MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

UTEHA PRAVOSLAVNOM HRIŠĆANINU KOJI TUGUJE ZBOG GUBITKA BLIŽNJIH




Sa blagoslovom Episkopa Žičkog G.Stefana izdaje: Svetosavska omladinska zajednica pri Crkvi Sveog Ahilija u Arilju

Blaženi mrtvi koji od sada umiru u Gospodu (Otkr. 14, 13).

Nećemo pak braćo da vam bude nepoznato šta je sa onima koji su usnuli, da ne biste tugovali kao oni koji nemaju nade (1 Sol. 4, 12).

Kada tugujemo za umrlima najviše nas muči sledeća misao: njih više nema sa nama, mi ih više nećemo videti. To je stvarnost, mi ih više nećemo videti na zemlji, oni su zauvek prestali da žive ovde.

Kakav je tvoj udeo čoveče! Ti živiš, dobro ili loše ali u svakom slučaju doživiš da te jednoga dana ne bude: položiće te u kovčeg, odneti i spustiti u grob i tu ćeš istrunuti, postati glina: svim bišem svojim pretvorićeš se u prah. Prolaze dani, nedelje, meseci, posle tvoje smrti i ti kao da još uvek živiš u mislima svoje rodbine, još uvek te spominju i govore o tebi. Ali, eto, proćiće godine i desetine godina i tvoje rodbine i prijatelja već više neće postojati; tebe se više niko neće sećati, čak više niko neće ni znati da si živeo na zemlji. Takav je tvoj udeo, čoveče, ako ti živiš samo po ploti, a ne po duhu Hristovom, ne po veri u život večni!

Ah, vera, vera! jedino ti možeš oživeti duše naše, dati nam radost spasenja; a bez tebe? - ako bi imao sve zemaljske radosti, ne bi se dugo radovao i ne bi te mogle utešiti kao spasonosna vera u Hrista. O, braćo, kako bi nam bilo teško da živimo na zemlji bez vere! Kako bi nam tada bilo užasno teško da se rastanemo sa našom rodbinom i još teže da prihvatimo svoju sopstvenu smrt. Ako ne bi bilo vere to bi i naša smrt bila pogibelj svega, a sam naš život bi se pokazao kao jedno besmisleno trajanje, bitstvovanje bez ikakvog cilja; tada bi mi, budući razumna bića, bili nesrećniji od svih stvorenja na zemlji, zato što udes svoj mi znamo, razumemo, ne kao nerazumne životinje. Kako pak i zašto brate da se lišavamo vere, da svojom voljom odgonimo takvu saputnicu blaženog života? Radosno je živeti uz svetlost vere i samo pri njenoj svetlosti mi možemo pripremiti sebe za dostizanje nebesnog, večnog života. Ako imamo vere, naš rastanak od rodbine nije neutešan, mi ih duhom svojim pratimo i sa one strane groba, u tu čudesnu i tajanstvenu zemljukuda odlaze svi smrtnici, a nijedan se ne vraća. Tako, prijatelji moji, mnogo utehe mi možemo imati od vere; s njom mi možemo ugoditi Bogu i dobiti od Njega večni život. A bez vere - jedino mučenje, neizbežna smrt, i propast svega!

Upravo zato je apostol Pavle i pisao hrišćanima svoga vremena: Nećemo pak braćo da vam bude nepoznato šta je sa onima koji su usnuli, da ne biste tugovali kao oni koji nemaju nade. Jer ako vjerujemo da Isus umrije i vaskrse, tako će i Bog one koji su usnuli u Isusu (u veri u Isusa Hrista) dovesti s Njim (u večni život) (1 Sol. 4, 13-14). Zato nama ne dolikuje da se žalostimo zbog braće naše koji su otišli u večno bitije; to priliči samo nevernima. Već ko veruje da je Isus Hristos umro i vaskrsao, taj je uveren i u Njegove reči: Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u Mene ako i umre, živjeće (Jn. 11, 25). Ako mi verujemo da je Isus Hristos istiniti Bog, to takodje moramo verovati da su i sve reči Njegove, sva obećanja Njegova istinita. Vera u Boga Spasitelja, treba sve u nama da oživljava; i svaki koji živi, kako govori Sam Gospod: i veruje u Mene neće umrijeti vavijek (Jn. 11, 26). Za takvoga čoveka, smrt je samo prelaz od vremenog bitija ka večnome, izlazak iz ovoga sveta i preseljenje u život bolji, besmrtan. Ko pak od nas ne želi da zadobije za sebe bolje? Može li kome od vernih da bude neprijatno da se reši, kako se apostol Pavle izrazio: osloboditi se od uza kojima smo vezani za zemlju, i sa Hristom biti? Čak i oni koji ljube ovaj svet, koji u zlu leži, i teže dugovečnosti, što su duže ovde dobijaju samo gorčinu od njega. Još gore će biti onima koje veseli ovaj svet i koje privlače njegove varljive naslade. Takvi u stvari i nisu hrišćani, i žive ovde kao da ne veruju u Hrista, Sina Božijeg, Koji se molio Ocu Svojemu: Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa Mnom gdje sam Ja ...(Jovan 17, 24). Koji ljubi ovaj svet, u takvome kako govori Sveto Pismo, nema ljubavi ka Bogu (1 Jovan 2, 15); i zato on ne govori od čistoga srca, kao prorok David: želi i umire duša moja za domom Gospodnjim; srce moje se otima ka Bogu živome. Kada ću doći i stati pred lice Božije? Iz tog razloga i piše svima hrišćanima vozljubljeni učenik Hristov: Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako neko ljubi svijet ljubavi Očeve nema u njemu; jer, sve što je u svijetu: pohota tjelesna, pohota očiju i nadmenost života, nije od Oca nego je od svijeta. I svijet prolazi i pohota njegova; a onaj koji tvori volju Božiju ostaje vavijek (1 Jovan 2, 15, 16-17) u radosti i blagoj nadi nepokolebljivoj.

I tako, vozljubljena braćo, imajući tvrdu veru u obećanja Gospodnja, sada odagnajmo od sebe svaku skorb i strah koji proishodi od smrti, razmišljajmo o besmrtnosti koja predstoji duši po ishodu iz oviga sveta. Sluge Božije bi uvek tako trebalo da postupaju, a osobito onda kada se rastaju od umrle braće. Ako smo verne sluge Hristove, možemo dokazati da smo istinski verujući, ako prestanemo da tugujemo za umrlima. Ako smo verni to ćemo prebivati na zemlji kao u tudjoj otadzbini, i živeti ovde kao stranci i izbeglice; i tada nećemo tugovati već ćemo blagosloviti taj dan u koji Gospod razreši svakoga od nas od uza ovoga sveta i privede nas k našem domu, uvede nas u ono Carstvo koje nam je pripremio od nastanka sveta (Mat. 25, 34). Koji to braćo stranik ne žuri da se vrati u svoju otadzbinu? Koji se to moreplovac zapljuskivan talasima, ne raduje povratku u tiho pristanište? Da li onda treba i mi da se žalostimo i plačemo neutešno kada ispraćamo svoje rodjake u bolji život, gde nema pečali ni uzdaha, već radost, mir, spokojstvo bezgranično? Takvo stanje (skorbno) proizilazi naravno otuda što nam nedostaje vere u to da je Bog istinit u svim rečima Svojim, u svim obećanjima. Razmislimo braćo, ako bi nam nešto obećao da uradi važan čovek koji se nalazi uz cara, zar mi ne bismo poverovali njegovom obećanju? Može li biti da nas je obmanuo Sin Božiji? Ako nam je On obećao da će nas po izlasku iz sveta primiti tamo gde se i Sam nalazi - sedi sa desne strane Boga Oca, onda otkuda sumnjati u to?

Čujte vi, koji sada tugujete zbog rastanka sa rodjacima svojim, poslušajte koliko koristi ima onaj koji odlazi iz ovoga sveta i kako to treba da nas raduje a ne žalosti. Jevandjelje nam svedoči o tome da kada su učenici Gospoda našega bili ožalošćeni vešću o rastanku sa Njim, On Sam im je rekao: “Kada biste Me ljubili, obbradovali biste se što rekoh: idem Ocu ...(Jovan 14, 28). Ovim rečima, Gospod nas je naučio da i mi, kada oni koje volimo napuštaju ovaj svet treba više da se radujemo zbog toga a ne da tugujemo. Blaženi Pavle je govorio: Jer je meni život Hristos i smrt dobitak (Fil. 1, 21). Iz toga sledi, da kada verujući u Hrista odlazi iz ovoga sveta, to ne samo da se ničega ne lišava, već naprotiv zadobija sebi večni pokoj.

