MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŠTA AKO JE SVE UZALUD?



…Natalija je mogla da otvori vrata i izadje na ulicu; i tog trenutka kada bi se ta vrata otvorila i ona izašla, ona bi ponovo bila Natalija, a ne Zoja; nad njom više ne bi visila smrt …Ali ona nije izašla. Krhka devojka se pokazala jačom od Petra.

Autor: Mitropolit Antonije Surožski

Izvor: Škola molitve, M., 2002.

Želim da vam ispričam o jednoj ženi koja je po ljudskom rasudjivanju samo poginula, a za verujuće srce i za one koji shvataju, zadobila pobedu večnog života za sebe i za druge.

Ta žena se zvala Natalija; nije tada imala trideset godina. Bio je rat. U predgradju jednog gradića skrivala se žena sa dvoje dece: Zoja, mali Andrej i mala Tatjana. Nju su tražili; bila je suvišna na zemlji.

Ona se skrivala u pustoj kolibi i čekala vreme da izbegne smrt i spase svoju decu. Uveče je neko pokucao na vrata. Otvorila je sa strahom i susrela se licem k licu s njoj dotada nepoznatom Natalijom. “Ti se zoveš Zoja?” – upitala je Natalija. – “Da”. – “Traže te, treba da se skloniš, neko te je izdao…”. Zoja je gledala Nataliju (bile su istog uzrasta) i rekla: “Gde da idem? Ovi mališani ne mogu daleko da idu, prepoznaće nas”. I tada je Natalija uzrasla u meru toga što Jevandjelje naziva bližnjim; rekla je: “Tebe Zoja niko neće tražiti, ja ću ovde ostati umesto tebe”. – “Ali ubiće te!” – rekla je Zoja. “Nije važno, ja nemam dece..:”.

I Zoja je otišla a Natalija je ostala. Čovek ne može da zamisli šta se sve dešavalo te noći; ne mogu se zamisliti sve ljudske predsmrtne borbe. Ali možemo da zavirimo u Jevandjelje i upitamo se šta se dešavalo u Nataliji kada je po liku Hrista Spasitelja, polagala svoju dušu za drugog čoveka, davala je svoj život da se neko drugi spase. Setite se Getsimanskog vrta: bila je noć, tamna, hladna noć. Hristos je bio sam u toj noći. Sledila Mu je nekako nepotrebna smrt; ne Njegova smrt; On je umirao našom smrću – ne Svojom; u Njemu nije bilo ničega što je zasluživalo smrt ili moglo da Ga prinudi da umre. On je bio bez greha; u Njemu nije bilo nepravde; u Njemu nije postojao mračan svet; On je čekao našu smrt da bi nas oslobodio večne smrti. O, mi nastavljamo da umiremo na zemlji, ali to već nije ta smrt! Umreti pre Hrista značilo je da se prekida i mala veza vere, veza duševnog jauka, i čežnje za Bogom; pre Hrista su i pravedni I grešnici odlazili od lica Božijeg. Eto te smrti više nema, otkako je Hristos umro i vaskrsao, otkako je On zavapio: “Bože Moj, Bože Moj zašto si me ostavio? – s nama podelivši svu dubinu čovekove bogoostavljenosti, njegove napuštenosti, otkako je sišao u ad, slično svakom čoveku koji umire, bio zarobljen i razorio ta ad, unoseći večni život u oblast konačne smrti … Umirao je, čekao smrt Hristos – radi drugih.

