MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JEDAN GREŠI, DRUGI STRADA



U ime Oca I Sina I Svetog Duha.
 
“Ko je sagrešio – da li taj čovek, ili njegovi roditelji, te se on rodio slep?” – pitali su ljudi medjusobno jedni druge, koji su videli takvu tugu, takav ljudski užas, da je čovek došao u ovaj život – i da nije mogao da vidi, te je bio lišen života tako tragičnom merom.
 
I mi često ne primećujemo kako ljudski greh može da utiče ne samo na našu privremenu ili večnu sudbinu, već I na naše rodjake, bližnje. Po nekom strašnom zakonu, zbog toga što jedan greši, drugi strada – jer uvek težinu I stradanje, I nevolju, I posledicu greha nosi onaj koji nije prisajedinjen tom grehu. Zloba jednog kao krst postaje sudbina drugoga, I eto zbog čega su se svetitelji sa takvim gnušanjem odnosili prema grehu, zbog čega tama greha tako neprekidno odzvanja u Svetom Pismu.
 
Greh – nije samo bezzakonje, greh je – stradanje, koje će se od čoveka koji je sagrešio prostirati dalje I dalje, može se reći do granica zemlje I dalje – do granica vremena. I da bismo to jasnije shvatili, zasutavićemo se na jednom slučaju koji se desio pre nekoliko decenija u dalekom rumunskom selu.
 
Tamo je u mračnoj zimskoj noći ubijen čovek. Taj čovek je bio prolaznik, nikome nije bio poznat, medjutim njegova smrt je na jednog od stanovnika tog sela proizvela strašan, najdublji utisak. Istražitelj je zatekao tog čoveka kako plače zbog toga što se desilo.
 
To nije bio starac, koji je na kraju dugog života postao razumljiviji nego drugi. To nije bio ni mladić, koji na početju svog puta nije još očvrsnuo u surovom životu, I život mu je još bio strašan jer u njemu ima surovosti. To je bio zero čovek, krepak, iskusan, načelnik lokalne policije – i on je sedeo i gorko plakao zbog onoga što se desilo. Iznenadjeni istražitelj mu je rekao: “U čemu je stvar? Ubijen je neki nepoznati prolaznik, a ti toliko tuguješ!”. I ovaj ga je tužno pogledao i rekao: “Kako ne shvatate da će ta krv sada oskverniti celo selo, i od našeg sela će krenuti zlo u ceo svet?”. A kada ga je istražitelj upitao šta on time želi da kaže, objasnio mu je otprilike ovako: “Danas je u našem čistom snegu malo krvi, sneg postepeno prekriva tu krv, postepeno je prikriva svojom belinom. Postepeno nestaje ta mrlja krvi, bledi u snegu, i doćiće vreme kada ni traga od te krvi neće ostati. Ali ta krv leži u našem snegu, i kada dodje proleće i sneg počne da se topi, - ta krv će poteći zajedno sa snegom po celoj površini naše zemlje. Upiće je naša polja, uliće se u naše rečice i reke. Zalivajući svoje vrtove i povrtnjake, ljudi će uzimati tu vodu, u kojoj je krv čoveka ubijenog u našem selu. Doćiće vreme i zamirisaće cveće, ali će u tom mirisu biti strašni smrad ljudske krvi, koju će svaka biljka svojim korenom upijati iz naše oskvernjene zemlje. Svaki cvetić, koji mladić bude dao devojci, biće prožet krvlju ubistva. Svako parče hleba koje budemo jeli, biće stvoren od zemlje napojene tom krvlju koju će tu doneti voda i sneg. A kada počne prašina da se diže po našim letnjim stazama – svaki prolaznik će na svojim cipelama razneti tu strašnu okrvavljenu prašinu po celoj zemlji”.
 
Eto kako je živi, istinski čovek našeg vremena, čvrst i iskusan u životu, doživeo smrt čoveka, doživeo greh od koga se rodila smrt, i spoznao te strašne posledice ljudskog greha. Eto zbog čega je greh tako strašan u Božijim očima, zbog čega ga Gospod tako strašno razobličava, i zbog čega nas sveti sa takvim gnušanjem upozoravaju i mole čak i ako ne shvatamo da mu se ne predajemo. Tako svaki greh, ne samo krv, već će i reč koja je izgovorena, ponovljena, koja je zasula dušu trnjem, zatrovala srce, oskvernila i pomračila um, otići dalje, kao ta okrvavljena prašina, kao okrvavljeni sneg, do granica zemlje, do granica vremena i Strašnog Suda.
 
Eto kakva je odgovornost jednih pred drugima. Eto zašto je tako strašna prazna, pusta, gnjila, besmislena reč, eto zašto je tako strašan svaki postupak koji unosi mrak u dušu drugog čoveka! Eto zbog čega greh jednog predstavlja krst i smrt drugoga. Ovo je strašna medjusobna poruka zemlje.
 
Ali u tome je možda i jedina naša nada, zbog toga kada do nas ne grehom, već stradanjem, ne oskvernjenošću već krstom dolazi tudji greh, ako ga samo prihvatimo, ali ne gnevom već čistotom, ne jarošću, već milošću, sastradanjem i ljubavlju, tada dobijamo Božansku silu i vlast, imenom Božijim, svojom krvlju stičemo oproštaj za drugog čoveka. Tada greh nalazi svoje granice, tada se više ne raznosi, ne ranjava, ne oskvernjuje, tada se kao more o stenu razbija i pada u svoje korito. Ocenite i strahotu greha i divnu snagu praštanja, sastradalne krsne ljubavi, najpre Božije a potom i svakog čoveka, koji želi da se prisajedini tom putu spasenja bližnjeg, brata, rodjenog i stranog, spasenja celog sveta, dok greh nije došao do predela gde je već Božiji Sud! Amin.

Mitropolit Antonije Surožski

Preuzeto sa: http://www.pravmir.ru/article_4024.html

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimović
 12  April 2009 god.

Pročitano: 9387 puta