MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KOSOVO I VIDOVDAN POSLE ŠEST STOTINA GODINA




Svaki narod ima jedan dan u istoriji koji smatra važnijim od svih ostalih. Za Srbe, najvažniji datum u njihovoj istoriji je 15. (28.) juni, poznat kao Vidovdan. Toga dana, 1389. godine, pre šest stotina godina, sukobile su se srpska i turska vojska na Kosovu polju. I srpski vladar knez Lazar i turski sultan Murat su poginuli u boju. Osim toga, veliki broj srpskih vojskovodja i ogroman broj srpskih ratnika su izgubili svoje živote. Iako, prema istrijskim dokumentima, ni Srbi ni Turci nisu dobili bitku, Srbija je bila toliko iscrpljena i oslabljena da nije mogla više da se odupire Turcima i naslednici kneza Lazara su priznali tursku vlast, posle čega je otpočelo petvekovno ropstvo Srba pod Turcima. Dugo i mučeničko ropstvo je izmenilo tok srpske istorije i zaustavilo kulturni napredak Srba koji je bio toliko očevidan za vreme vladavine dinastije Nemanjića.

Teško je oceniti važnost kosovske bitke za svetsku istoriju. Takav je slučaj i sa bitkama kod Alama i Getisburga, koje su toliko važne za američku istoriju. Ipak, neosporno je da je kosovska bitka bila izvanredno važna ne samo za Srbiju, već i za Evropu i evropsku hrišćansku civilizaciju. Činjenica je da su Srbi na Vidovdan, 15. (28.) juna, bez pomoći ijedne evropske nacije, branili na Kosovu polju ne samo granice svoje teritorije i živote svojih gradjana, već, rizikujući svoju nacionalnu nezavisnost, oni su branili i interese i sigurnost hrišćanske Evrope. U sukobu dve protivničke civilizacije, muslimanske i hrišćanske, Srbi su zaustavili talas turskog osvajanja, isturili sebe kao zid izmedju Turaka i Evrope, i učinili mogućim za Evropu da se pripremi za svoju odbranu. Pitanje je da li bi istorija Evrope bila ista bez bitke na Kosovu i bez žrtava Srba.

Ipak, bez obzira kolika je istorijska važnost Kosova i Vidovana, za Srbe oni imaju jednu jedinstvenu dimenziju i nesvakidašnju važnost. Osobe nesrpskog porekla mogu smatrati Kosovo samo kao daleku, nepoznatu i čak nevažnu teritoriju, a Vidovdan, 15. (28.) juni kao datum jedne bitke o kojoj oni znaju veoma malo ili nimalo. Što se tiče Srba, Kosovo je njihova sveta zemlja, kolevka srpstva, i njihovo neotudjivo istorijsko, nacionalno i kulturno nasledstvo. Što se njih tiče, Vidovdan, 15. (28.) juni, nije samo datum jedne bitke, već njihovo krtenje u krvi, raspeće koje je vodilo ka vaskrsenju, duhovni koren srpskog nacionalnog bića i osveštani testament u kome su zaveštani verski, etički i nacionalni principi za sve srpske generacije od kosovske bitke do danas.

U narodnoj svesti cela srpska istorija je podeljena u dva perioda: do kosovske bitke i posle kosovske bitke. I dok se ostale bitke u kojima su Srbi učestvovali, uvek braneći svoju slobodu i zemlju, a nikada ne osvajajući tudje teritorije, pominju samo u uxbenicima istorije, samo Vidovdan je uključen i u kalendar u kome se imenuju samo praznici i imena svetaca. Vidovdan je postao praznik koji se već vekovima praznuje, kao što se i ove godine, šest stotina godina posle kosovske bitke, praznovao.

Kao geografska teritorija, Kosovo je bilo srpsko i pre 1389. godine i pre Vidovdana. To vlasništvo nije obeleženo kocima i kamenjem, kako su kopači zlata obeležavali svoja vlasništva, niti se može dokazivati tapijama ispisanim mastilom na papiru, već drevnim i velikolepnim srpskim crkvama i manastirima i srpskim grobljima i nadgrobnim spomenicima. Prestonice srpskih kraljeva i tronovi srpskih arhiepiskopa i patrijaraha su bili na Kosovu. Osim toga, zbog bitke na Kosovu polju, Kosovo i Vidovdan su se slili u jedan jedinstven pojam i postali su sinonim sa jednim osobitim značenjem: srpstvo. Posle 15. (28.) juna, ne može se o Kosovu govoriti odvojeno od Vidovdana i o Vidovdanu odvojeno od Kosova. Oni su nerazdvojni jer je na Vidovdan 1389. godine, krvlju srpskih ratnika ispisana neizbrisiva tapija koja zauvek potvrdjuje srpsko vlasništvo Kosova. Vidovdanske proslave koje se održavaju svake godine već vekovima, jesu ponovo potvrdjivanje i srpskog vlasništva nad Kosovom i vidovdansko-kosovske etike koja je srž srpskog nacionalnog bića i suština srpskog identiteta.