I Natalija je u zgusnutom mraku čekala da joj dodje smrt; ne njena smrt – Zojina smrt. Hristos se borio sa predsmrtnim užasom: Bože da Me mimoidje čaša ova …Zar mislite da tridesetogodišnja devojka Natalija nije plakala pred Bogom? Hristos je tražio ljudsku pomoć – pogled, stisak ruke; tri puta je išao kod trojice učenika koje je On izabrao, kojima je rekao: “Pobdite sa Mnom”, - I tri puta su oni spavali. Niko Mu nije pružio ruku, niko Mu nije rekao ni reč, niko Ga nije pogledao ljudski. Natalija je sigurno poželela da joj neko kaže: “Ne boj se Nataša! Posle smrti će doći večni život; ne boj se Nataša – ja sam s tobom!” Ali tama je ćutala – i niko joj to nije rekao. Te noći je najjači od učenika Petar pošao za Hristom, kada su Ga vodili na nepravedni sud. Zajedno sa Jovanom oni su došli do arhijerejeve kuće; njih nisu pustili kao Hristove učenike. Jevandjelje svedoči veoma strašnu reč: njih su pustili jer je Jovan bio tamo poznat. Pustili su ih kao svoje, a Hrista, njihovog Učitelja i Boga, su vukli tamo, da bi Ga osudili na smrt, istukli, ponizili, oklevetali i predali na raspeće. Oni su ušli, njima nije pretila nikakva opasnost, i medjutim mlada služavka i nekoliko muškaraca koji su se grejali pored vatre su rekli: “Mi te poznajemo, ti si takodje bio u Getsimanskom vrtu: ti si Galilejac, prepoznajemo te po govoru” – da bi se Petar tri puta odrekao od Hrista: “Ne poznajem tog Čoveka! Ja nisam s Njim, - ja sam – s vama…On nije rekao “ja sam s vama”, ali zar se može reći “ja nisam s Njim” i ne podrazumevati ovo drugo. Petar je izašao, - bilo mu je strašno …I Hristos se okrenuo; On je pogledao na Petra kroz otvoren prozor na tom mestu gde su Mu sudili, gde su Ga tukli, i Petar je gorko zaplakao. Ali Petar je izašao, on je bio na slobodi, on već nije tamo gde smrt diše …Natalija je mogla da otvori vrata i izadje na ulicu; i tog trenutka kada bi se ta vrata otvorila i ona izašla, ona bi ponovo bila Natalija, a ne Zoja; nad njom više ne bi visila smrt …Ali ona nije izašla. Krhka devojka se pokazala jačom od Petra. Setite se još i ovoga: u predsmrtnom užasu, u tamnici se nalazio najjači čovek, najveći od svih na zemlji rodjenih – Jovan Krstitelj, Hristov prijatelj.

On je čekao smrt; i odjednom se pred licem smrti pokolebala najjača duša koja je ikada živela na zemlji. On je poslao dvojicu svojih učenika da pitaju Isusa: “Da li si Ti taj koga smo čekali, ili da čekamo drugog?”. Pitanje izgleda jednostavno ali evo šta ono znači: “Jesi li Ti taj koga smo očekivali kao Spasitelja sveta, zbog Koga sam ostavio svu svoju mladost u pustinji, bio omrznut i stran svima, I sada očekivao svoju smrt (kako je on sam govorio: “Ja moram da se smanjujem da bi se Hristos uvećavao”). Ali ako to nije taj Isus, Koga je on krstio na Jordanu, i ako On nije Spasitelj – tada sve postaje bezumno i pretvara se u košmar besmislenosti; tada su mladalačke godine zaista izgubljene, tada nije morao da bude stran ljudima, odbačen i sam; zbog čega sada da umre obmanut maštom i Bogom … Isus mu nije dao nikakav odgovor.

Protoku je dao proročki odgovor; “Idite k Jovanu i recite šta vidite: slepi progledavaju, hromi hodaju, siromašni blagoveste, - blažen je onaj koji se ne sablazni o Mene”..I umro je Jovan. Sigurno je i Natalija takodje u toj zgusnutoj tami, u toj sveprožimajućoj hladnoći, pred licem nastupajuće smrti mislila: “A šta ako je sve uzalud? Šta ako ja umrem a Zoju uhvate i decu ubiju?”. I niko joj ništa nije odgovorio. “Samo veruj, Nataša, - govorila joj je duša, - samo veruj i umri”. I ujutru je umrla … I da se sve završilo na tome, to bi bila samo priča o tome kako je velika ruska duša umela da zavoli i uzraste u meru svog Učitelja-Hrista. Ali time se nije sve završilo. Zoju poznajem, ona je starija žena, a Andrej je – moj vršnjak, Tanja je mladja. I nekako pričajući mi o Nataliji, neko od njih mi je rekao: “Znate ona nije uzalud umrla; evo već kako mnogo godina živimo s tom mišlju da je ona umrla našom smrću, - a mi smo dužni da proživimo njen život, tako kako bi ona proživela na zemlji: u meri punoće rasta Hristova!”. Setite se apostolskih reči: “Ne živim ja, već živi Hristos u meni!”. Ona kao da je umrla na zemlji; ali sećanjem, duhom, silom, nadahnućem, ona sada živi utrojenim životom, u troje ljudi, koji se trude da prožive tako da bi njenom smrću bili živo seme. I zato kada je oko vas tama, kada je strašno, kada vam se čini da se nema snage, da je krhkost naša ljudska, crkvena, hrišćanska takva da ne može da joj se suprotstavi – setite se Natalije.

Ona je svojom krhkošću pobedila adske sile, ljudsku nemoć, uzrasla je u meru Hrista i dala novi (verom- večni) život ne samo troma ljudima, već može biti i vama ako je moja reč došla do vaše duše; i meni – jer ne mogu bez suza da slušam ovu priču; i mnogim, mnogim drugima. A sada ona, krhka devojka, moli se pred Bogom snažnom molitvom. Daj nam Gospode da primimo to seme života i da ga uzgajimo kako bi donelo plod.

Amin.

preuzeto sa http://www.pravmir.ru/article_2095.html

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 9604 puta