MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MANASTIR ILINJE



,ovim osvećenim uljem se sedam puta vrši pomazanje radi oproštenja grijehova, ozdravljenja tijela i spasenja duše. Mnogi ljudi su ovdje ozdravili, kako od različitih neduga, tako i od ovisnosti od narkotika, alkohola i duvana. U manastiru postoji program za odvikavanje od narkomanije i može se boraviti i duže vrijeme uz blagoslov oca igumana Isaije. Ujutro u 07h, 06.12.2008. godine, uz Božiju pomoć prvi put iz Banja Luke krećemo na pokloničko putovanje u manastir posvećen Svetom Proroku Iliji u selu Odžage kod Šapca. U planu nam je obilazak manastira u Bijeljini, prelazak preko graničnog prelaza Pavlovićev most i boravak u manastiru na bdenju sa Jeleosvećenjem u Ilinju, noćenje i prisustvovanje u nedjelju na Svetoj Liturgiji.
image
U Bijeljini stajemo, vodi nas sestra Vesna pravo do Svetog drveta, na kojemu se pojavio lik Gospoda Isusa Hrista. Zajedno pevamo tropar časnom krstu. Svijećice nismo zapalili jer je duvao jak vjetar. Zbog čega je Gospod svoj prečisti lik pokazao u drvetu u vrijeme kada su u svim gradovima i svom drveću i u svim alejama posječene krošnje potpuno, samo stoje gola stabla i pokoja grana.
image
Obilazimo i manastir posvećen Svetom Vasiliju Ostroškom u Bijeljini u kojem se čuvaju dijelovi moštiju svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Sisoja, zaštitnika djece. U manastirskom dvorištu su radovi u toku. Brat Dragan nam govori ukratko o samom manastiru, i predlaže da odemo do pet jezera.
image
U Bijeljini su još Crkva Svetog Georgija i arhangela Gavrila, Patrijaršija...Idemo prema manastiru u izgradnji, posvećenom Svetoj Petki, otac iguman nam otključava donju manastirsku Crkvu, koja stilom i blagoljepijem podseća na ruske Crkve, ukopana je uu zemlju, spuštamo se stepenicama. Donja Crkva je posvećena rođenju Presvete Bogorodice sa dva predjela: jedan posvećen Sergiju Radonježeskom - ocu monaštva Svete Rusije, i drugi svetom Nektariju Eginskom - mnoge je iscjelio od bolesti našega vremena, raka.
image
Na putu nam se pridružuju još neke sestre, kao i otac Stefan iz manastira Ilinje koji nas je obradovao jer je imao volju da nam se obrati i odgovori na neka od pitanja u toku puta, kao što su: kako doći do manastira, da li postoji crna magija, i kako da se ispovijedimo pravilno? Između ostalog je rekao: Otac Serafim i ja izgledamo kao i obični ljudi i radimo kao i svi ostali civili koji su sa nama, zavisnici i opsednuti, mi smo tu da pomognemo svojim zalaganjem, da oni vide da monah treba da bude samo u molitvi ali i u trudu... * * * Stižemo u manastir, u Crkvi i oko crkve je već priličan broj vjernika. Manastir je podignut 1983. godine, zahvaljujući Staniji i Iliji Lacković koji su porodično imanje poklonili Pravoslavnoj Crkvi. Iguman manastira Ilinje otac Isaija, sa sabraćom ocem Stefanom, ocem Gerasimom, ocem Serafimom i pet iskušenika se ovdje podvizavaju i spašavaju, služe Bogu i ljudima koji dolaze ovdje tražeći utjehu, molitveno zastupništvo i iscjeljenje. Zajedno ovdje rade i grade, okupilo se ovdje i tridesetak ljudi koji pomažu manastiru i koji su na različitim poslušanjima. U prepunoj, maloj Crkvi je toplo, počinje večernja sa jeleosvećenjem. Sav narod učestvuje u molitvi, svi pjevaju «Kirie eleison» tri puta i «Gospode pomiluj» tri puta naizmjenično...Čitaju se jevanđelja, četiri sveštenika prolaze i pomazuju ljude. Povremeno se u crkvi mogli čuti neki krici i neprirodni zvukovi: kao zavijanje vuka u daljini ili meketanje kao koza ili neprijatno cerekanje. Niko nije obraćao pažnju na ove zvukove i svi su se još usrdnije molili. Čitaju se molitve «... delom, rečju, mišlju, molimo ti se oprosti! Očisti, dozvoli čiste svakoga od svakoga greha, i boraveći zajedno sa njima, sačuvaj ih u sve dane njihove da hode u Zapovestima Tvojim, da đavo njima ne bi se podsmevao i da bi se u Tebi proslavili svi u Ime tvoje. Jer je Tvoje da nas miluješ i spasavaš Hriste Bože naš i tebi Slavu Vosilajem Ocu i Sinu i Svjatomu Duhu ninje i prisno i vo vjeki vjekov. Amin.» Na kraju službe otac Isaija se kratko obratio vjernom narodu u Crkvi: « ...samo jedino pokajanje i ništa drugo.Uvijek praštati. Prosto da služimo Gospodu najbolje, i da služimo bližnjemu, i da volimo bližnjega. I da ne osuđujemo. Ali naše se srce okamenilo. Moramo da otvorimo srce svoje, da od njega dolazi ljubav. To se traži od nas i ništa drugo. Neka se srce vaše rastvori kao ruža, zasija i da izliva ljubav do kraja. Do kraja ka Gospodu. I molimo sve vas, imajte radost i ništa drugo. To treba. Neka Bog veli blagoslovit, i hvala, i ako nešto ste zgrešili, oproste...»