Treba naglasiti da vidovdanske proslave nisu proslavljanje neke srpske vojničke pobede nad Turcima, jer Srbi nisu bili pobednici u kosovskoj bitci. Medjutim, netačno je i zlonamerno tvrditi da na vidovdanskim proslavama Srbi "proslavljaju svoj poraz na Kosovu polju". Takva tvrdnja nema ni logičku ni istorijsku potvrdu. Prema istorijskim dokumentima, Turci nisu dobili bitku na Kosovu. Ni vojna pobeda ni vojni poraz nisu mogli biti i nisu ni uzrok ni značenje Vidovdanskih svetkovina. Na njima Srbi odaju poštovanje kosovskim herojima koji su svoje živote položili u odbrani svoje vere, slobode, naroda i otaxbine. U isto vreme, vidovdanske proslave su godišnja smotra posle-kosovskih srpskih generacija. One sebe procenjuju prema kosovsko-vidovdanskoj etici i na osnovi njihovih potvrdjivanja kosovskog zaveta. Na Vidovdan, 15. (28.) juna 1389, na Kosovu polju, Srbi su se opredelili jednom i za uvek za svoj verski, kulturni, etički i nacionalni identitet. NJihov izbor, u vidu nepisanog zaveta, je predavan posle-kosovskim generacijama i, u toku od šest vekova, oni su živeli u saglasnosti sa tim zavetom.

U toku od šest vekova geografske granice i demografski sastav Kosova, kao i političke i socijalne prilike su se izmenili. Srbi, koji su činili većinu na Kosovu, postali su manjina. Nekontrolisano useljavanje na Kosovo hiljadama osoba iz susedne Albanije i, na drugoj strani, masovno iseljavanje Srba sa te teritorije, zbog nemlosrdanog progona kojima su Srbi bili izloženi na toj teritoriji od strane doseljenika iz Albanije, naročito u vremenu od 1943 do 1988, izmenili su status srpskog stanovništva od većine na manjinu. Zverstva, nepoznata ni u necivilizovanim zemljama, vršena su nad srpskim stanovništvom na Kosovu. Nažalost, pristrasno pisanje svetske štampe, uključujući i američku, lažno je predstavljalo sitaciju na Kosovu. Srbi ‡ žrtve, prikazivani su kao tlačitelji, dok su nasilnici i ugnjetači ‡ muslimanko stanovništvo Kosova ‡ prikazivani kao žrtve. Neshvatljivo je da su slobodoljubivi Srbi, saveznici Amerikanaca u dva svetska rata, okaljani i napadani u američkoj štampi, dok su njihovi ugnjetači, nekadanji saveznici Hitlera i Musolinija u Drugom svetskom ratu, nezasluženo i neopravdano favorizovani i pomagani. Tako se dakle, nisu promenile samo geografske granice i teritorije, društvene i političke prilike, već i savezništva.

Srećom kosovska etika, usadjena u samo nacionalno biće Srba, nije se izmenila ni posle šest stotina godina, i neće, i ne sme se nikada izmeniti. Osnovne vrednosti te etike, zaveštane Srbima na Vidovdan 1389. godine, nisu uklesane na kamenim pločama, već su usadjene u samu svest svakog Srbina. Te vrednosti, ukratko definisane, su sledeće:
1. Beskompromisna vera u Boga, bez koje nema istinskog čovekoljublja;
2. Čovekoljublje kao potvrda vere i bogoljublja;
3.Nepokolebiva odanost hrišćanstvu kako ga ispoveda pravoslavna crkva;
4. Prednost duhovnog nad materijalnim;
5. Vernost Bogu, narodu i otaxbini;
6. Sloboda kao vrednost za koju sve treba žrtvovati, dok se ona ne sme žrtvovati ni za šta;
7. Poštenje, pravdoljubivost i miroljubivost, vrline koje pojedinci moraju upražnjavati kao osnovu za zdrave društvene odnose;
8. Stavljanje opštih interesa iznad ličnih i spremnost za žrtvovanje za te interese;
9. Sažaljenje da se gaji i prema neprijatelju;
10. Nacionalno jedinstvo kao uslov nacionalnog održanja i postojanja.
Ovaj testament, ova kosovska etika, predstavlja najveću vrednost Kosova i Vidovdana. To je razlog našeg proslavljanja Kosova i Vidovdana nerazdvojno već šest vekova. To je razlog što ga i danas proslavljamo.

Cleveland, Ohio dr Mateja Matejic
28. juna 1989. godine protojerej-stavrofor

Pročitano: 3147 puta