Kada bi hrišćanin zasigurno (tvrdo) znao i uvek imao na umu da se on ovde nalazi u ropstvu, izdržavajući tamnicu (duhovno), da se on ovde lišava slobode čeda Božijih i gledanja lica Božijeg, to bi on pre svega plakao i tugovao zbog toga što se tako dugo ovde zadržava, što se tako dugo ne vraća u svoju otadzbinu, svome Ocu Nebeskom, Ocu darežljivosti i svake utehe. A da je to zaista tako, poslušajte kako su Svetitelji ovde uzdisali, kako su se žalili na ovu, za njih istinski (zaista) zemlju izgnanja i dolinu plača. Avaj mene!, vapio je David, jer se produžiše dani moji. Slično i prorok Ilija: dosta je već Gospode! - govorio je - uzmi dušu moju (3 Car. 19, 4). A apostol Pavle je smatrao sebe bednim (jadnim) samo zato, što ga niko ne može izbaviti kako se izrazio, od tela smrti ove (Rim. 7, 24). I ne samo da su Svetitelji tako govorili, već i Svetiji od svih Svetitelja, i On - Gospod naš, - vapio je: “Ali se Meni valja krstiti krštenjem, i kako mi je teško dok se to ne izvrši (Luka 12, 50). I svaki od nas, kome predstoji po obećanju Božijem preći u Carstvo Hristovo i nasladjivati se svetlošću Nebeskog Carstva, ne treba li da plače ovde i da tuguje, što se još uvek nije udostojio toga, čega su se sveti udostojili dobiti. Eto zaista je tako! A mi po svome nerazumevanju plačemo i tugujemo zbog toga kada Gospod udostoji nekoga od bliskih naših pozvati k Sebi.

Nismo razboriti braćo i nismo blagodarni u rasudjivanju dobrodetelji Božijih pa puno toga što nam je Bog poslao čak i ne priznajemo za dobročinstvo. Koliko pak nerazumno postupamo kad moleći Boga da u svemu s nama bude Njegova volja, istoga časa se protivimo ovoj volji i gorko ridamo kada Bog pozove nekoga iz ovoga sveta! Zašto pak onda i molimo Boga: da dodje Carstvo Tvoje - kada nam je toliko ugodno i zemaljsko ropstvo? Zašto se molimo za to, ako više želimo da na zemlji služimo neprijateljima Hristovim, nego da carujemo sa Hristom na Nebu? Zato braćo zar ne treba da preziremo sve zemaljsko i da se radujemo samo očekivanjem večnih blaga? Upravo se u tome i sastoji razlika izmedju nas i ljudi ovoga sveta koji uvek ropću i tuguju kada bivaju lišeni zemaljskih blaga. A mi braćo ne treba da tugujemo kada nekome od nas dodje čas da se rastanemo sa zemljom i da idemo ka Hristu, u Njegovo Nebesko Carstvo. Jer Carstvo Njegovo nije od ovoga sveta, nije vremeno i prolazno već kako je rečeno: Gospod je na Nebesima utvrdio presto Svoj (Ps. 102, 19) te ono i jeste tamo. Sve je rečeno u Pismu i istina je. Zato treba da se boji smrti samo onaj ko nije rodjen vodom i duhom i ko će se po odlasku iz ovoga sveta večno mučiti u ognju. A onaj koji veruje u Hrista i ne sumnja u Njegova obećanja, treba da se raduje približavanju svoje končine i da kliče: Sad otpuštaš u miru slugu svojega Gospode, po riječi Tvojoj (Luka 2, 29).

I kako da se ne raduje podvižnik Hristov danu svoje končine? Zašto bi se on plašio časa preseljenja svoje duše na nebo? Šta je za njega smrt? Ne drugo do tamnički stražar koji otvara vrata i pušta na slobodu, ili nebeska zvezda koja pokazuje put, sprovodnik iz ove mračne doline u čudesna naselja Božija, gde ga čeka obilje radosti pred licem Njegovim u vekove (Ps. 15, 2). Smrt je samo za grešnike ljuta; a ko je očistio dušu svoju suzama pokajanja, ko je ovde prošao uskim i tegobnim putem, taj veruje u Gospoda; koji stvarno veruju u Njega, postaju već opravdani. I smrt za pravednika nije strašna: na samrtnom odru dušu njegovu obuzima pokoj, i končina njegova je slična tihoj svetlosti koja se gasi. On već tada vidi utešnu nadu: iza njega - mnogometežno more zemaljskog života, a pred njim - tiho pristanište nebeskog pokoja; u prošlosti - napor, skorbi i suze, a u nastupajućem - neizreciva radost, večno veselje. Jer koji seje ovde suzama, radost će požnjeti (Ps. 125, 5), kako je rečeno u Pismu; oni koji plaču u ovom životu, večno će se radovati u životu budućeg veka. Zato i Pismo govori: koji se boji Gospoda blago će biti naposletku; on će u dan končine svoje obresti blagodat (Sir. 1, 13), obrešće u Gospodu milost i puno spasenje u Njemu.
Blaženi mrtvi koji od sada umiru u Gospodu. Ovako govori Duh, da počinu od trudova svojih (Otkr. 14, 13)! Zato braćo nemojte tugovati za onima koji su imali blaženu končinu, hrišćansku smrt; imajte uvek na umu da postoji i drugi život, - život nezemaljski, život predivan, beskonačan. Ovaj pak život do koga je ljudima toliko stalo i koji žele više od svega, tako je siromašan, sujetan, ništavan, čiji nijedan minut nije vredan ukoliko ne služi pripremi za život budući. Zato molim vas, počnite što pre da se pripremate za život budućeg veka, postojano ili što možete češće razmišljajte o našoj nebeskoj otadzbini i tamo se preselite duhom, u taj spokojan i tihi kraj i tamo lebdite, u toj radosnoj i bezmetežnoj žemlji. O, nebo! Kako ono obiluje veseljem! Kako je ono preispunjeno radošću! Misao, ustremljena ka našem životu gore, uvek donosi otuda duši nebesku utehu, tiho, radosno spokojstvo. I jedna jedina minuta provedena tamo bogljubivim umom, dugo odgoni iz srca mrak zemaljske pečali (tuge). Na taj način, ako budemo urazumljivali sebe svaki dan, trudeći se da imamo misli o zagrobnom životu i da time tešimo sebe, tada i sam naš život pečalni neće nam više biti tako težak.
Uostalom, ko hoće da plače za umrlim, taj neka plače, samo ne tako kao oni koji nemaju nade na život večni, već kako dolikuje hrišćaninu. I Sveta Crkva nam ne zabranjuje da plačemo za umrlima; ona stavlja sledeće reči u usta umrlih: pogledajte me bezglasna i bezdihana, plačite za mnom braćo i prijatelji, srodnici i poznanici ... Zato plačite za umrlima, ali tako da vaše suze budu sjedinjene sa molitvom Bogu za njihovo upokojenje, a ne tako kako mnogi od vas, koji videći svoje mrtve kako ih spuštaju u grob, satiru se od plača. Njima se čini da se oni od njih rastaju zauvek, i ne pada im na um da će jednoga dana mrtva tela oživeti i izaći iz grobova svojih; upravo zato oni tako i plaču i ridaju neutešno nad njima. Stanimo braćo uzdržimo se od takvog nerazumnog plača kome se predaju jedino oni koji su lišeni nade u besmrtni život, već plačimo kao kada se rastajemo na kratko vreme, kao oni koji imaju tvrdu veru u zagrobno bitije duše i koji očekuju život budućeg veka. Tako plakati, tiho i umilno, ne samo da nije greh i bezumno, već i pohvalno uvek dolično osećajnom čoveku. Tako je plakao i Sam Gospod kod groba Lazareva iako je znao da će ga za koji trenutak osloboditi od uza smrti i izvesti iz njega (groba).

Treba znati i zašto plakati kako bi se udostojili one utehe o kojoj je Gospod rekao: Blaženi koji plaču jer će se utešiti (Mt. 5, 4). Ako neko lišivši se rodjenog svog plače jer neće moći da živi bez njega, da živi bez njegove pomoći, to je plač tudj Bogu i neće mu doneti utehu od Njega. Oni koji plaču zbog brige ko će ih hraniti, ko će ih odevati, nisu blaženi. Ko se više uzda u čoveka negoli u Boga, taj nije prijatelj Božiji, nije blizak Bogu; zato on i ne razume reči proroka: Stavi na Gospoda breme svoje, i On će te potkrijepiti (Ps. 54, 22). Svi koji nemaju nadu u Živoga Boga, su mrtvaci pred Njim, zbog drskosti su lišeni života Božijeg, onog suštinskog u njima, zbog neverovanja i okamenjenosti njihovog srca. Svi takvi plaču bez utehe kada se lišavaju čoveka na koga su polagali svu svoju nadu i uzdanje.

