Ljubav dugo trpi, milosrdna je.
1 Kor. 13, 4.
Boj se zlobe kao ognja; ne puštaj je u srce ni zbog kakvog dobronamernog predloga, a tim pre zbog nečeg tebi neprijatnog: zloba je uvek zloba, uvek je djavolje delo.
Zloba se nekada javlja u srcu pod predlogom revnosti za slavu Božiju ili za dobro bližnjih; ne veruj ni svojoj revnosti u tom slučaju: ona je laž ili revnost ne po razumu; porevnuj u tome da u tebi ne bude zlobe. Bog se ničim tako ne proslavlja kao ljubavlju koja sve trpi, i ničim se tako ne rastužuje kao zlobom bez obzira kakvom dobrom namerom ona bila prikrivena. Pod maskom brige za siromašne, Juda je skrivajući svoju zlobu na Gospoda svoga, izdao Ga za 30 srebrenika. Zapamti da neprijatelj neumorno radi na tvojoj pogibiji i napada te onda kada ga najmanje očekuješ. Nemoj imati ništa sa samoljubljem i slastoljubljem, da te ne bi zarobili. Kada se u tvom srcu razgori zloba protiv nekoga, tada poveruj svim srcem da je ona delo djavola koji deluje u srcu: prezri ga (djavola) i njegovo delo, i zloba će te napustiti (nemoj da je priznaješ za nešto prirodno, ne prisvajaj je). Provereno. Ta nevolja, koju djavo prikriva nama samima, skriva svoju glavu i svoj rep, pritaji se, a mi smo slepi i mislimo da sve to radimo mi sami, držimo djavolsko delo kao za nešto svoje, kao za nešto pravedno, iako je svaka misao o nekoj pravednosti svoje strasti čisto lažna, bogoprotivna, pogubna.
Time se rukovodi i u odnosu prema drugima: kada vidiš da se neko zlobi na tebe, ne smatraj njegovu zlobu direktnim delom; ne, on je samo stradalno orudje svezlobnog neprijatelja, koji još nije spoznao u potpunosti njegovo laskanje i koji ga obmanjuje. Moli se da ga neprijatelj ostavi i da Gospod prosvetli oči njegovog srca, pomračene štetnim disanjem duha zlobe. Treba se usrdno moliti Bogu za sve ljude potčinjene strastima: u njima deluje neprijatelj. Zlobiš se na bližnjega, prezireš ga, ne želiš da pričaš s njim mirno i s ljubavlju, zbog toga što je u njemu nešto grubo, odbojno, nepažljivo, nešto što ti smeta u njegovom karakteru, u njegovoj reči, u njegovim manirima, - zbog toga što je on svestan svog dostojanstva, možda i više nego što treba, ili što je malo gord i neuvažava druge; ali ti si više kriv od njega, lekar i učitelj bližnjega: «lekaru isceli se sam» (Lk. 4, 23); učitelju nauči se sam. Tvoja zloba je gore zlo od svakog zla; zar se zlobom može ispravljati zlo? Imajući brvno u svom oku, zar se u tudjem može primećivati trun? Zlo, nedostaci, ispravljaju se dobrom, ljubavlju, nešnošću, krotošću, smirenjem, trpljenjem. Smatraj sebe prvim od grešnika, koji se tebi čine grešnicima ili koji su u stvari grešnici; smatraj sebe gorim i nižim od svih; iščupaj iz sebe svaku gordost i zlobu na bližnjega, netrpeljivost i jarost, i tada isceljuj druge. A sa snishodljivom ljubavlju pokrivaj grehe drugih.
Šta će biti ako uvidiš sva bezzakonja bližnjeg? Večno neprijateljstvo, ali ko je bez greha? Zato nam je i zapovedjeno da opraštamo dugove dužnicima našim, jer ako bi Gospod gledao na naša bezzakonja, ko bi se održao (Ps. 129, 3) pred Njegovom pravdom? «Jer ako opraštate ljudima grehe njihove, oprostiće i vama Otac vaš Nebeski» (Mt. 6, 14).
Prisustvujemo trpezi ljubavi Same ovaploćene Ljubavi, a nemamo ljubavi jedni prema drugima. Čudna stvar! I ne brinemo zbog toga. A ljubav neće sama doći bez naše revnosti, stradanja i delanja. Hrišćanin nema nikakvu osnovu da u svom srcu ima zlobu na bilo koga; zloba kao zloba je djavolsko delo; hrišćanin treba da ima u svom srcu samo ljubav; a pošto ljubav zlo ne misli, onda drugima ne treba misliti nikakvo zlo, naprimer: ja ne smem da mislim o drugom bez očiglednog uzroka da je on zao, gord i slično, ili ako oprostim nekom uvredu ne treba da mislim da će me ponovo uvrediti da se zlo ne bi ugnezdilo u nama ni pod kakvim vidom; a zloba je obično previše raznovrsna. Ne podleži mračnim, zlobnim raspoloženjima srca prema bližnjemu, ne dozvoli da zavladaju tobom i iskorenjuj ih silom vere, pri svetlosti zdravog razuma – i bićeš dobrodušan. Takvo raspoloženje se često pojavljuje u dubini srca. Ko nije naučio da njima vlada, taj će često biti mračan, zamišljen, težak sebi i drugima. Kada se i pojave, prisiljavaj sebe na duševno raspoloženje, veselost, bezazlene šale: i ona će se rasejati kao dim. – Iskustvo.
Daj mi Gospode da uvek ljubim svakog bližnjeg svoga kao sebe, i da se ni zbog čega ne ozlobljujem na njega i da ne služim djavolu. Daj mi da raspršim moje samoljublje, gordost, sticanje, maloverje i slične strasti. Da nam bude ime: uzajamna ljubav; da verujem da je Gospod sve svima nama; da ne tugujem i ne brinem se ni o čemu; da budeš Ti Bože moj jedini Bog srca našeg, i osim Tebe ništa drugo. Da budemo medjusobno sjedinjeni ljubavlju kako dolikuje, i sve koji nas razdvajaju jedne od drugih i od ljubavi odvajaju da budu prezreni, kao prah pogaženi (misli se na neprijatelja ljudskog roda – prim.prev.). Neka tako bude! Ako nam je Bog darovao Samog Sebe, ako On prebiva u nama i mi u Njemu, prema Njegovoj istinitoj reči, šta mi onda On neće dati, čega će me lišiti? «Gospod me napasa, i ničega me neće lišiti» (Ps. 22, 1). «Kako dakle da nam s Njim sve ne daruje» (Rim. 8, 32). Dakle budi veoma spokojna dušo moja, ništa nemoj znati sem ljubavi. «Zapovest vam ovu dajem da ljubite jedni druge» (Jn. 15, 17). I
zvor: sv.pravedni Jovan Kronštatski: Razmišljanja hrišćanina o pokajanju i pričešću.
preuzeto sa
http://www.pravmir.ru/article_3473.html
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimović