodu. Mada su učenici posle njegove smrti pomislili da je sve izgubljeno, već nakon tri dana, po njegovom vaskrsenju, shvatili su da je on živeo da bi postradao na krstu. Od tog trenutka krst je počeo da dobija na višestrukoj simbolici.
Apostol Pavle bio je među prvima koji su uočili sudbinski značaj Hristovog razapinjanja, poručivši učenicima da se nema čim drugim hvaliti "osim krstom Gospoda našeg Isusa Hrista, koga radi razape se meni svet i ja svetu". Simboliku Hristovog stradalništva rana hrišćanska zajednica pronašla je i u starozavetnim proročanstvima.

Gotovo dve hiljade godina nakon Isusovog rođenja, kada je Gustav Maler posetio Rusiju, primetio je da su lik raspetoga Hrista i sam krst u tolikoj meri proželi pravoslavni svet, njegovu kulturu i folklor još od srednjeg veka, kao ni jedan drugi simbol u čitavoj istoriji pravoslavnih naroda. I bio je u pravu, jer krst je od srednjeg veka pa sve do danas ostao moćnim simbolom odbrane od zla. Srednjovekovna žitija, kako na Istoku tako i na Zapadu, bila su ispunjena kazivanjima o njegovoj čudesnoj moći. Sveti Avgustin je tvrdio da je znak krsta učinjen na rani koja je nastala usled raka dojke izlečio jednu ženu u Kartagi.
Sveti Patrik je, prema legendi, znakom krsta oterao zmije iz Irske, a sveti Sava je u mnogobrojnim narodnim pričama ovim znakom davao život, lečio i smirivao vode. Prema kazivanju Savinog biografa, ovaj srpski svetac je, napravivši znak krsta na grudima svoga brata, kralja Stefana, oživeo ga i stigao da ga zamonaši.

--------------------------------------------------------------------------------

ZNAČENjE

Simbol krsta u hrišćanskoj tradiciji ima višeslojno značenje. On nije bio samo mučiteljska sprava na kojoj je Isus stradao, već je kroz srednji vek postao najrasprostranjenijim simbolom hrišćanstva. I Srbi kao i ostali evropski narodi u krstu su videli veliku moć. O tome nam u književnosti svedoče epske narodne pesme, legende o svetom Savi, ali možda najlepše i najrečitije od svih freske i ikone iz srednjovekovne Srbije, a među njima scena Raspeća iz Studenice.

--------------------------------------------------------------------------------

Kroz vekove krst je postao simbolom Hristove pobede nad zlom, ali i podsetnik za vasceli hrišćanski svet da je Isus stradao zbog nas.
Tokom srednjeg veka Evropu su preplavile različite relikvije, najčešće, lažne. One su prodavane u nameri da se na lak način i uz pomoć tuđe muke dođe do zarade. Među relikvijama najčešće se pojavljivao krst, i to "originalni delovi krsta" na kojem je Isus stradao. O značaju krsta svedočili su nam Ćiril Jerusalimski, koji je rekao da je čitav svet ispunjen delićima drveta sa Hristovog krsta, ali i Atanasije Aleksandrijski, koji je video i potvrdio da je sila Hristovog krsta ispunila vasceli svet. Ova veoma razvijena trgovinska delatnost imala je svoje korene u priči da je sveta Jelena, majka vizantijskog cara Konstantina, pronašla krst na kojem je Hrist stradao.
Priča kaže da je Jelena otišavši u Jerusalim otkrila tri krsta. Nadahnuta od Boga, ona je izabrala pravi krst tako što je na njega položila mrtvoga i on je oživeo.

Konstantin je postao prvi car koji je naredio da se krst nosi ispred vojnika u bitkama. Njegov primer, tokom srednjeg veka, sledili su mnogi carevi i kraljevi. Pohodi protiv Arapa na Bliskom istoku, po znaku krsta na grudima hrišćanskih vojnika, dobili su naziv krstaški ratovi.
Ikonografski jezik studeničkog najstarijeg slikarstva protkan je idejama koje su nametnuli ktitori, posebno Sava, ali i osobenostima koje su svedočile o izvanrednom književnom obrazovanju naručilaca i izvršilaca. Metafore i aluzije dale su svim slikama, a posebno onima na kojima je prikazivan raspeti Hrist, dublje značenje. Raspeće iz Studenice govori višeslojnim jezikom. Crkva i Sinagoga, kao oličenja Novog i Starog zaveta tumače na slici napuštanje "stare istine" kada je Hrist obelodanio novu.
Mojsije i Isaija svojim prisustvom na slici Raspeća i ispisanim svicima koje nose podsećaju ne samo na saglasje Starog i Novog zaveta nego i na postojanje veze između nagoveštene žrtve i mistično obnovljene na liturgiji, prema tumačenju čuvenih komentatora liturgije, među kojima se isticao i patrijarh German I. Studenički glavni slikar bio je jedan od najboljih slikara pravoslavnog sveta svog vremena.

U liku raspetoga Hrista nije naglašena muka ni bol, već božanska priroda i pobeda nad smrću, a u liku Majke bol je pobeđen poštovanjem prema Bogu. Time su ljudske osobine raspetoga čoveka na krstu prigušene u ime pobede duha nad telom. Tako je u studeničkoj monumentalnoj poemi o Bogu i čoveku, krst postao mesto na kojem je dobijena pobeda duha i postignuto osećanje mira i pored tuge, a upečatljivost je postignuta zahvaljujući skoro realističkom opisu Isusova tela.
I u drugim manastirima su sa velikom nadahnutošću prikazivane scene Raspetoga Hrista. Neizreciva tuga Bogorodice povijene pred Sinom raspetim na krstu, ali i njegova očigledna smirenost, postali su trajno duhovno i umetničko bogatstvo na ikoni Raspeća iz 13. veka u crkvi Bogorodice Perivleptos u Ohridu.

Krst je dobio centralno mesto i na fresci iz crkve Bogorodice Odigitrije u Peći, na kojoj je prikazan Hristov silazak u ad. Na toj kompoziciji krst je oboren, a u njegovoj okolini kao podsetnici na muku koju je Hrist istrpeo razapet, ostavljeni su instrumenti za mučenje. Međutim, ova freska ostala je poznata kod Srba ne po raspeću ili krstu već po mnogim pojedinostima ada koje u srpskoj srednjovekovnoj umetnosti nisu nigde više tako naslikane. Protežući se kao dominantna slikarska tema kroz čitav srednji vek, prikazivanje raspetoga Hrista ili sam krst, ostali su do danas ne samo glavnim slikarskim simbolom hrišćanskog sveta već i njegov višeslojni duhovni tumač.
Tako je krst svojim prisustvom u više od dve hiljade godina istorije zapadne civilizacije u sebi objedinio istorijsko sećanje na muke i patnju, ali i na pobedu i slavu duha nad telom.

Darko GAVRILOVIĆ
Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci i Novom Sadu)

preuzeto sa http://www.glassrpske.com/site/3369/default.aspx, Glas srpske 04.05.2006.

Pročitano: 13828 puta