Ti plačeš zato što će te posle smrti tvoga prijatelja, brata, rodjaka, snaći siromaštvo, lišenje zemaljskih blaga, što ti bez njega nećeš imati na zemlji gde glavu skloniti? Ako se to dogadja sa tobom i više od toga, ne treba zbog toga da plačeš: takav plač će samo pokazati tvoju malodušnost. Razmisli samo sa kim ćeš se porediti kada budeš zlostradao u ovom životu? Nije li sa onim Božijim ljudima koji su ovde živeli u oskudici, u nevoljama i patnjama (jevr. 11, 37)? Ne upodobljavaš li se Samom Gospodu Koji nije imao ovde gde glave skloniti? Hej, zaista je tako! I ti zbog toga plačeš? I takvim udelom ne želiš biti zadovoljan? O, nerazumni! Tebi izgleda više odgovara da budeš podoban onome koji je u adu, u adskim mukama, čuo: seti se da si ti primio dobra svoja u životu svome (Luka 16, 25). Vidiš li kako je važno umeti plakati i znati zbog čega plakati. Plakakle su i žene jerusalimske i to plačem potpuno ispravnim, po našem mišljenju opravdanim, jer su one plakale zbog gubitka Onoga Koji je tvorio samo dobro i to mnogima i mnogima. Ali čak i te žene, Božijom pravdom nisu bile opravdane, već samo poučene zbog čega treba da plaču: kćeri jerusalimske! Ne plačite za Mnom, nego plačite za sobom i za decom svojom (Luka 23, 28).

Ništa obrati na ovo pažnju brate moj, ništa tako ne čini čoveka čistim, bestrasnim ka zemaljskom i ništa tako ne uznosi duh njegov i ne približava Bogu kao zlopaćenja i ropstvo u ovom svetu. Nevolja i žalosti su na zemlji bili udostojeni svi služitelji Božiji što je posvedočio i apostol Pavle, koji je govorio za sebe: nego se u svemu pokazujmo kao sluge Božije: u trpljenju mnogom, u nevoljama, u bijedama, u tijeskobama (2 Kor. 6, 4). Dakle ne budimo malodušni kada nas sustignu lišavanja i zlopaćenja u ovom svetu, ne budimo umom svojim slični maloj deci; nego shvatimo u šta nas u stvari uvlači Božija mudrost kada nas ovde snalaze nevolje i tuge. Sine Moj! - govore reči koje nam dolaze od Boga, ne zanemaruj karanje Gospodnje, jer koga ljubi Gospod onoga i kara (Jevr. 12, 5-6).
Ako mi u ovome svetu trpimo razna zlopaćenja to Gospod postupa sa nama kao sa voljenom decom; a onaj koji ostaje bez ikakvih nevolja, poput onih koji neće da znaju za Boga, on nije Božiji. Gospod ostavljajući mir svim svojim učenicima, govorio im je: vi ćete imati tuge, ali će se tuga vaša obratiti u radost (Jovan 16, 20). Snašle su nas privremene nevolje, zato ćemo zadobiti za sebe večnu radost. Plakale su i to velikim plačem i sestre Lazareve za svojim umrlim bratom, ali su se zato posle radovale kada ga je Gospod vaskrsao iz mrtvih. I mi sada plačemo, čak mnogo plačemo za preminulim svojim, spuštajući njega u grob i zatrpavajući raku, ali ne bez vere u Božije svemogućstvo i obećanja našeg Spasitelja. Znajmo da je Božija odluka da vaskrsne sve ljude od početka veka. Još je u drevna vremena Bog o tome otkrio prorocima Svojim, od kojih Jezekilj o tome govori ovako: Ruka Gospodnja dodje nada me, i Gospod me izvede u duhu, i postavi me usred polja, koje bijaše puno kosti. I provede me pokraj njih unaokolo, i gle, bijaše ih vrlo mnogo u polju, i gle bijahu vrlo suhe. I reče mi: sine čovječji, hoće li oživjeti ove kosti? A ja rekoh: Gospode, Gospode Ti znaš. Tada mi reče: prorokuj za te kosti, i kaži im: suhe kosti čujte reč Gospodnju. Ovako govori Gospod Gospod ovijem kostima: gle, ja ću metnuti u vas duh, i oživjećete. I metnuću na vas žile, i obložiću vas mesom, i navućiću na vas kožu, i metnuću u vas duh, i oživjećete i poznaćete da sam Ja Gospod. Tada stadoh prorokovati, kako mi se zapovjedi: a kad prorokovah nasta glas, i gle potres, i kosti se pribiraju svaka ka svojoj kosti. I pogledah i gle po njima izidoše žile i meso, i ozgo se koža navuče; ali duha ne bješe u njima. Tada mi reče: prorokuj duhu, prorokuj sine čovječij, i reci duhu: ovako veli Gospod Gospod: od četiri vjetra dodji duše i duni na ove pobijene da ožive. I prorokovah kako mi se zapovedi i udje u njih duh, i oživješe i stadoše na noge, bješe vojska vrlo velika. Tada mi reče: sine čovječji, ove su kosti sav dom Izrailjev; gle, govore: posahnuše kosti naše i prodje nadanje naše, propadosmo. Zato prorokuj i kaži im: ovako veli Gospod Gospod: evo, ja ću otvoriti grobove vaše, i izvešću vas iz grobova vaših narode moj i dovešću vas u zemlju Izrailjevu. I poznaćete da sam ja Gospod, kad otvorim grobove vaše, i izvedem vas iz grobova vaših, narode moj. I metnuću duh svoj u vas da oživite, i naseliću vas u vašoj zemlji, i poznaćete da Ja govorim i činim, govori Gospod (Jez. 37, 1-14).

Kao dokaz toga je delotvorna svaka reč Božija, još u drevna vremena su oživljavali mrtvaci: jedanput duvanjem proroka Ilije, a drugi put dodirom mrtvog tela Jelisejevog. I Gospod da bi sve utvrdio u veri da će doći vreme da mrtvi opet živi budu, jednom je vaskrsao Jairovu kći, drugi put udovičinog sina, treći put Lazara koji je već počeo da se raspada. Time se posle dvostrukog i trostrukog oživljavanja mrtvih u nama utvrdila vera u sveopšte vaskrsenje mrtvih: pred dvojicom ili trojicom svedoka da prestane svaka sumnja. Osim toga, Sam Gospod je blagovestio: Ja sam vaskrsenje i život: koji veruje u Mene i ako umre živeće (Jovan 11, 25). I još je govorio: jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, i izićiće oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda (Jovan 5, 28-29). I kada je Život naš iz groba zasijao, tada se po reči Gospodnjoj i grobovi otvoriše kako propoveda Jevandjelje, i ustadoše mnoga tijela svetih koji su pomrli; i izišavši iz grobova po vaskrsenju Njegovu (Gospoda Isusa Hrista) udjoše u sveti grad i pokazaše se mnogima (Matej 27, 52-53). No takvih slučajeva je bilo malo.

Kako postoji puno ljudi tvrdoga srca da bi poverovali svemu ovome što su proroci predskazali i Gospod lično, to Gospod još od stvaranja sveta do naših dana daje nam samom prirodom primer vaskrsenja mrtvih, umrtvljenjem za vreme zime svih biljaka i vraćanje u novi život sa novom godinom. Priroda jasno poučava onome čemu uči Jevandjelje: jer u Boga je sve moguće što kaže (Luka 1, 37). I Gospod, Sin Boga Živoga govori: Otac Moj dosada djela i Ja djelam (Jovan 5, 17). Pogledajmo pak na vidljivu prirodu, kako u njoj dela Tvorac naš, kako svemoguća reč Njegova, izrečena pri stvaranju sveta, nije izgubila ništa od sile svoje do naših dana. Pogledajmo na zemlju zimi, kada ona biva pokrivena debelim slojem snega, i na drveće na kojem nema lišća, zar bismo mogli i zamisliti ako bi se to dogodilo da vidimo prvi put da će ta gola zemlja i to golo drveće na njoj kada prodje neko vreme opet zazeleneti travom i olistati i procvetati i doneti plod? Ili još ovo: vidimo leti veliko mnoštvo insekata i gmizavaca pa zar oni ne provedu celu zimu u nekoj pukotini kao da su mrtvi? Isto tako, i ta obamrla bića kako vidimo izlaze iz stanja bezživotnosti napištaju svoja zimska staništa i iznova se raduju životu. Zar ti sve to ne dokazuje maloverni čoveče da će i za tebe nastati surova zima za sve neizbežna smrt ali Onaj Koji je iz ničega prizvao u postojanje svu tvar Koji i sada roj bezbrojnih bića posle izlaska iz zimskog sna izvodi u novi život, prizvaće jednom i sve nas ka životu neprolaznom, vaskrsavajući iz praha i sama tela naša? “rečima stvarah”, - rekao je Gospod.

I mi treba da verujemo rečima Gospodnjim tim pre što je On Sam rekao: nebo i zemlja će proći, ali reči Moje neće proći (Matej 24, 35). I kako da ne verujemo Onome, Koji je pri stvaranju sveta samo rekao: “Neka bude”, i po Reči Njegovoj pojavilo se nebo i zemlja? Kako ne verovati kada i sami spoznajemo da je veran Gospod, kako piše u Pismu, u svim rečima Svojim (Ps. 144, 17), i nema nepravde u Njemu: nijedna Njegova reč ne ostaje neispunjena. I mi verujemo da je istina to što kaže Gospod, da će mrtvi oživeti i izaći iz grobova svojih: zato i svaki od nas verujući u ovo, govori pred Bogom: čekam vaskrsenje mrtvih. Medjutim, pri pogrebenju mrtvih, kod mnogih od nas otkriva se nesaglasnost izmedju vere i vidljivog maloverja: i tada oni plaču i ridaju tako gorko, tako beznadežno, kao da se rastaju s njim zauvek, kao da vaskrsenja iz mrtvih nikada neće biti. O bezumlja našeg i neodlučnosti našeg srca da poverujemo u ono što nam je predskazao Gospod! Ako zaista verujemo u Svemogućeg Boga, Koji je rečju Svojom stvorio svu vaseljenu, možemo li sumnjati u Njegovo obećanje da će sve truležno pretvoriti u netruležno i smrtno učiniti besmrtnim (1 Kor. 15, 53)? Možemo li i pomisliti da On sve to neće ispuniti? Ah, pa nije valjda da Onaj Koji pri stvaranju sveta samo reče i sve bi, zapovedi i sve nastade, ne može jedino da mrtve povrati u novi život! Ej, u Boga ne ostaje neispunjena nijedna reč!
Kada bismo verovali reči Gospodnjoj, kada bi uvek imali pred očima svedočanstva sile Gospodnje, jer Gospod Bog uvek čudotvori u prirodi. Eto, početkom proleća životvorna toplopta sunca izvlači iz zemlje i drveća rastuću silu i shodno osobinama svakog rastinja, odeva ih različitim cvetovima i plodovima. Neće li tako i blagodat Svetoga Duha dejstvom Svoje životvorne sile, oživotvoriti tela naša, iznoseći na videlo i najskrivenija dela naša i reči, čak i pomisli naše? Zar je uzalud Gospod naš rekao: nema ništa skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati (Luka 12, 2). Tada će za svaku praznu reč, kako blagovesti pravda Božija, koju reknu ljudi dati odgovor Bogu (Matej 12, 36). I ne samo na reči ili dela već i na same pomisli naše tada će se obratiti pažnja: to se može videti čak i iz toga što mi i danas po izrazu lica ili načinu hodanja razlikujemo ko je kakvim mislima obuzet, radosnim ili tužnim, smirenim ili gordim: tim pre Svevideći Bog može znati i iskazati pred svma ko je čime bio obuzet i šta je pre svega mislio u ovom životu. Jer je kazano: jer ćeš zbog svojih reči biti opravdan i zbog svojih riječi biti osudjen (Mat. 12, 37); ali, što su za nas reči to su za Boga pomisli jer u duhovnom svetu one služe umesto reči. Ako u životu nema samih dela, to i želje i naklonost (stremljenje) čoveka veoma menja njegovu spoljašnjost tako da se i po izgledu razlikuje praznoslovac od trudoljupca, nadmena osoba od krotkog čoveka, očigledno je koji je od nas trgovac, majstor, činovnik, ili prost radnik sada više podneo napora i nevolja radi Gospoda, taj će se po vaskrsenju više razlikovati od lenjivih grešnika. Tada će se prvi, to jest oni koji su sada skrušeni i smireni pred Gospodom, pokazati u slavi Preobraženja Gospodnjeg na gori, očišćeni od svake skverni tela i duše i ubeljeni kao sneg i u svetlosti takvoj biće poneseni vazduhom u sretanje Gospodu; poslednji pak ostaće u nizu svi nepokajani grešnici koji su i umom i srcem bili privezani samo k zemlji, pokazaće se u svoj svojoj nakaznosti i spustiće se u ad zajedno sa neprijateljem Božijim, djavolom i satanom. Tako je pak rečeno i u Pismu: Vratiće se u pakao bezbožnici, svi narodi koji zaboravljaju Boga (Ps. 9, 17). Njihov je kraj pogibao, njihov bog je trbuh, i slava u sramoti njihovoj, oni misle ono što je zemaljsko (Fil. 3, 19). Blažen je onaj koji sada govori od svega srca: čekam vaskrsenje mrtvih i život budućeg veka. Blažen je onaj sluga čiji je um obuzet nesemaljskim a ne privremenim životom koji ispituje Božanstvena otkrovenja i priprema se za novi život, život koji će doći na kraju ovoga veka.



IZNENADNA SMRT

Bdite, jer ne znate dana ni časa u koji će doći Sin Čovečiji (Mt. 25, 13).

Ove reči Samoga Gospoda, prema tome, nesumnjivo svedoče da mi ne znamo i ne možemo znati, da li je dalek ili blizak taj čas, taj trenutak, kada še doši Gospod, Sudija i Darodavac naš i uzeti nas k Sebi na Sud radi nagrade ili osude.

Nesumnjivo je ovo istina, ali ako ona nije očigledna za sve, možemo sa sigurnoššu reši da je svima jasno to koliko je malo izvestan trenutak naše smrti.

Da li znao počivši o danu i času svoje smrti, kada je počinjao poslednji dan njegovog života? On je stao da se pomoli za iznenada umrlog svog rodjaka, a i sam je neočekivano prešao u taj zagrobni život; on je želeo da provede dan u krugu rodbine i prijatelja, i u treptaju oka prešao je u onaj svet, gde su milioni i milioni duša njemu nepoznatih; on je ušao u hram da bi se molitveno uzneo ka Gospodu, Vladici života i smrti, da bi se uzneo samo mišlju, a Gospod ga je iz hrama pak, pozvao k Sebi, okončavši njegovo zemaljsko bitije.

Nije znao počivši, a ne zna i niko od nas “ni dana ni časa” u koji še doši k nama Sudija i pozvati nas k Sebi.

Zar nema nikakve utehe u toj mračnoj neizvesnosti groznoga časa smrti, koji može da nas sustigne svakoga minuta, i kod kuše, i na putu, i u hramu, i u krevetu?

Gospod nam daje i utehu i oružje protiv užasa iznenadne smrti, u jednoj rečenici - bdite, jer ne znate dana ni časa.

Bdite, jer ne znate trenutak smrti, veš je uvek očekujte, uvek mislite na nju, i u tom iščekivanju, u toj stalnoj spremnosti za susret sa smrtnim časom, našišete i utehu u iznenadnoj smrti i oružje protiv njenog užasa. Smrt je neizbežna za svakoga od nas, to svako zna, a manje-više svi se trude da odagnaju od sebe misao o smrti. Zašto je to tako? Zato što zemaljski život mi u potpunosti osešamo, svi u njemu nalazimo više ili manje radosti, ili u krajnjoj meri postojanost naših životnih sila i aktivnosti, a šta še biti s nama iza groba, sve nam to izgleda tajanstveno i teško razumljivo.

Da, budući život nam je nepoznat, ali zašto bismo pokušavali da ga upoznamo: mi nismo svojom voljom došli u ovaj život i u ovaj svet, niti šemo svojom voljom napustiti ovaj svet. Jer niko od nas ne živi samome sebi, i niko ne umire samome sebi; jer ako živimo Gospodu živimo; ako li umiremo Gospodu umiremo. Dakle, i kad živimo i kad umiremo, Gospodnji smo (Rimlj. 14, 7-8). Gospod nas je po Svojoj volji uveo u ovaj zemaljski život, Gospod še nas, pak, po Svojoj volji uvesti i u drugi život; radjajuši se, mi nismo mogli znati kakav nas život očekuje na zemlji, umiruši ne znamo šta nas čeka u životu s one strane groba, - znamo samo toliko da se naš dolazak u ovaj svet, kao i naš odlazak iz njega savršavaju po volji Gospoda, Vladike i Promislitelja svih; znamo i više od toga. Da radi nas Hristos i umre i vaskrse i ožive, da i mrtvima i živima gospodari. Neka je blagosloveno Ime Gospodnje i u času našeg rodjenja i u času naše končine!

Ali ako je nepoznato šta nas očekuje u zagrobnom životu, to nam nikako ne daje za pravo da ovozemaljski život provodimo lakomisleno. Ko se sprema na daleki put, u zemlju nepoznatu, taj se još dosta pre polaska interesuje šta še mu sve biti potrebno na tom dalekom putu, da u toj dalekoj, nepoznatoj zemlji ne bi patio od hladnoše, gladi, vrušine, kakvo oružje da ponese kako bi sačuvao svoj život i zdravlje od neprijateljskih nasrtaja. Upravo tako pak, i svakom čoveku kome predstoji iši po mračnom putu smrti u tajanstveni zagrobni svet, neophodno je po reči Gospodnjoj bdeti, neprekidno i pažljivo razmišljati o onome što je potrebno pribaviti ovde za taj daleki nepoznati put.

Bdite uvek brašo! O ovom zemaljskom telu i njegovoj lepoti i ukrašavanju, snazi i eleganciji, nema potrebe da se staramo radi budušeg života, telo naše še ostati ovde kao plen crva i truleži. I kada se naš zemaljski hram telesni razori, sazdani od Boga imamo hram večni, nerukotvoreni na nebesima.

Ali, ne samo da je truležno, već to telo unosi u dušu privezanost i strasti ka izlišnim i štetnim zadovoljstvima njegovim, kojih je potrebno osloboditi se još u zemaljskom životu, da ušavši u nebesko stanište ne nadjemo se nagi. Usled nebeskog tela sa zemaljskim plotskim pohotama, u svetu smo okruženi porodičnim i društvenim brigama o kojima treba da se staramo samo toliko koliko je za danas potrebno, jer ne znamo dan u koji še iziši duh čovečiji i u koji še propasti svi njegovi zemaljski planovi. Znamo da postoje veoma bogati ljudi, obasuti slavom, ali neka vam je sve to dostupno, ne priklanjajte k tome svoje srce, jer še sve to ostati ovde, dok tamo - sluga i gospodar, bogati i ubogi, stoje pred Bogom u istoj časti. Tamo se vidi i vrednuje samo duša i njene vrline i dela. Ako u srcu postoji gordost, zavist, zloba i druge strasti, treba ih blagovremeno iskoreniti iz srca jer su to opasni saputnici na putu u život večni; kao što ovde od tih strasti nema mira, tako i tamo one (strasti) neše dati pokoja duši, neše dozvoljavati da se nastani (duša) u carstvo mira i ljubavi. Tamo je potrebno srce očišćeno od strasti, koje stremi k Bogu blagočestivom ljubavlju k Njemu, ukrašeno smirenjem, nezlobivošću i krotošću i ono je drago i milo u očima Boga i svetitelja Njegovih. Ako se duša na ovaj i sličan način pripremi, onda joj neće biti strašan čas smrti ma kada i ma gde nas on sustigao.

Neka bi dao Gospod da svi umiru sa jakom verom i čistim životom, jer kako možemo znati sa čim odlazi duša preminuloga u onaj svet? Zbog te nedoumice srce boli u neizvesnosti kakav je budući život naših bližnjih. Jer, šta nam valja činiti da bi uspokojili svoju strepnju i strah zbog onih koji su se preselili u daleki svet? Rodbina i prijatelji njihovi, koji su ih i ispratili u daleku zemlju, nepoznatu, brinu da otišli tamo ne oskudevaju u bilo čemu. Obično se trude da im pošalju pomoć i utehu, po meri svojih snaga i ljubavi, ne pitajući čak ni da li su im pomoć i uteha potrebni. Tako smo pak dužni postupati i mi sa umrlim našim bližnjim. Pri obilju blagodati u zemnoj Crkvi Hristovoj, svako može odmah poslati onome koji nas je napustio ili molitvene uzdahe svoga srca, ili obilje svetih molitava i žrtvoprinošenja Crkve, ili dela milosti i ljubavi, učinjenih u spomen preminulih. To je velika uteha i pomoć za one kojima je to potrebno i ujedno umnožavanje radosti nebeske za one koji već predokušaju rajske radosti.

Ne oklevajmo ni mi braćo da što češće šaljemo molitvenu i tajanstvenu blagodatnu pomoć Crkve svima počivšim sa kojima smo se s ljubavlju odnosili u vreme njihovog zemaljskog života.

Na mračnom putu, sa one strane groba za preminule će biti dragocena svaka iskra svetlosti, a svetlost za ceo svet jeste Gospod naš, Isus Hristos; i Njegovo Sveto Ime, za one koji prolaze posred seni smrtne, nije samo svetlost koja pokazuje put već i palica koja odgoni demone! Da podjem i pored seni smrti, neću se bojati zla jer si Ti sa mnom, štap Tvoj i palica Tvoja, oni me teše (Ps.22).

Zato sa verom u krsne zasluge Gospoda, u Ime Njegovo, što češše uznosimo molitve za preminule naše bližnje: i jedan jedini uzdah tužnog srca koje se moli, ovde jedva čujnoga, kao grom odjekuje u zagrobnom životu, zato što se pred Imenom Isusovim preklanja svako koleno na Nebesima. I sila spasonosnih Tajni Crkve Hristove jasnije se oseća u zagrobnom životu, jer je Hristos radi toga i umro i vaskrsao i oživeo da bi i mrtve i žive ispunio.

Činimo, pak po meri svojih snaga, u ime počivših bližnjih svojih dela ljubavi i dobročinstva, zbog kojih će, kada i mi osiromašimo i nas primiti u nebeske stanove, po obećanju Spasitelja.

Od izdavača

“Uteha onima koji plaču zbog umrlih” izdavači su dobili na poklon u Svetom Gradu Jerusalimu od igumana Ruskog manastira u vreme pokloničkog putovanja po Svetoj Zemlji.
Pretpostavljamo da će ovo delo nepoznatog autora biti dušekorisno štivo za sve koji razmišljaju o smrti.



IZ PISAMA SVETOG TEOFANA ZATVORNIKA

Stavljajući u osnovu svih svojih utešnih misli to, da naš pravi život nije ovde već tamo, Svetitelj naročito snažno želi da utvrdi tu misao u duši onih ljudi koji su pogodjeni žalošću zbog gubitka srcu bliskih lica. U potpunosti se saglašavajući da je ljudska žalost u tom sličaju sasvim prirodna, on kaže, isto tako, da nas najviše baca u očajanje misao da umrlih više nema, da su nestali, a to je u stvari naša samoobmana: umrli su živi, samo što žive drugim načinom postojanja. Da li će naš rastanak od njih biti dug? Danas, sutra i mi ćemo poći tamo.

“U plaču za umrlima nema ničega neprirodnog, što bi zasluživalo prekor, govori svetitelj. Bilo bi čudo ako majka ne bi plakala zbog smrti kćeri. Ali, pri tome treba znati meru: ne treba padati u očajanje od tuge i ne treba zaboravljati shvatanje o smrti i umrlima koje nam daje hrišćanstvo. Umrla! Ne, ona nije umrla, umrlo je telo; a ona je živa, isto tako živa kao i mi samo u drugom načinu postojanja. I treba da znate da se vaša kći čudi zašto vi plačete i očajavate jer je njoj dobro. Takav način postojanja je boji od našeg. Ako bi se ona javila, i vi je upitali da li bi opet ušla u telo, ona se nipošto ne bi saglasila sa tim. Zašto pak da vi imate tako suprotno mišljenje od njenog? Želite ono što ona želi? Kakva je tu onda vaša ljubav prema njoj? Nije moguće ne tugovati što niste bili u prilici da je poslednji put pogledate u oči, da čujete njene poslednje reči, da je poslednji put zagrlite sa materinskom ljubavlju ... Pa eto isplačite se. Samo ne puno. Njene telesne oči su se zatvorile, ali duševnim ona gleda. Pogledajte i vi na nju svojom dušom ... Jezik njen je zamukao, ali ona nije lišena mogućnosti da vam govori u srce. Pazite i čućete: “Mamice, ne tuguj i ne očajavaj! Ja sam s tobom i veoma mi je dobro”. Odgovorite pak i vi njoj: “Slava Bogu da ti je dobro”. Njeni zagrljaji su prestali, nema ih više. Ali ona kao duša može zagrliti vašu dušu tako toplo kao što su topli i obični zagrljaji. Odgovarajte pak i vi spokojno, bez ustezanja toplim sećanjem na nju ...

Ako je Bog tako hteo, da je uzme čistu i svetu, dok još nije probala loše stvari ovoga sveta, zar ćete se vi boriti protiv Boga? Ako ne želite da se borite, zašto sebe bacate u očajanje? Po vašoj blagočestivoj predanosti Bogu, treba samo govoriti: “Neka bude volja Tvoja Gospode! Kako blagoizvoliš, tako i učini. Jer verujem, da sve što nam Ti učiniš, biće na korist i kćeri i meni”. Molite se tako i stećićete dobrodušnost ... Mislite da ako ne zajecate, ne uzdišete, zaslužuje prekor materinsko srce. To je obično praznoverje.Izbacite ga iz glave”.

Tešeći majku, zbog smrti kćeri, svetitelj se dotiče i uzroka njene smrti u tako mladom uzrastu: “Kći je umrla dobra, neuprljana (dobrodušna). Treba govoriti: slava Tebi Gospode što si je tako brzo uzeo ne dopustivši joj da okusi sablazni i zavodljive utehe sveta. A vi tugujete zašto ju je Bog izbavio od tih stranputica i uzeo je u Svoje Carstvo sveto čistu i neporočnu. Proizilazi da bi bolje bilo da je ona odrasla i ušla u sav kal, što je danas uobičajeno, naročito za tako simpatične, kakva je po vašim rečima bila počivša. Eto “mudre” majke koja žali što joj je ćerka spasena a nije pogubljena”.

“Imajući uvek na umu, da ćemo u svoje vreme svi tamo poći, moguće je uzdržavati žalosti od njoj svojstvene žeravice koja razdire srce. Umesto tugovanja trudite se da čim na ovo pomislite vaš odgovor bude sećanje na smrt. “Danas on, a sutra ja”, tako je neko govorio i naučio sećati se smrti”.

Jednom drugom licu svetitelj je govorio: “Pisali ste da ćete veoma tugovati za umrlom. Ne tugovati nije moguće, a veoma tugovati uopšte ne priliči. Ona nije umrla. Ona je živa, samo se preselila u drugi svet. Takvu je i zamišljajte, da je ona živa, samo na drugom mestu i u drugom obliku. Moguće je tugovati, ako ne bi bilo osnova za veru da je ona pronašla milost od Gospoda. Kakvi su njeni gresi? Verovala je i služila Gospodu prema svojoj snazi. Kako nema čoveka bez greha, to je naravno i ona svojih imala. Ali eto Gospod joj je poslao bolest, tešku, neizlečivu ... i ona je očistila sve te grehe, grehe nemoći i neznanja. Zašto bi pak posle svega toga ona bila izložena kazni pravde Božije? Ne treba sumnjati da je ona pronašla milost Božiju pa kakvog onda ima smisla u plaču i neizmernom tugovanju. Bolje je molite se; molite se duhom pokajnim potpuno predani Bogu ... Da li će rastanak biti dug?! Već danas, sutra i mi ćemo se tamo preseliti. Neka Gospod svima nama bude milostiv!”

O nekom, očigledno dobro poznatom još za života i blagopočivšem S., preosvećeni svetitelj je ovako tešio njegovu ožalošćenu rodbinu: “Upokoj Gospode dušu preminuloga S. Posle dobro predjenog puta, putnik radosno ulazi u rodni dom ... Plovidba je završena, nepotrebna ladja je razbijena i odbačena, a moreplovac je stigao sa sakupljenim tovarom ka Caru Grada velikog, kako bi dobio ono što je zaslužio. A mi ovde sedimo ... No, da li sada treba da plačemo ili šta drugo? Ja mislim da treba da se radujemo zbog S. Slava Tebi Gospode! Neće više biti privezan za ovu dosadnu i u svemu siromašnu zemlju ... Može biti da bi trebalo plakati zbog sebe? Nikako! Da li ćemo dugo ovde ostati? Dan, dva i sami ćemo tamo poći.

Ja sam uvek mislio da za umrlima ni crninu ne treba oblačiti, već prazničnu odeću ... A kod nas se sve naglavačke okrenulo ... Ostacima, telu umrloga treba odati poštovanje, to je potpuno ispravno. No zašto posmatrajući umrlo telo kako se obezličilo, ukočilo zamišljaju i samog pokojnika takvim kakvo je njegovo telo? To je samoobmana koja razdire srce. Da ne bi razdirala srce, tu samoobmanu treba odagnati ...

Pošto nas groznica obuzme razmišljamo: umro je, ne postoji više ... A on i ne pomišlja da se njegovo bitije (postojanje) samo premestilo. I sve je isto kao što je bilo juče uoči smrti, samo što mu je tada bilo loše, a sada bolje.

To što ga ne vidite nije gubitak. On može biti i ovde. Otišli se brzo kreće, kao misao. Ja mislim da S. gleda u mene iza ledja, vidi šta ja pišem i slaže se sa mnom (potpuno) ... Zatim, u trenutku on je kod vas ... i ako vidi da ste vi namračeni, pognute glave ... Eto recite mudraci ... Ništa ne vidite i ne želite videti”.

Mužu svoje umiruće sestre sveti Teofan piše: “Ja sam se uvek molio i molim se da bi Gospod dao da poživi dok i najmladja deca stanu na noge. No sudeći po tome što ste mi pisali, sada je već potrebnije moliti se za mirnu končinu. Šta da se radi? Što je Bog odredio tome se valja pokoriti.

U tome što umire nema ničega neobičnog. Ubrzo za njom i mi ćemo poći tim putem. To je opšti put za sve. No svaka pak smrt poražava sve i prema svim umirućim mi se odnosimo kao da su oni iznenada umrli.
Vi ćete ostati da dovršite vaspitanje i odgajanje dece, a ona će otići da tamo pripremi sve što je potrebno i moguće da vas dočeka. Budite muški jaki. Učvrstite snagu i muževnost. Znajte da sama sestra neće umreti: telo će umreti a ličnost umiruće će ostati. Tako i vi kada ona bude otišla pažnjom prelazite u onaj svet.
U telu koje će ležati i koje ćemo odneti nje neće biti. I u grob nećemo nju položiti. Ona će biti na drugom mestu. Isto tako živa kao i sada. I prvih časova i dana biće blizu vas. Samo neće moći ništa da vam kaže, nećete moći da je vidite, no biće tu. Shvatite to.
Mi koji ostajemo plačemo za onima koji odlaze, a njima je tamo lakše: to je stanje radosti. Oni koji su bili klinički mrtvi pa zatim ponovo vraćeni u telo, nalazili su da je ono veoma neudobno stanište. Isto to će osećati i sestra. Hej, pa tako je bolje, a mi očajavamo kao da joj se neka golema nevolja desila. Ona će to posmatrati i veoma se čuditi ...
Ali posmrtnim ostacima treba odati neko poštovanje ... no zašto se kod nas telu obraćaju kao živom licu, to je za čudjenje. U Gospoda nema mrtvih, u Njemu su svi živi. A mi gledajuši na telo, poplavelo, oči upale itd. taj prizor nas potrese i baš ta obmana nam razdire srce. Zatim u glavu dolazi misao: vlažan grob, mračan ... avaj, jadni, nesrešni naš umrli. A u stvari, on je na svetlom mestu, u stanju punom radosti, oslobodjen od svake obaveze ... divota jedna kako mu je dobro ...
To što ga ne vidimo ne znači gubitak, on postoji i ovde ... Onaj koji je otišao ... postao nam je još bliži nego dok je bio ovde, jer smo ovde mi često bili razdvojeni od voljenih prostorom, dok nevidljivo postojanje skraćuje razdaljinu, tako što čim se setimo umrlog (od srca, sa živim sećanjem) on je tu.

Oni koji idu ubrzo počinju i podvig prolaska kroz mitarstva. E tu je sestri potrebna pomoć. Razmišljajte o tome i čućete vapaj: pomozi. Eto na koji način treba da obratite svu pažnju i svu ljubav prema njoj.
Mislim da će najedlotvorniji pokazatelj (dokaz) vaše ljubavi prema umrloj biti taj, ako se vi od trenutka ishoda duše pogruzite u molitvu za nju u njenom novom stanju i novim neočekivanim potrebama. Počevši tako, neprestano se molite Bogu da joj pomogne, naročito tokom narednih šest nedelja, pa i dalje. U priči Teodore, vreća iz koje su angeli uzimali da bi je odbranili od zlih duhova, bile su molitve njenog starca. To pak mogu biti i vaše molitve. Ne zaboravite da tako činite, jer to je ljubav. Odmah i mene obavestite ... i ja ću takodje početi da se molim i deca neka tako čine. A isuviše jadikovati i očajavati nema puno smisla”.

A evo oproštajnog pisma svetog Teofana umirušoj sestri. Nemoguće je ne diviti se sa kakvom vatrenom uverenošću u buduši zagrobni život, sa svojim blaženstvom i pokojem, odiše svaka njegova reč ... Kao da pravedni starac podvižnik šalje svoju sestru, ne u nepoznatu zemlju, skrivenu od nas neprozirnom zavesom, već na neki nedaleki put gde je očekuje radostan susret sa bližnjima i rodbinom, kojima svetitelj preko nje šalje pozdrav i poklon uspokojavajući pak u to vreme umiruću, da njihov rastanak neće biti dugotrajan: “dan, dva i mi ćemo biti sa tobom!”
“Praštaj sestro piše on, Gospod neka blagoslovi tvoj ishod i tvoj put po ishodu. Jer ti nećeš umreti. Telo će umreti a ti ćeš preći u drugi svet, živa, potpuno svesna, prepoznaćeš svet koji je oko tebe. Tamo će te dočekati otac i majka, braća i sestre. Pokloni im se i prenesi im naše pozdrave i zamoli ih da se pobrinu za nas. Prićiće ti tvoja deca sa svojim pozdravima. Tamo će ti biti bolje nego ovde. Samo se nemoj užasavati videći da se smrt približava: ona je za tebe - vrata u bolji život. Tvoj Andjeo Hranitelj će primiti (uzeti) tvoju dušu i povešće je putem kakvim Bog zapovedi. I budi krepka u veri da Gospod i Spasitelj prašta sve grehe onih koji se kaju. Oprošteni su i tvoji gresi čim si se pokajala. Takvu živu veru vaspostavi u sebi i budi s njom nerazdvojno. Neka ti Gospod daruje miran ishod. Dan, dva i mi ćemo za tobom! Uskoro ćemo se videti. Zato ne žali zbog onih koji ostaju. Praštaj! Gospod neka je s tobom!”
Odgovarajući u jednom od pisama, na pitanje treba li tugovati ili jadikovati za umrlima, svetitelj piše: “Ja ne umem da jadikujem za preminulima, jer sam uveren da su oni otišli ka Gospodu. Kako da jadikujem za njima, kada se oni raduju? Ako oni nas vide (a sigurno vide) to kako im je neprijatno kada vide naše suze!
Ako kažem da plačem zbog sebe, i to nije tačno. Jer oni su nam i dalje bliski i čine nam dobro samo na nevidljiv način umesto vidljivog ... Oni su nam još bliskiji. Jer vidljivo postojanje je razdeljeno prostorom a nevidljivo (postojanje) ukida razdaljinu, jer čim se setimo Vladike (samo usrdno, vatrenim sećanjem), On je već tu ...
Shvatajući ovako stvari, ja nikada ne plačem i ne tugujem za umrlima ... Još od vremena smrti oca i majke. Oni su umrli u razmaku dve nedelje jedno od drugoga ... Kada sam saznao za to, kako su naišli teški i mračni oblaci! Ali tog momenta su me obuzele svetle misli i svu su tamu rasterale ... Utešio sam se i ni suzice ... Ja verujem da me je tim mislima nadahnuo Andjeo Hranitelj. Od tada ja ispovedam takvu veru u potpunosti.



IZ PISAMA SVETOG IGNJATIJA BRJANČANINOVA

O pripremi za smrt, pečali po Bogu i pečali plotskoj

Imao sam čast da primim Vaše pismo! Od srca žalim zbog nevolje koja vas je zadesila, i saučestvujući u njoj uzimam slobodu savetovati vas, da se ne bi predavali izlišnoj pečali koja stvar ne može popraviti, a vas će rastrojiti (upropastiti). Shvatite, svaki čovek koji se rodio mora i umreti; i ovu opštu čašu niko izbeći ne može.Zbog čega smrt treba uvek imati na umu i često o njoj treba razmišljati? Takvo razmišljanje će nas pobuditi na dela dobrodetelji koja su neophodna za večno blaženstvo, i odvratiti od zlih dela na koja bismo se usudili ako zaboravimo na smrt. Za vašom počivšom suprugom tim manje treba da tugujemo, jer je ona svoj život živela po hrišćanskim zakonima i dobrodeteljima i pri končini se udostojila odgovarajuće pripeme. Kada vas počne obuzimati uninije, to pribegnite molitvi kao što savetuje sveti apostol Jakov u svojoj poslanici: Zlostrada li ko od vas? Neka se moli (Jk. 5, 13). U molitvi pak tražite od Gospoda da vam oprosti grehe vaše i da upokoji dušu vaše preminule supruge. Tada će i pečal vaša biti po Bogu, ublažena nadom i od nje ishodećom utehom; takva pečal je spasonosna i nije protivna zakonu Zakonu Duhovnom. Pečal pak plotska sastoji se samo od jadikovanja bez molitve i nade u Boga, rastrojava dušu i telo i Gospod je ukoreva. Sam Gospod neka izlije u vaše srce osećanja utehe! Želim vam dobro zdravlje i od Gospoda svako dobro, sa istinskim poštovanjem i odanošću ...


UMIRUĆEM OCU PORODICE

...Upućujući oproštajne poglede ka svojoj porodici, predajte je Hristu. On je odredio tako da budete oslonac vaše porodice: sada vas On piziva k Sebi. Vi ste bili Njegovo orudje, On može uzeti u Svemoguću Desnicu Svoju drugo orudje. Rastajete se sa vašim bližnjima, ali ne zadugo! Vi možete izvesti pravilan zaključak o ovozemaljskom ljudskom životu! Vi možete sagledati kako on prohuji. Kako je brzo proleteo privremeni život! Brzo će protrčati budući zemaljski život i onima kojima je sudjeno da još malo provedu ovde na zemlji. Idete na nebo, u večnost kamo vas priziva Hristos. Blažena je ta budućnost u večnosti u Ime Gospodnje. Idete na beskonačni i najradosniji praznik Hristov! Tamo vas poziva Hristos; priziv otuda ste primili živom verom u Hrista i njome se upisali u Knjigu Života. Tamo će uskoro doći i vaši bližnji da se zauvek sastanu sa vama. Ovde na zemlji, oni su delili sa vama žalosti, delili utehe koje daje vera; dostojno je i pravedno da podelite zajedno radosti nebesne, pripremljene verom i zemaljskim tugama, verujući u Hrista. Na nebu, u večnoj radosti, na svetloj gozbi Hristovoj, pomenite i one koji su vam govorili reč Božiju, da pronadju milost na Sudu Hristovom, na kome će se suditi delima, rečima i mislima ljudskim kakvi su oni bili pred Bogom, a ne pred ljudima koji sude samo po spoljašnjem.


POVODOM SMRTI MALE DECE. BLAŽENSTVO NEVINIH DUŠA

Bog, Koji vam je poslao žalost, neka vam daruje i snage da hrabro i velikodušno tu žalost podnesete, Blaženi su oni koji odlaze neporočni iz ovoga sveta ispunjenog grehovnim sablaznima. A sablazni neprestano uzrastaju, umnožavaju se u svetu, čineći spasenje sve težim i težim. Sveta Crkva ispraća počivšu mali decu iz ovoga sveta u večni svet ne sa plačevnim pesmama, već sa pesmama radosti. Ona priznaje njihovo blaženstvo izvesnim: njene molitve pri pogrebu male dece ne govore o neizvesnoj sudbini čoveka posle smrti, kao što govori o njoj (sudbini) umilno i plačno pri pogrebu odraslih. Te molitve i mole Boga da podari pokoj malom detetu i, u isto vreme priznaju da je taj pokoj darovan na počivšeg mladenca već nazivaju blaženim. Mala deca za vreme kratkotrajnog prebivanja na zemlji ne dotiči ništa od onog što lišava blažene večnosti, a uspevaju da ispune sve ono što donosi blaženu večnost: omivaju se od praroditeljskog greha i prisajedinjuju se Hristu Krštenjem, sjedinjuju se s Njim pričešćujući se Njegovim Telom i Krvlju, sjedinjujući se s Njim u blaženstvu Njegovom. Ne uspevajući da oskrnave ni sveto Krštenje ni najblaženije sjedinjenje sa Bogom, oni odlaze iz ovog sujetnog sveta tamo gde im to po prirodi i pripada. Mi odrasli nismo takve sreće: bela odežda duše u koju se oblačimo na Krštenju, prlja se tokom zemaljskog života našeg, bezbrojnim mrljama; sjedinjenje s Bogom mi raskidamo preljubničkim sjedinjenjem s grehom. Uzrast zrelosti i iskustvo bi trebalo da nas učine savršenim, a mi gubimo i ono dostojanstvo koje smo imali kao mala deca. Naše duševno stanje postaje vremenom toliko nepravilno, lažno, neprirodno, da Jevandjelje, pozivajući nas na ispravljanje, naziva to ispravljanje obraćenjem, kao iz mnogoboštva ili muhamedanstva. Ono nam zapoveda da se obratimo i dodjemo u ono stanje u kome smo bili kao deca. Zaista vam kažem, - svedoči ono, - ako se ne obratite i ne budete kao deca, nećete ući u Carstvo Nebesko (Mt. 18, 3). Ove misli mogu da uteše vas, majku koja rida zbog odlaska u večnost blaženog detenceta, kćerčice vaše. Pokorite um i srce vaše volji Božijoj, premudroj i sveblagoj: u toj pokornosti, naćićete pokoj i utehu za vašu dušu. Bog je vaše vozljubljeno detence uzeo na nebo i zajedno sa njim, uzeo je tamo i vaš um i srce. Tako je dobro.


