MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SUBOTA JE RADI ČOVEKA





Uvek je lako prebaciti odgovornost na drugoga i reći: «a to je meni otac blagoslovio», zaboravljajući na to, da bez obzira na to što jedemo a čega nema, post uvek ostaje post..

Ako smo postali hrišćani ne zbog vremenskih tokova već zato što smo Srbi (Rusi), i zato što zaista želimo da živimo u zajednici sa Bogom onda treba da shvatimo da je hrišćanstvo neprekidna odgovornost. Autor jerej Dimitrije Karpenko Na našem sajtu je objavljen komentar Marine Jaroslavceve «Post: u očekivanju čuda» o jednom iskustvu posta, koji je izazvao dodatnu diskusiju kako na našem sajtu, tako i na prostorima Interneta.

Predmetom aktivnog razmatranja nisu postala samo razmišljanja izražena u članku (iako su sa osnovnom mišlju o neophodnosti posta po snazi bili saglasni i autor i kritika), već se to pre može nazvati diskusijom o toj meri individulanog posta koju treba da ima pravoslavni hrišćanin, da bi i Bogu poslužio i ostao krepak. Pitali smo sveštenike da odgovore na neka pitanja diskusije, i danas objavljujemo prvi odziv jereja Dimitrija Karpenko, sveštenika Belgorodske eparhije, zamenika glavnog urednika omladinskog časopisa «Novi Kovčeg». Svaki put kada nastupi vreme posta, projavljuje se njegov glavni problem – gastronomija. S te tačke gledišta danas je lako postiti, postoji mnogo raznih poslastica i identičnih zamena prirodnim proizvodima. Veoma godi i duši, i kako se kaže i telu. Mi veoma volimo da rasudjujemo šta se može a šta ne sme jesti, zaboravljajući na najvažnije – da je post pre svega vreme kada treba da se odvikavamo od greha, i hrana treba da bude samo naše sredstvo a ne i cilj. Ali bez obzira na sve pitanja se svaki put pojavljuju.

Šta raditi ako nas bolesti savladaju? Šta da radimo ako nemamo mogućnosti da spremamo posnu hranu? Kako trudnice da se hrane? Pošto postoje ova pitanja znači treba da postoje i odgovori. S jedne strane shvatamo da bolesni ljudi ili trudnice ne mogu potpuno da poste, a s druge strane ti ljudi neprekidno imaju osećaj krivice zbog toga što oni sebi dozvoljavaju odredjene olakšice u jelu. Ne žele da u očima svoje sabraće vernika izgledaju kao narušioci crkvenih odredbi, i zato žure kod sveštenika, kako bi im on blagoslovio dijetu, i tada oni mogu mirne savesti da jedu ono što drugi ne smeju. Naravno, to je pravilno kada se savetujemo sa duhovništvom, ali treba da shvatimo da uvek sami nosimo odgovornost za to kako postupamo. Uvek je lako prebaciti odgovornost na drugoga i reći: «a to je meni otac blagoslovio», zaboravljajući na to, da bez obzira na to što jedemo a čega nema, post uvek ostaje post. Ako smo postali hrišćani ne zbog vremenskih tokova već zato što smo Srbi (Rusi), i zato što zaista želimo da živimo u zajednici sa Bogom onda treba da shvatimo da je hrišćanstvo neprekidna odgovornost.

Nema takvog vremena kada možemo da kažemo: «mogu malo da se odmorim, večeras ću biti malo nehrišćanin». I to već daleko od toga da je hrišćanstvo, već njegova potpuna suprotnost. Jer hrišćanin nema vremena da bi traćio uzalud. Sav naš crkveni život treba da bude usmeren ka jednom cilju – Hristu. Zbog čega onda postoji post? Zbog čega ljudi sebe muče, ograničavaju u hrani, kad se može prosto biti «dobar čovek»? Ali «dobar čovek» nije profesija, i mi smo pozvani da budemo dobri hrišćani, a to je nezamislivo bez svesti o tome koliko smo mi sami po sebi loši. Post je vreme spoznaje svoje sopstvene ograničenosti, fizičke i duhovne. Upravo u to vreme shvatamo koliko smo slabi, i koliko naše sopstvene ljudske snage nisu dovoljne da pobedimo elementarno – «voljenog sebe». Ali ono što je čoveku nemoguće – moguće je Bogu, i upravo spoznaja svoje sopstvene nemoći je prvi korak na našem putu ka spasenju. Post je vreme žrtve, žrtve duhovne. «Da si hteo žrtvu prineo bih; žrtve paljenice ne mariš. Žrtva je Bogu duh skrušen, srce skrušeno i smireno Bog neće prezreti» (Ps. 50, 18-19).

Svaki dan čitamo reči ovog psalma, ali da li svaki dan razmišljamo o njegovom smislu? Biblija nije «Knjiga o ukusnoj i zdravoj hrani», Biblija je knjiga o našem spasenju. Ali kako ipak konkretni ljudi da postupe u konkretnoj situaciji? Ima raznih situacija i načini rešenja tih situacija su takodje veoma različiti. Bilo bi lako uvrstiti sve pod jedan kalup, i rukovoditi se njime ali hrišćanstvo nije kalup već život. Svako od nas treba uvek da bude svestan svoje sopstvene odgovornosti pred Bogom, i zato odluke treba da donosimo sami, a da u odluci ne bismo pogrešili treba čitati Jevandjelje ne samo pre pomazanja, i ono što je u njemu napisano da: «subota je radi čoveka, a ne čovek radi subote» (Mk. 2, 27).

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_2511.html

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 3430 puta