MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NE TREBA GUBITI VREME NA SLOBODI



U Borisovskom regionu postoji jedinstveni centar za rehabilitaciju bivših zatvorenika

...Kada on pravi pauzu u svom neveselom monologu, negde na površini mojih opažanja «oživljava» Garik Sukačev: «Beži odavde, promašena sudbina, razaberi reči nepovezanog sloga...»

I zaista, ne može se nazvati blistavom sudbina 23-ogodišnjeg Vitalija Serova (prezime ovog i nekih drugih junaka ovog materijala su izmenjeni saglasno etici). Rodjen je u Litvaniji, i posle očeve pogibije je 1991 godine zajedno sa majkom i sestrom prešao u Belorusiju. Tamo se majka udala drugi put, i rodila sina. Do 1995 godine su živeli potpuno mirno i srećno, a potom se Vitalijeva majka razvela i vratila nazad u Litvaniju. Njen bivši muž je ostao sam da podiže rodjenog sina, a pastorak Vitalije je zajedno sa sestrom dospeo u internat. Mladić je uskoro pobegao iz dečijeg doma kod majke i živeo u Litvaniji do 2001 godine. Potom se vratio u Belorusiju i tu ušao u kriminalni dosije. Kao rezultat je dobio 7 godina zatvora za izvršenu pljačku. Kasnije je istina presuda ublažena na kradju. Saglasno tome je i kazna smanjena na pola godine, a Vitalij je dva puta bio pomilovan. Uopšteno govoreći, proveo je tri godine u zatvoru sa strogim režimom i još pola godine u zatvoru opšteg režima. Mladićeve životne perspektive u trenutku oslobodjenja bi bile veoma mutne, da ne postoji ono «ali». Vitalij je još u zatvoru pronašao svog duhovnog učitelja u liku referenta Minske eparhijske uprave Beloruske pravoslavne crkve, Igora Romanovskog. Serov je slučajno saznao gde se on nalazi i započeo prepisku. A kada je Vitalijeva kazna istekla, Igor Vateslavovič mu je ulio nadu na budućnost, pozvavši ga u jedinstveni za našu zemlju, tek izgradjeni Centar za rehabilitaciju bivših zatvorenika...

Kuda da krene, gde da se dene ...

Prema mišljenju specijalista iz novosibirskog Centra za hitnu socijalnu pomoć, u kome postoji solidno iskustvo rada sa ljudima koji su odslužili zatvorsku kaznu, «posle 5-7 godina neprekidnog prebivanja u zatvoru nastaju nepovratne promene psihe. Oko 35% oslobodjenih zatvorenika imaju potrebu za specijalnom psihološkom ili psihoterapeutskom pomoći radi obnavljanja mehanizama prilagodjavanja, koji su oslabljeni ili uništeni, i bez takve pomoći ljudi neizbežno popunjavanju redove kriminalaca». Oni zatvorenici koji izlaze na slobodu i iskreno žele da završe sa kriminalnom prošlošću često imaju i druge nerazrešive, čisto životne probleme, od kojih su najvažniji pronalazak stana i posla. Često čoveka koji služi kaznu ispisuju sa spiska stanara, bez obzira na to što je to zakonom zabranjeno. A pasoš se ne izdaje bez prijave stana što je takodje nezakonito. Bez pasoša se ne može pronaći ni neki najlošiji posao. Svoja gradjanska prava se naravno mogu zahtevati na sudu. Ali za to treba platiti veliku sumu novca – a odakle dojučerašnjem zatvoreniku novac? On nema ni prijavu stana, ni pasoš, ni stan ni sredstva za život, a socijalne veze su prekinute. Šta takvom čoveku preostaje da radi? Samo da ponovo učini prestup i vrati se u zatvor. Mnogi upravo tako i postupaju. Kao rezultat svega društvo se nalazi u ćorsokaku: poziva da se pojača borba sa prestupom a istovremeno samo «podstiče» taj isti prestup ...

Istina, postoje takozvani centri socijalne adaptacije, koji treba da pomažu zatvorenicima koji su izašli na slobodu. Ali izdvojena materijalna pomoć od nekoliko desetina hiljada rubalja daleko da je dovoljna za sve oslobodjene zatvorenike. Pored toga, ti centri rade samo sa gradskim stanovnicima. Recimo, ako si pre presude za zatvor živeo u Minsku, onda će ti obnoviti dokumente na pola godine i upisati u specijalnu ustanovu u ulici Okrestina. A dalje – sam traži izlaz iz te situacije. U sirotinjskom prenoćištu za beskućnike u Vaupšasovoj ulici mogu tokom godine da noćevaju samo oni Minčani, koji ranije nisu osudjivani, iako se život u njemu teško može smatrati pravim životom, ali i to je bolje nego ništa. A šta da rade oslobodjeni zatvorenici koji su sa sela?

