MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Posjeta manastiru Svetog arhistratiga Mihaila, zvanog Stuplje

Blagoslovom jereja Crkve Uspenja Presvete Bogorodice na Kočićevom Vijencu, sa horom Sv.Angeline Srpske i parohijanima krenuli smo iz Banja Luke u posjetu ovoj divnoj srednjovjekovnoj svetinji koja je nakon 320 godina, uz zalaganje našeg arhijereja Jefrema, u slavu Božiju ponovo upalila kandilo monaškog života.



Ne može se sa sigurnošću reći ko je ktitor i kad je tačno manastir podignut, pretpostavlja se da, kao i većini sjeverno bosanskih manastira ktitor srpski kralj Dragutin. Sa sigurnošću se zna da je u periodu od 15. do 17. vijeka u manastiru tekao organizovan monaški život, sa mnogobrojnom bratijom koja se bavila kaligrafskim prepisivanjem i ukrašavanjem knjiga, oktoiha, panegirika, psaltira, jevanđelja, otačnika. Manastir je od strane turaka rušen više puta, a poslednji put, tačnije 1696. manastir je razoren i od tada mu se gubi svaki trag, jer su turci u razaranju raznijeli sav kamen i ugradili u nekoliko džamija.
Milošću Božijom, u martu 1994. godine, mještani sela Gornji Viječani koji su po predanju od starijih znali da je svetinja negdje na tom mjestu, otkrili su temelje manastira. Od tad kreće revnosna obnova manastira sve do danas, kada je osim vanjske obnove, obnovljen i život u ovoj svetinji.

Obradovalo nas je da se do manastira lako može stići vozom, tako da smo se ranim jutrom uputili sa banjalučke željezničke stanice do stanice u Gornjim viječanima. Slava Bogu krenulo nas je dosta uz vodstvo naseg parohijskog oca Dragana, pa smo veći dio kupea zauzeli i sa radošću jedva čekali da stignemo na odredište.


Otac Dragan Grujić i nastojatelj manastira Stuplje jeromonah Danilo

Od stanice u selu do manastira smo stigli dvokilometarskim putem kroz šumu koja je toga jutra praznično bila okićena injem. Oduševio nas je prizor manastira opasanog četinarskim drvećem, sa dostojanstvenim zvonicima i toplim konakom iz čijag se dimljaka izdizao dim svjedočeći o životu u njemu.
Na kapiji nas je radosno dočekao nastojatelj, jeromonah Danilo, koji je prvi sveštenoslužitelj, nakon 320 godina, koji živi i služi u manastiru.



Otac Danilo nas je vedrog duha i pun ljubavi uveo u konak da se ugrijemo, dok su se otac Dragan i on pripremali za služenje svete Liturgije u kapeli. Kapela, posvećena svetim apostolima Petru i Pavlu, je u sklopu konaka, i za razliku od unutrašnosti crkve u kojoj su radovi tek počeli, potpuno je završena. Ikonostas sa neopisivo lijepim ikonama vizantijskog stila je djelo našeg eparhijskog ikonopisca oca Velimira Klincova čije ikone krase mnoge ikonostase naših crkava, a uskoro i hram Hrista Spasitelja.



Tog dana smo proslavljali Sv. Nektarija Eginskog, i sa posebnom radošću pojali na Liturgiji. Dok smo odgovarali na jektenije koje je izgovarao otac Danilo, neopisiva toplina nam je obavijala srce. Slava dragom Gospodu što je ponovo oživio usnuli manastir! Slava mu što je doveo mladog monaha da cijeli život posveti duhovnom napretku svetinje! I hvala mu što nas je udostojio da dodjemo i vidimo tek upaljenu svjetiljku! Po završetku službe otac Dragan se zahvalio nastojatelju na toplom, bratoljubivom dočeku, nakon čega nas je otac Danilo pozvao na “trpezu ljubavi” u manastirskoj trpezariji. Liturgija je bila tako lijepa da smo jedva izašli iz kapele.



U kuhinji, odmah do trpezarije, već sa keceljom na sebi, nasmijana sestra Jefrosinija je uzurbano spremala čime će nas što bolje ugostiti. Pomagao joj je i smjerni iskušenik Miroslav, koji sa osmjehom prima sva poslušanja. Par djevojaka je ostalo u kuhinji da pomogne sestri Jefrosiniji, dok su se ostali smjestili duž prostrane trpezarije i počeli veseli razgovor sa ocima. Otac Danilo nam je pričao o manastiru, o Božijem milosrđu što ga je doveo u svetinju prije nekoliko nedjelja, da sa iskušenikom Miroslavom i sestrom Jefrosinijom trudoljubivo vode brigu o duhovnoj obnovi. Bili smo svi srećni slušajući naizmjenično oce. Tu smo i zapjevali punog srca nekoliko duhovnih i etno pjesama.

Nakon trpeze, otac Danilo nas je poveo u manastirski hram. Tu nam je više govorio o izgradnji i obnovi crkve, o zanimljivim detaljima kao što su specifični prozori napravljeni tako da u crkvi, ako je sunčan dan, ne treba dodatno osvetljenje. Crkva, a i konak su napravljeni tačno po uzoru na izvorni hram i konak koji su bili na tom mjestu prije par vijekova. Zanimljivo je i to da je manastir na takvom mjestu da je obasjan suncem tokom čitavog dana.



Pošto smo izašli iz hrama, krenuli smo u šetnju oko manastira, po brijegovima sa kojih se odlično vidi sav manastirski kompleks, pa sa druge strane manastira gdje smo veselo preskačući par puta nabujali potočić došli do starih vodenica i staza kroz šumu. O.Danilo i sestra Jefrosinija su nas sve vrijeme vodili i razgovarali sa nama, pa smo se rumeni i srećni vratili u konak da se okrijepimo čajem i spremimo za povratak.

Otac nas je otpratio na stanicu, blagodarivši na posjeti i blagoslovivši nas pun ljubavi i iskrene radosti. Pozvao nas je da opet posjetimo manastir, rekavši da su vrata svetinje širom otvorena za sve koji bi željeli da je posjete i zajedno sa njima uznose molitve ka Gospodu i svetom Arhistratigu Mihailu čijim zastupništvom manastirsko kandilo gori.



Krenuli smo vozom ka Banja Luci, tiho pjevajući radosni zbog posjete, puni blagodarnosti i iskrenih molitvi da se sveta obitelj što više umnoži i duhovno obnovi na slavu Božiju i korist svih nas.

Tekst i fotografije: Marina Raljić