MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

TRIJUMF PRAVOSLAVLJA NIJE TRIJUMF NAD INOSLAVNIM



I tako lako možemo da osetimo da je to dan našeg trijumfa, da je to dan kada smo mi pravoslavni na Božijoj strani, kada smo zbog toga što smo pravoslavni u posebnom položaju, jer je Pravoslavlje kao čistota Hristovog učenja, kao savršeni način duhovnog života trijumfovalo u našem životu. I od te predstave treba odmah da se odvojimo.

Trijumf Pravoslavlja u suštini nije trijumf pravoslavnih nad inoslavnim, nije to čak ni trijumf nad ljudskom pomračenošću, već je to Božiji trijumf nad nama samima. I kako treba da budemo zahvalni Bogu što nas je potražio takve kakvi smo: u polutami, poluslepi, sujetni, lutamo po stranoj zemlji, na trenutke Mu se vraćamo, a potom Ga opet ostavljamo, ne shvatajući ni Njegovu veličinu, ni nas samih, ni našeg bližnjeg, zaboravivši ili zaboravljajući te izuzetne trenutke kada smo bili bliski Bogu, zbog toga što nam se On približio, kao odgovor na to što tugujemo za Njim, čak i ne znajući zbog čega tugujemo, a ponekad zbog toga što nam On dolazi da nas razbudi, oživi. I eto nastupa trenutak kada vidimo kako se Bog tokom cele istorije čovečanstva probijao kroz tamu, kroz bezosećajnost, kroz izdaju i nalazio medju ljudima Svoje verne sledbenike, koji su Mu pružali utočište na zemlji, koja je izdajnički uručena vladavini Njegovog protivnika satane. Kada sam spominjao mitara i fariseja, govorio sam o tome da je hram – Božiji dom, mesto gde je Bog domaćin, gde On živi i gde mi ulazimo po Njegovoj milosti.

To je jedna od poražavajućih stvari, koju smo prestali da osećamo, a koju su rani hrišćani doživljavali veoma snažno i duboko: da na zemlji na kojoj Bogu nema mesta, u ljudskom društvu gde je On nepoželjan, odakle je On isključen, postoje neki ljudi koji Mu pružaju utočište. Zemlja, na kojoj živimo, je sva predata ljudskoj samovolji, ali neka mesta na njoj, - hramovi – ipak pripadaju Njemu, to su mesta utočišta za izgnanog Boga. I u tom odnosu postoji izmedju Boga i nas neki zadivljujući savez. Neki ljudi, koji su Mu ostali verni, koji se nisu uplašili da stanu na Njegovu stranu, koji žele da On postane u potpunosti Domaćin života i Graditelj sveta – pružaju mu utočište u ovom svetu. Ljudska vera daje Bogu mesto u ljudskom društvu i na zemlji. Zar to nije predivno? Zar to ne može da nas ispuni dubokim umiljenjem, strahopoštovanjem – i strahom? Bog je stranac, Bog je izgnanik, i ima Svoje utočište koje Mu pruža ljudska vera. I Trijumf Pravoslavlja je u tom kontekstu – Božija pobeda nad ljudskim živim dušama. Ali kakva pobeda?

Kada razmišljamo o pobedama koje odnose vladari ovoga sveta, te pobede vode ka porobljavanju pobedjenih, potčinjavaju ih i čine porobljenima. Božija pobeda nas nasuprot tome oslobadja od ropstva – od ropstva našim sopstvenim strastima, od ropstva našoj slabosti, nemoći, od ropstva strahu.

Hristov zakon je – zakon slobode; Hristos je – Oslobodilac; Hristova pobeda je – naša sloboda. I Trijumf Pravoslavlja je dan kada sa divljenjem možemo da razmišljamo o tome da Bog može svakog ko Mu se obrati da učini slobodnim, samostalnim bićem, ukorenjenim u Božanskoj slobodi. To je početak posta. Nije uzalud to da se post na nekim zapadnim jezicima naziva rečju, koja se u našim crkvenim pesmama označava kao duhovno proleće. Proleće. Lent. To je početak života, to je trenutak kada se naš život probija, jača i dolazi do svog trijumfa u Hristovom Vaskrsenju. Ali – Bože! – kakvom cenom! To nije postepeno projavljivanje slobode, niti postepeno uzrastanje. Trijumf Pravoslavlja, koji nam nagoveštava Božiju pobedu, govori nam takodje o tome koja je bila cene te ostvarene pobede. Bog je postao čovek.

n se sjedino sa tvari, On je postao čovek u palom svetu i prisajedinio se svim tragičnim posledicama ljudske odvojenosti od Boga koje uništavaju život, svim posledicama greha – ne grehu, već njegovim posledicama. I te posledice nisu samo glad, ni samo umor, ni samo hladnoća, a u oblasti ljudskih odnosa – ne samo samoća, odbačenost; to je u konačnom suma sumarumu – smrt. Ali šta je to smrt? Odakle ona može da se pojavi? Bog je jedini Izvor večnog, neumirućeg života. Kako nam kaže Sveto Pismo, smrt je ušla u svet kroz greh. Čovek je postao smrtan jer se odvojio od Boga. I Sam Bog, postavši čovek, bira put potpunog prisajedinjenja ljudskim sudbinama. On se ne radja smrtan, On ne umire zbog Svoje smrtnosti. Crkvena pesma kaže: «O Živote večni, kako Ti umireš? O Svetlosti večna kako se Ti gasiš?..» Sveti Maksim Ispovednik govori o tome da je Hristos i kao Čovek bio besmrtan, jer ne može da umre čovek koji je potpuno sjedinjen s Bogom ...Šta se dešava? Dešava se nešto strašnije od naše smrti.

Hristos je voljno razdelio našu sudbinu. On stoji pred ljudima beskompromisno zajedno sa Bogom; i čovečanstvo ne samo da je nesposobno, već ni ne želi Božije puteve; ne želi da žrtvuje svoje puteve radi toga da bi izabralo samo Božiji put i odbacuje Ga; Hristos mora da umre van ljudskog grada jer je odbačen od strane čovečanstva otpalog od Boga. Ali On se ni u jednom trenutku ne odvaja od čoveka, od čovečanstva.

I radi toga da bi do kraja razdelio ljudsku sudbinu, odbačen od ljudi i raspet od njih, On mora da se prisajedini poslednjem užasu ljudske sudbine – bogoostavljenosti ili tačnije gubitku Boga. Bože Moj! Bože Moj! Zašto si Me ostavio?..

On se u tom trenutku u Svojoj ljudskoj prirodi a ne Božanskoj prisajedinjuje svoj obezboženosti od Boga otpalog sveta, i svoj našoj obezboženosti, našem siromaštvu, našem gubitku Boga umirući na krstu ... To je – Trijumf Pravoslavlja.

To je trijumf Božanske istine na zemlji, ali ne u rečima, i ne u liturgijskim formama, već u nekim veoma strašnim stvarima. I kada slavimo Trijumf Pravoslavlja treba da zapamtimo da je to Božiji trijumf nas svim tim što je lažno, grehovno i ulazak svetlosti u ovozemaljsku tamu, ali sa kakvom cenom! I ipak počinjemo post sa svešću o tom trepetnom, svetom strahu. Ako bismo to zaista mogli da doživimo u nekoj dovoljnoj meri, onda bi praznik Trijumfa Pravoslavlja mogao da bude za nas zaista početak duhovnog proleća, i novog života u nama, obnovljenima.

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_3882.html

Pwww.pravmir.ru/article_3882.html revod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4077 puta