UTEHA POVODOM SMRTI MLADIĆA. ZEMALJSKI ŽUVOT - PRIPREMA ZA VEČNOST

Usrdno saosećam u nevolji koja vas je zadesila. Sam milosrdni Bog neka vas uteši! Neka vas uteši mišlju da je nevini mladić, čist kao Angeo, ne oskvrnivši se nikakvom nečistotom zemaljskom, otišao, uplovio u bezbedno nebesko pristanište. Tamo niko i ništa neće moći da umanji njegovo blaženstvo. Tiha i srećna sadašnjost se u jednom danu preobrazila i neprekidnu večnost za naslednika blažene večnosti. Tamo je neprestana radost, tamo je uvek praznik, tamo je gozba pripremljena od početka veka u vekove od Cara nad carevima - Boga. Tamo je žurno odleteo mladić, prizvan od Velikog priredjivača gozbe, Sazdatelja čoveka. Ko se može usprotiviti svemogućem prizivu Svemogućeg? Sama tvar sluša zapovesti Tvorca svoga i hitro, u magnovenju, ispunjava ih. Pogledajmo na miloga mladića očima vere koji sada ide vazdušnim prostranstvima ka nebu! Očima vere pogledajmo čistog mladića uznetog na nebo koji je od radosti zaboravio na sve zemaljsko! Ispratimo ga vatrenim molitvama i vatrenim suzama. Prinesimo njemu u spomen, molitve i suze! Zemlja, to je mesto plača; nebo je mesto veselja. Nebesko veselje izrasta iz semena posejanog na zemlji. To semenje su: molitve i suze. Primte moje suze kao deo vaših suza, i usvojite ovu duhovnu utehu koju vam šaljem u ovim redovima. Svi smo mi privremeni gosti na zemlji! Svima nam predstoji odlazak odavde! I nezivestan je čas u koji će nas Bog potražiti u našem boravištu. Iskoristimo zemaljski život da pripremimo sebe za večnost; pripremimo sebe za blaženu večnost. Naša večna sudba je u našim rukama: zato što Bog svakome daje po delima njegovim. Verujte u ovu ljubav i odanost koju ste izazvali u srcu vašeg nedostojnog molitvenika pred Gospodom.


JEDNOJ MONAHINJI POVODOM KONČINE NJENOG BLISKOG RODJAKA

Mi koji smo izašli iz sveta i došli u svete obitelji, samim tim smo preduhitrili našu telesni smrt i život u Hristu. Bivaju končine iznenadne, a bivaju i končine posle dugih bolesti. Od onog trenutka kada smo ostavili svet mi umiremo svakoga dana, po svedočanstvu svetog apostola Pavla. U takvoj smrti mi vidimo neophodan uslov istinskog života. Trenutak našeg preseljenja sa zemlje i našeg rodjenja u večnosti za nas nije tako stran i tudj kao za one koji žive u svetu, zaglušeni njegovom bukom, privezani za njega umom i srcem, koji su zaboravili šta je smrt, i ne razmišljaju o večnosti koja će neizostavno biti i njihov udeo. Saznavši za smrt vašeg bližnjeg, nemojte se predavati onim neutešnim ridanjima, kojima se obično predaje svet, pokazaujući time da je njegova nada samo u ploti (telu). Vaša nada je u Hristu! Prolijte za umrlim molitvene suze, obratite se srcem i mislima ka Onome, Koji jedini može da vas uteši, pred Koga i vama treba stati u prednaznačeno za vas vreme. Ne zanosite se bilo čim zemaljskim; plod takvog zanesenjaštva koje je varljivo jeste sablažnjiva maštovitost, truležnost. Imajte mir u Bogu, predajući se sa potpunom pokornošću Njegovoj svetoj volji. U toj volji je punoća Blagodati i Premudrosti, pa, poklonimo Mu se, pripadnimo k stopama Njegovim, predajući duše i tela naša Gosćpodu.

MOLITVE ZA UPOKOJENE

Jedina čista i neporočna Djevo, Koja si Boga bez semena rodila, moli za spasenje duša njihovih. (Bogorodičen parastosa)

Presveta Gospodjo, Vladičice Bogorodice! K Tebi pribegavam Čista: Ti si stena neoborima, zastupništvo i pokrov svima koji Ti pribegavaju s verom i nadom! Molim Te, Preblagoslovena, usliši molitvu nedostojnih slugu Tvojih i predstani uvek za preminulog (-ulu) raba Tvojega (rabu Tvoju) (IME). Ti prinosiš molitve za pravoslavne koji te poštuju, pribegavaju Pokrovu Tvome i usrdno Ti se mole u bolestima, tugama, nevoljama; no Tvoje molbe, Tvoje zastupništvo nam je naročito potrebno po smrti našoj; Ti blagoizvoli ukazati brzu pomoć Tvoju slugama Tvojim, i ne uskrati nikome ko Ti se moli, Svojim zastupništvom, veliku i bogatu milost Sina Tvoga i Boga našega na sve verujuće; jedino Tobom imamo nepokolebivu nadu i uzdanje u Boga; niko, ko je se Tebi toplo molio nije otišao bez nade i radosti i spokoja, i utehe i naslade. Molim Te, o Presveta Bogorodice, Vladičice sveta, nado beznadežnih, budi i sad Molitvena zastupnica pred rodjenim od Tebe za preminulog (-lu) slugu Tvojega (sluškinju Tvoju) (IME), umoli Sina Tvojega i Boga našega da mu (joj) da oproštaj i oslobodjenje greha. Moli Bogorodice, jer mnogo može moljenje materinsko Milosrdnom Vladici. Od Tebe Gospod prima svaku reč moljenja, primi i Ti sada naše molitve i molbe koje prinosimo Tebi, Presveta Djevo, od sveg srca našeg i od sve duše naše za preminulog (-lu) raba Tvojega (rabu Tvoju). Molim Te, pomozi mu (joj) Tvojom materinskom smelošću ka Gospodu, da zadobije tiho pristanište u Nebeskom Jerusalimu; pomozi mu (joj) usrdna Zastupnice da nepostidno stane na strašnom i Drugom dolasku Sina Tvojega kada će se svako svojim delima ili proslaviti ili postideti; pkmozi mu (joj), Blagodatna da se opravda pred licem Onoga Koji sedi na Prestolu Slave, da se ne postidi pred Andjelima i svima Svetima, pred celim svetom gore i dole. O Svemilosrdna Mati, Vladičice Bogorodice! Molim Te, zastupi, spasi, sačuvaj i od budućih muka izbavi preminuloga (-lu) raba Tvojega (rabu Tvoju) da ne pogine u vekove, već da se spase molitvama Tvojim i predje od smrti u život. Mi pak, grešne i nedostojne sluge Tvoje, nećemo odstupiti od Tebe, nećemo prestati umilno da Ti se obraćamo: Presveta Gospodjo, Carice i Vladičice! Moli Sina Tvoga i Boga našega za preminuloga (-lu) raba Tvojega (radu Tvoju) (IME) da mu (joj) da Gospod oproštaj grehova; pomozi mu (joj) Blagodatna da dostigne do najželjenije otadzbine i vidi nebesna blaga, koja oko ne vide, uho ne ču, i u srce čoveku ne dodje; moli za njega (nju), Bogorodice, da se udostoji, Tvojim zastupništvom okušati ona blaga u Carstvu Sina Tvojega, Hrista Boga našega, jer si Ti jedina blagoslovena medju ženama, mnogomoćna Zastupnice, nado, Pokrove, i pribežište svih koji pritiču Tebi, Ti si most koji prevodi duše sa zemlje na Nebo i rajskih dveri otvaranje. Amin.

nastavice se ...

Pročitano: 17917 puta