MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

LOŠ DOBAR ČOVEK



Pismo
Pomaže Bog! Dobar čovek kojeg sam poznavao završio je život samoubistvom. U poslednje vreme bio je sasvim u krizi: i u ličnom životu, i u na poslu, i uopšte. To je naša i lično moja krivica – nismo pripazili na njega– ali ne bih hteo to da pitam.

Došli smo u crkvu na groblje, jer je običaj da se za umrle obavi opelo. Sveštenik je rekao: ne samo da se samoubicama ne vrši opelo, nego se oni sahranjuju izvan teritorije groblja. Ali pre nego što smo razgovorali s njim, video sam nekoliko bogatih grobova sa velikim krstovima. Po natpisima sam shvatio da su tu sahranjeni «bratci».

Šta to znači? Znači banditi, koji pljačkaju, ubijaju, muče ljude se mogu na dužan način opojati i sahraniti. A dobroga čoveka, koji nikome ništa loše nije učinio, nego se zapleo u životu i prekratio ga, ne može? I njegov grob čak odbacuju izvan ograde groblja! Mene je to zbunilo. Zbog čega takva nepravedna dvolična mera? I kako da to sve bude u saglasnosti sa rečima «ne sudite da ne biste bili osuđeni»? Možda se radi o tome koliko se plati crkvenom licu? To jest jednome se za novac prašta sve, a drugi su osuđeni, njih ljudima i ne smatraju. Otkuda kod crkvenih ljudi takva okrutnost?..

Neću ni da navodim šta sam sve slušao od svojih rođaka. Braća mojih dedova su poginula u ratu. I kada je baka htela da se za njih naknadno obavi opelo u crkvi, sveštenik je negodovao, te treba tačno znati da li su oni kršteni ili nisu, te da li su bili ateisti, da li su stvarno poginuli, tražio je dokumente.... I uopšte, savetovao je da se obrati bezmalo u Patrijaršiju. Baka je, naravno, bila zbunjena. Ona nije znala te detalje, vreme je bilo ateističko, a nisu se ni sačuvali svi potrebni dokumenti. I šta ona da radi, da ide od vrata do vrata Patrijaršije? Ili je jednostavno ovaj crkvenjak video da mu je došla bedna starica, ali ako bi se njemu obratio bogati biznismen, tada bi sve opojali naknadno, i koga treba i koga ne treba?

Tako da izgleda, gospodo sveštenoslužitelji, da se sve kod vas svodi na novac. Ako vam dobro plate, sve ćete uraditi za «duhovno obsluživanje stanovništva». Lično ja jako sumnjam, da se vi uz takav sračunat stav, iskreno molite za umrle i da uopšte verujete da postoji neki zagrobni život. U krajnjoj meri vaše ponašanje to uopste ne svedoči.

Dimitrije, grad Moskva

Na pismo odgovara sveštenik Igor Fomin, sveštenik crkve posvećene ikoni Kazanske Majke   Božije na Crvenom trgu i crkve pri groblju posvećene u čast svetitelja Inokentija Moskovskog u Rakitkah.

Poštovani Dimitrije! Hteo bih da razjasnim ono što vas zbunjuje, jer služim u grobljanskoj crkvi. Šta je to obred opela? Ono nije Crkvena Tajna.. To je više upucivanje umrlog u večni život, molitve rodbine za njega, bliskih i čak nepoznatih njemu ljudi, koji su prosto došli u to vreme u Crkvu – pred veoma važan događaj za njega. Pre mitarstava, posle kojih će on dati svoj odgovor Bogu kako je proživio život.

Vi pitate zbog čega se baš samoubice ne opevaju i sahranjuju izvan groblja, zbog čega su oni gori od drugih? Sam čovek, možda, nije niti gori, niti bolji od drugih. Ali njegov postupak...

Kada čovek ubija sebe, on baca Bogu Njegov najdragoceniji dar – život, koji mu je bio dat, svoj talenat, koji je bio dužan sačuvati i još umnožiti. Kada se čovek reši na to, on se ni na koga ne nada, nalazi se u potpunom očajanju. Takav se čovek namerno (ako se on nalazi u zdravom razumu) odriče od života, od ipak moguće sreće, od nade, da ipak postoji izlaz iz bezizlaznog položaja u koji je dospeo.

Smrt svakog čoveka odražava se i na druge, obavezno ako neko zaplače za njim, ako tuguje. Ali za samoubice ne postoji niko: ni rođaci, ni bliski, ni drugovi, ni sam Bog. On ne razmišlja kakvu bol im nanosi svojim strašnim odlaskom. Inače on nikada ne bi počinio tako nešto– jer sa onoga sveta nema puta nazad. Čak i ubica se može iskreno pokajati za svoj greh, on je još živ. A samoubica – ne. On je već sve rešio za Boga, on je izabrao smrt.

Za samoubice su izdvojena specijalna mesta pored groblja, jer su se oni sami odrekli kontakta s Bogom i molitva sveštenika za upokojene na groblju može im biti neprijatna. Zašto prisiljavati njihove duše? Bog je darovao svakome čoveku slobodu. Rodbina onih koji su izvršili samoubistvo, mogže da se moli za njih kući i da daje milostinju u sećanje na njih. Kada se obraćam bliskima i rođacima pokojnika, tada im uvek govorim da je u sećanje na njih – a da to nije skupi spomenik i nije obilna trpeza, gde će se svi opiti, - bolja promena svoje duše na bolje, dobra dela, pomoć bližnjima. Bolje je čak ne nositi ni cveće na grob, nego kupiti teglicu, konzervu hrane i dati je sirotoj starici.. I manje će se novaca potrošiti tako, a veće će biti koristi. Ako ipak svečani nivo opela zavisi od finansijskih mogućnosti rodbine umrloga – nije nama da o tome sudimo. To je njihova lična stvar, koliko će oni novaca potrošiti za sahranu.

I prema nekrštenima u Crkvi takođe postoji poseban odnos. Ako bi se odnosili ka opelu kao prosto provođenju umrloga na poslednji put, tada ne bi bilo od značaja, da li je kršten ili nije. Ali to je crkveni obred i on se vrši samo za članove Crkve, što je i prirodno. Ako je čovek proživio celi život na zamislivši se o Bogu, o smislu svoga života tako ozbiljno, da bi otišao i krstio se (a možda je on bio izrazit ateista), tada ne treba prisiljavati ga i posle smrti. Ovde takvima, kao i samoubicama, mi sveštenici, ostavljamo slobodu izbora, koji su oni napravili za vreme života. Nisi verovao u Boga – zašto će ti opelo? Čak i za ad postoji izreka: on postoji iz ljubavi Boga prema ljudima – On je oslobodio ovo mesto od Svog prisustva, da ne bi nasilno delovao na slobodnu volju onih, koji neće da budu s Njim. Verujući rođaci često se mole za svoje umrle, i mi se molimo, ali ne u crkvi.

Što se tiče bandita: još od davnih vremena bilo ih je zabranjeno opojati, one koji su poginuli na mestu pljačke, govoreći savremenim jezikom « pošli bratski da se obračunaju» i tamo su nekog od njih ubili. Druga je stvar, ako čovek vodi dvostruki život i njegova tamna strana nije dokazana. Kod nas je običaj da se o umrlima govori dobro ili ništa. Sećam se mnogo slučajeva, kada su sveštenici odbijali da opevaju bandite poginule u «obračunima». Jedan je čak izgubio sve, «bratci» su ga izbacili iz crkve, jako istukli, dugo je ležao u bolnici. Iako su mu pre toga isti ti ljudi pomagali da renovira crkvu, stalno su darovali novac, savest svakoga može da se probudi. Kako je smeo ovaj sveštenik da ih odbije...

I ja sam imao isto slučaj da sam odbio da opojem ubijenog prestupnika. Nije bio kršten, i sve sam detaljno objasnio njegovim ozbiljnim drugovima (kod njih je u društvu bio običaj da nose sve crno, znak obeležja) šta, kako i zašto. Jer i oni sami isto žive po veoma grubim zakonima i «shvatanjima» svoje grupacije. Tako da su me shvatili, zahvalili se na iskrenosti i otišli, slava Bogu, ništa loše mi nisu učinili. U stvari, ja znam bandite, koji su se iskreno pokajali za svoje grehe, napustili prošli način života, počeli da služe pri crkvama. Tako što « bratci» takođe bivaju razni. I nije nama da sudimo, ko je više grešan, a ko manje. Svaki čovek izgleda dobar, ali ispod lične pravednosti skriva se mnogo čega, da je manje grešan i neko lopov. Šta je to dobar čovek, i šta loš? S čije strane mi sudimo? I kakvo pravo mi na to imamo? Znate li izraz: «Moja žena je – prava kobra, - rekao je udav»? Tada hajde da sami ne pokušavamo da rešimo: «Ti, Gospode, pomeri se tamo malo, ja ću sad sve da rasporedim i odredim, ko ide u raj, a ko u ad...» Bolje da ostavimo Božiji sud Bogu.

Još ste spomenuli naknadno opelo poginulih u ratu. Ono se pojavilo u sovjetsko vreme, kada je opevanje umrlog vernika bilo kategorično zabranjeno. I sveštenik je zajedno sa rodbinom i bliskim ljudima pokojnika vršio obred tek posle sahrane, u tajnosti od vlasti. Mislim, 30.-40.-ih godina, kada je poginulo stotine hiljada vernika, naknadno opelo se vršilo često. A što se tiče poginulih u ratu... Ovde je opet od značaja, da li je čovek bio kršten i da li je verovao u Boga ili bio okoreli ateista – to jest da li je njemu potreban ovaj obred. Razgovarao sam sa mnogim ljudima pred njihovu smrt. Neki od ovih su se sa poštovanjem odnosili prema Crkvi, ali hteli su da umru bez Krštenja, bez ispovesti i pričešća – to je njihovo pravo.

Ako tačno ne znamo o poginulom u ratu, tada se sumnja obično rešava u korist opela. Postoji ovakav običaj: ako je čovek nestao bez traga i nije bilo sahrane, tada je opelo bolje obaviti 80 godina posle njegovog rođenja, da bi, ne daj Bože, ne otpojali živog čoveka. A ako je on ipak preživio nekako, naprimer, izgubio pamćenje ili se posle rata preselio u drugu državu? U odbranu ovog sveštenika koji je posavetovao vašu baku da prikupi dokumente i drugo, mogu reći da se u poslednje vreme namnožilo u našoj državi svakakvih isceliteljki-gatara, i usred njihovog arsenala postoji usluga pravljenja uroka, naknadno opojavanje živog kao umrlog. To je svetogrdno iskorištavanje crkvenog obreda. Stoga mi, sveštenici, moramo biti oprezni.

Uopšte, što se tiče naknadnog vršenja opela nije tako komplikovano. Treba doći u crkvu, porazgovarati sa sveštenikom, objasniti mu situaciju. Ako on da saglasnost, izabati dan da bi se okupila cela porodica (naprimer, na imendan jednoga od poginulih). Sveštenik odsluži opelo i moli se zajedno sa rodbinom pokojnika.

I na kraju, po pitanju novca. Opelo – je jedno od trebi, kao i osvećenje kuće, molitveni kanon i td. Naziv «treba» pojavio se ne zato, što za svoje usluge sveštenik treba novac, nego zato što čovek treba od sveštenika neke molitve, naprimer, da osvešta automobil ili molitve pred putovanje. Po ideji trebe se sluze besplatno. Prosto bogati vernici parohije mogu na takav način odati blagodarnost svešteniku. U jednoj crkvi sam vidio ovakvo obavestenje: «Vezano za težak materijalni položaj vernika parohije, sve trebe se sluze besplatno, uz vaš prilog crkvi.» To jest, ko koliko hoće, ko koliko može, taj toliko i dariva. Posebno tezak položaj je danas u selima, tamo i sveće u crkvi bake mogu «platiti» teglom kiselih krastavaca. I isto takva baka koja prodaje sveće, naravno sve će shvatiti i «prodati» sveće.

Poznajem sveštenike, koji su išli staricama kući da ih pričšćuju, i umesto toga da uzimaju od njih novac (starice bi uporno, u znak blagodarnosti dale svoje poslednje novčiće), naprotiv, oni su njima materijalno pomagali: kupovali im namirnice, lekove (upravo od novaca darovanog od strane vernika parohije koji su bolje stojeći). Tako da mi ne stavljamo u džep sve priloge za trebe. Razdelimo onima koji nemaju, i kojih uvek ima u crkvi: to su porodice sa mnogo dece, stari, invalidi.

Zato ne tražite da se objavi cenovnik naplaćivanja za trebe, kao što je opelo: to prosto ne postoji. Po pitanju vaše fraze, da se za novac bogatima sve prašta, mogu reći, da ste vi pomešali Pravoslavnu crkvu sa katoličkom. Kod nas nema indulgencije, kada se gresi otkupljuju za novac, jer je s Bogom nemoguće trgovati «dam tebi - ti meni». Pravoslavna crkva – nije magacin, ni firma, a nikako nije ni poslednja instancija (prigovor) « duhovnog obsluživanja stanovništva», gde služe pokvareni obredovršitelji-srebroljupci. Tako kao i ad – to nisu užareni kotlovi u kojima gore grešnici, a Bog nije sedokosi dedica koji sjedi na oblaku. To je apsolutno nepravilna predstava o duhovnim stvarima. Verovatno u tome i jeste naša krivica, sveštenika – nismo našli vreme da porazgovaramo, objasnimo ponešto onima koji su tek početnici i koji imaju neke sumnje. Nismo našli zajednički jezik sa onima koji su prvi put došli u crkvu. Za to bi ja kao sveštenik hteo da zatražim oproštaj od Vas i od drugih koje smo mi doveli u smutnju, na bilo kakav način odvratili od Crkve.


Prevod s ruskog: Nataša Ubović
Izvor: www.pravmir.ru

Pročitano: 21935 puta