Borba sa grehom ... po rasporedu

Nije slučajno da je na probleme bivših zatvorenika prva obratila pažnju Crkva, koja već 10 godina ostvaruje svoju pastirsku delatnost u zatvorima. Upravo su se sveštenici zamislili kako da pomognu svojim šticenicima da se adaptiraju na život na slobodi. I pre pet godina se pojavila ideja za formiranje Centra za socijalnu rehabilitaciju lica, koji su oslobodjeni zatvora. Sadašnji rukovodilac Centra Igor Romanovski je dobio blagoslov da tu ideju ovaploti u život. On je u početku izučavao bogoslovsku literaturu, u kojoj se razmatraju pitanja rehabilitacije i ukazivanja pomoći čoveku u borbi sa grehom. Zatim je prošao duhovnu pripremu u Sveto-Kutenskom Bogojavljenskom muškom manastiru u Orši, gde je proživeo više od godinu dana i savladao praksu rada sa zatvorenicima. 2003 je počela neposredna delatnost u formiranju rehabilitacionog centra. Pre svega pronadjeno je odgovarajuće mesto za njega – na samoj granici Borisovskog i Logojskog regiona, u selu Ljupča. To je živopisno naselje sa predivnom, ali avaj ne i aktivnom Crkvom Svetog Proroka Krstitelja Gospodnjeg Jovana. Obnavljanje te crkve je postao jedan od ključnih momenata predstojećeg programa socijalne rehabilitacije. Od jednog lokalnog stanovnika je kupljena skromna kućica sa nešto zemlje, i od 1 januara je u njoj počeo da živi prvi štićenik – Oleg Kuvajev, koji je oslobodjen posle osam godina provedenih u zatvoru u Novosadu. On se tokom osam meseci bavio pomoćnim domaćinstvom, a na seči šume je za centar zaradio šest kubika drva, i pomagao je lokalnom stanovništvu. Sada Oleg radi u susednom selu kao pomoćnik sveštenika, dobio je stan ...
Organizacija Centra za socijalnu rehabilitaciju lica koja su oslobodjena zatvora je postala moguća zahvaljujući saglasnosti o zajedničkoj delatnosti, potpisanoj 11 marta 2004 godine izmedju MVD-a i Beloruske pravoslavne crkve. Sam centar je neka vrsta
filijale minske eparhijske uprave.

- Iskreno govoreći, kod nas ne može da dodje svako, - priča Igor Romanovski. – U početku se susrećemo sa kandidatima u zatvorima. Najpre razmatramo one koji odlaze u crkvu, nemaju pretenzija od administracije vaspitno-popravne ustanove, i najvažnije žele da počnu novi život. Takvim ljudima smo spremni da pomognemo. Po pravilu upoznajemo buduće štićenike posle izlaska na sloboduu, dovozimo ih u centar, gde dobijaju stan, hranu i odeću. Platu kompenzuju svojim radom. Logično, onima kojima je to potrebno pomažemo da obnove dokumente, kako bi po isteku rehabilitacionog perioda imali sva gradjanska prava i mogli samostalno da organizuju svoj život.

Život u centru se odvija po strogom rasporedu. Ustajanje je u 6 ujutru, zatim higijenske procedure i zajednička molitva od 20-30 minuta. Posle doručka rukovodilac odredjuje radna poslušanja. Ručak je od 14.00 do 15.00, a zatim slobodno vreme od pola sata do sat. Pušenje je dozvoljeno samo na strogo odredjenom mestu, a zatim ponovo sledi rad. U vreme posta je u 18.00 – molitva. U ostalo vreme od 19.00-21.00 je večera, molitva, slobodno vreme, kada se može pogledati televizor, čitati knjiga ili novine, a u 23.00 je signal za spavanje. Subota je dan za kupanje, a uveče je bogosluženje. U nedelju ujutru štićenici zajedno sa lokalnim vernicima odlaze na bogosluženje u crkvi. Posle toga, po tradiciji svi pešače 4 kilometra do izvora Majke Božije. Potom je razgovor ili predavanje na religiozne teme, a posle ručka je slobodno vreme. Ovakav način života podseća na manastirski život.

Naravno, bilo bi naivno zamisliti rehabilitacioni centar za bivše zatvorenike kao neki institut blagorodnih mladića. Daleko od toga da su svi koji ovde dospevaju sposobni da žive po postojećem ustavu i da poštuju disciplinu. Narušioci se odstranjuju. Ali u većini slučajeva bivši zatvorenici opravdavaju ukazano im poverenje i žive u skladu sa zakonom i savešću – ne kradu, ne piju, ne parazitiraju. Lokalno stanovništvo se dobro odnosi prema novim susedima. Kada u centru još nije bilo kupatila, seoski stanovnici su ih rado pozivali kod sebe. Ali i štićenici centra im ne ostaju dužni. Uvek se rado odazivaju na molbe seljaka da naseku drva, posade krompir, pokupe letinu. Jedino što je Igor Romanovski zamolio meštane je da ni u kom slučaju ne postavljaju sto sa alkoholom.

