MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROTOJEREJ ALEKSANDAR ŠARGUNOV – ZBOG ČEGA NAM JE DAT VELIKI POST?



U tom pokajnom kanonu prepodobnog Andreja Kritskog, u svim psalmima i molitvama čujemo nešto najdivnije – Sam Gospod plače. Ako je On plakao u Jerusalimu, onda tek gorko plače za Crkvu, koju je sazdao kao Dom molitve i koju mi pretvaramo u razbojničku pećinu. Gospod vidi nepokajanu decu Božiju i to je – stradanje za Onoga, Koji je sve učinio za nas, kada je rekao na Krstu: «Svrši se!».

I naše nepokajanje je strašno. Gospod nas ponovo zove, dolazi kod nas i ne nalazi plodove u svom vinogradu. On od nas ne očekuje samo obične reči pokajanja, već i plodove dostojne pokajanja. Prepodobni Amvrosije Optinski je govorio: «Kakvo strašno vreme nastupa! Ako su ranije ljudi dolazili i kajali se, njihov život se korenito menjao. A sada dolaze i kaju se i čak i plaču, i potom kao da ništa nije bilo, vraćaju se svojim predjašnjim gresima, ka najgorim gresima. Takvu silu je uzeo greh nad ljudima, tako djavo vlada u svetu». Na kraju posta, u utorak Strasne Sedmice, Crkva će se podsetiti Jevandjelja o besplodnoj smokvici, a u sredu Strasne Sedmice će govoriti o bludnici, koja plačući staje pred Gospoda Koji ide na Raspeće. I cela Crkva tada treba da bude ta bludnica, kao Crkva koja se kaje, koju Hristos čini Djevom neporočnom, Svojom Nevestom, omivajući je suzama pokajanja, i iznad svega krvavim suzama, kojima se On molio za nas u Getsimaniji. Prva sedmica Velikog posta se naziva čistom, a poslednja Strasnom sedmicom. Za nas realno ne može da nastupi Strasna sedmica bez čiste. Ali samo Strasna sedmica može da učini tu čistu sedmicu istinski čistom.

To je dar Gospodnji, dar blagodati – pokajanje i uvidjanje svojih greha. Na samom smo početku posta. I ima nekih od ovih koji ovde stoje, koji su već prema Hristovoj reči okusili izuzetnu Božiju blagodat, pre nego što ugledaju smrt. Ima i onih kojima Gospod to još nije dao, ali su bez izuzetka uvideli i saznali, poverovali, da je jedina istina u tome što govori Hristos, a čemu ljudska duša neodoljivo teži. Molićemo Gospoda da nam da kap blagodati da bismo u njenoj svetlosti uvideli sav užas našeg života. I shvatili da se on dešava u nama i oko nas. Bez Božije blagodati život svakog čoveka je besplodan. Kakvim god dobrim delima da se duša ukrašava, ona je bludnica bez Božije blagodati. Bez nje je i najbolji od nas – dom, koji je pometen i ukražen, ali u kome nema nikoga. I uskoro će za takvog čoveka poslednje biti gore od prvog, ako se u njegovu dušu ne useli Onaj, Koji uvek treba da živi u njoj. I zbog toga molimo Gospoda za tu milost. I istovremeno saznajemo u čemu se sastoji naš najvažniji greh, i zbog čega treba najviše da tugujemo.

Koliko puta je Gospod mnogima od nas otkrivao Svoju blagodat – jer ne počinjemo post prvi put! Koliko puta samo se kajali pred Gospodom i bili blizu očajanja, videvši svoju grehovnost. I Gospod bi nas iznenada tešio Svojom milošću. To se ponavljalo iz godine u godinu – od posta do posta, od Vaskrsa do Vaskrsa. A ponekad je Gospod ostavljao našu dušu, kako bi ona uvidela kako je život besmislen, prazan i strašan, kada Njega nema pored nje. I potom kao da je žali videvši kako se muči i kaje pred Gospodom, ponovo je tešeći. I ponovo smo odstupali od Hrista, gazeći Njegove zapovesti. Ali evo reči Gospodnje koja može da zvuči kao prigovor za mnoge od nas u ovom Velikom Postu: «Bolje bi im bilo da uopšte nisu poznali blagodat, nego da se vrate nazad». Gospod nam otkriva tajnu, zbog čega vera nije otkrivena svim ljudima, zbog čega se svi nisu prisajedinili izuzetnoj blagodati – jer možemo otići od Hristove Pashe posramljena lica, i to ne samo ove godine već i u vek vekova. Bolje je ne spoznati blagodat, i ne znati istinski put Gospodnji, nego odstupiti od njega.

Kada ne bismo znali istinski Hristov put, ne bi bili osudjeni zbog toga što sledimo drugi put. Ali pošto smo spoznali taj put i pored svega ponovo svesno i slobodno biramo greh, onda već grešimo zajedno sa djavolom protiv Hristove Svetlosti. Bolje je da ne spoznamo blagodat i istinu, jer to znanje može za nas da postane večna osuda. Upravo u tome se i sastoji «tajna bezakonja» u Crkvi: ljudi spoznavaju Hrista i pored toga pretpostavljaju pad u dubine greha u odnosu na teško uspinjanje ka Njegovim vrlinama. Ali zar je to zaista moguće da kada spoznamo Hristovu lepotu, Njegovu blagodat opet se kao pas se vraćamo na svoju bljuvotinu? Ili kao čista svinja koja ponovo odlazi da se valja u blatu? Molićemo se da naše pokajanje postane duboka promena života, ne samo u vreme posta, već zauvek.

Kako je to bilo sa prepodobnom Marijom Egipatskom kojoj se obraćamo u svojim molitvama od samog početka posta. Najvažniji značaj Velikog posta je u tome da na kraju čujemo reči Hristove: «Budite sveti kao što sam Ja svet», da bismo se konačno ispunili tom odlučnošću, o kojoj govori prepodobni Serafim Sarovski kao o glavnom znaku hrišćanskog života, koju ne možemo da postignemo ukoliko nam Gospod ne da Svoju blagodat. I molićemo se da nam Gospod otkrije zbog čega nam je dat Veliki post kako naša duša ne bi bila prevarena, i kako u njoj ne bi pobedio djavo, već Gospod.

Protojerej Aleksandar Šargunov preuzeto sa http://www.russdom.ru/node/1392

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4868 puta