Licenca na milosrdje

Crkva za održavanje centra godišnje izdvaja u ekvivalentu otprilike 3-5 hiljada dolara. To je naravno malo. Ali veliku pomoć pruža Ministarstvo unutrašnjih poslova. Centru je predat i traktor MTZ-80 iz ustanove zatvorenog tipa. Izdvojeno je 150 kubika šume, blokovi za osnovu, cigle. Zahvaljujući tome se gradi kuća, u kojoj se pored administrativnih prostorija formira i biblioteka, nedeljna škola i gostinske sobe. Pored toga prave se i pomoćne prostorije u kojima će se gajiti razne životinje – krave, zečevi, kokoši, prasad, konji. Ishrana je u planu iz sopstvenog povrtnjaka i na osnovu nature za pomoćne poslove na poljima lokalnog SPK «Zembinski».

Naravno, centar po svom opredeljenju nije komercijalna organizacija, i zbog toga uprava ulaže mnogo napora i vremena na pronalaženje sponzora. Ali Igora Romanovskog najviše razočarava nemogućnost da nadje medjusobno razumevanje sa raznim administrativnim strukturama, koje pokušavaju da na sve načine ograniče delatnost centra:

- Mi izvršavamo veoma važan socijalni program – pomažemo državi da reši problem resocijalizacije bivših zatvorenika, a stavljaju nam kočiće u kolena. Zahtevaju da se dobije neka posebna dozvola za taj vid delatnosti kojim se mi bavimo, iako je ukazivanje socijalne pomoći odobreno i ustavom Beloruske pravoslavne Crkve, i odgovarajućom saglasnošću sa MVD-om. Ako nema licence na rehabilitaciju – ne izdaju dozvolu za gradnju. Izgleda kao da pojedinim činovnicima odgovara da bivši zatvorenici na slobodi nastave sa prestupima? A kako drugačije mogu da tumačim njihov stav? Sada ćemo imati imovinsko pravo na zemlju a treba platiti porez. A od čega ga platiti, ako sav novac odlazi na pomoć štićenicima?

Nedoumice upravnika centra dele i oni kojima je on svojevremeno pomogao, kao i oni koje i danas izvlači iz kriminalne prošlosti.

Litvanac Lajvotas Mateijtis je 1992 godine došao u Belorusiju da radi, i zbog kradje je dospeo u zatvor. Oslobodjen je pre 5 godina, nije imao ni novca, ni dokumenata. Opet je počinio kradju i dobio 4,5 godine. Izašao je iz zatvora 2001 godine i otišao u Minsk, gde mu je sudjeno. Odatle je proteran i ponovo je dospeo iza rešetaka na 3,5 godine. I tako je taj zatvoreni krug mogao da bude beskonačan, da mu zamenik upravnika zatvora nije pomogao da dodje u rehabilitacioni centar u Ljupči. Danas zahvaljujući upravi centra Lajvotas ili kako ga ovde zovu Leša pretenduje čak i da dobije stan u Belorusiji....

Valerij Ledjajev je jedno vreme radio kao traktorista. Prvi put je dospeo u zatvor zbog gluposti: posle obilne hrane i pića uzeo je tudju bundu. Kada su ga uhvatili, setio se da je sva dokumenta zaboravio kod druga u automobilu. Zamolio je islednika da se vrati i uzme ih. Ovaj je odmahnuo rukom ne verujući mu. Bilo je to 1992 godine i od tada je Ledajev bio prinudjen da živi na ptičijim pravima, zbog toga što nije uspeo da obnovi dokumenta. On je nemajući novca krao i ponovo dospevao na ne toliko udaljena mesta. Žena sa dvoje dece nije izdržala i napustila ga je. Danas Valerij očekuje da dobije pasoš, sprema se da obnovi vozačku dozvolu i da želi da ostane da radi negde nedaleko od rehabilitacionog centra.

Slično je i sa već pomenutim Vitalijem Serovim, koji danas radi kao pomoćnik za pčelarstvo. Ili kao Sergej Rimaševski, koji radi na seči šuma u Krasnošvabskom kraju i dobio je stan u susednom selu Švabi...

Bezuslovno je da rehabiltacioni centar u Ljupči ne predstavlja lek za sve nevolje s kojima se susreću ljudi koji su odlučili da kako kažu pravnici stanu na put ispravljanja. Ali on pomaže da se odbaci kompleks izroda i da takav čovek sebe ponovo oseti kao ličnost. Niko ovde ne smatra sebe za andjela i ne žali se «izranjavljenošću duše». U suštini tim ljudima treba toliko malo. Jednom učinivši prestup, oni samo žele da im se to beskrajno i namerno ne uzima za zlo. A sve ostale životne probleme nadaju se da će prevazići- razume se uz Božiju pomoć.


Preuzeto sa http://www.sb.by/article.php?articleID=43785
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 3788 puta