image
Poslije službe koja je zaista trajala dugo, četiri i po sata, podijelili su svima ulje i osvećeno brašno u trpezariji.. Poslužili narod čajem i kafom, pitom od krompira i višanja, skromnom, ali blagoslovenom manastirskom trpezom ljubavi. Pripremamo se za noćenje, uspjeli smo za vozača i neke iz naše grupe obezbijediti spavanje pod krovom, u manastirskom salonu na toplom. Ostali su spavali izvan ograde manastira, u autobusu, vrata su bila otvorena jer se ulazi i izlazi, neki se zaborave pa se glasno raspričaju... isprekidan, ali čvrst san, savladani smo umorom. Daj Bože da se izgradi velika trpezarija i veliki konak u ovom manastiru jer je to zaista potrebno. Od ranog nedjeljnog jutra stalno narod pristiže, ujutro je već parkiran još jedan autobus. U manastiru teku pripreme za početak službe, prije početka Liturgije već u pola 7 ispovjedaju otac Isaija i sveštenik, u redu je veliki broj vjernika. Tom prilikom se obraćaju ocu Isaiji i sa životnim problemima: «Dođite ovdje na nekoliko dana.» poručuje otac Isaija znalački ocjenjujući da je duši potreban blagodatni mir ovog manastira da bi život izmijenila na bolje. Sveta Liturgija teče uobičajenim tokom, otac Isaija izgovara molitvu Oče naš dio po dio, a narod za njim ponavlja. Za pevnicom su monasi, iskušenici i bratija, odgovaraju skladno i usaglašeno. Inače za vrijeme Svetog Bogosluženja svi u Crkvi prate i odgovaraju, što povećava molitvenu sabranost u toku službe. U redu svi prilaze Čaši, mirno i svečano... Iznenada neko ne može prići čaši, bježi iz reda, i otac Isaija i oltarnik prilaze ženi koja se sklupčala nedaleko od amvona, polako je podižu i privode čaši. Uspijevaju da je pričeste.
image
Sveštenik Dragorad Ostojić je na na kraju Svete Liturgije održao propovjed po blagoslovu oca Ilije. Govorio o priči iz Jevanđelja o Milostivom Samarjaninu i o tome ko je naš bližnji. Naglasio je:
image
«Najveće i najdublje Tajne naše hrišćanske vere govorio je u pričama Gospod Hristos. A zašto? Morao je u prostim pričama da priča da bi bolje razumeli te duboke tajne Hristove vere. Mi smo i sinoć čitali ovo jevanđelje, radi se o bolesti. Čin sveti Jeleosvećenja. Sinoć sam oduševljen bio! Nisam mogao da prođem, nas četiri sveštenika je bilo, nisam mogao da prođem ovuda! I milo mi je bilo zbog toga! Mi sveštenici, pogotovo ja koji sam dugo godina službovao tu u Zminjaku, pa u Ribarima, pa u Glogovcu, tu okolo, mi smo željni pune Crkve i gužve u Crkvi. Sinoć je bila gužva u Crkvi, ja sam jedva prošao i tamo i ovamo, i ne mogu da se vratim, ali smo željni, mnogi sveštenici bi poželili i kako bi se radovali da svake nedelje imaju gužvu kao danas ovde i sinoć što je bila. Nažalost, ovo vreme komunističko posle rata učinilo je svoje. Narod je obezbožen, materijalizam zavladao, materijalizam koji mnogo nudi, ali mnogo i oduzima, oduzima duševni mir. Sinoć ovaj čin Osvećenja ima utemeljenje u molitvama nad bolesnikom, sveti apostol Jakov vernicima, Hristovim sledbenicima poručuje ovako, a i vama, i nama i vama, kaže:
image
«Ako ko boluje od vas da prizove Crkvene sveštenike, jereje i da molitvu čitaju nad njim, a molitva pravednago mnogo budet pospješestvujema, može mnogo da bude od pomoći, od koristi, ali ako obe strane žele to: i sveštenici da se iskreno mole, a i oni što dolaze da dolaze sa verom da će zaista njima ta molitva pomoći. Ako neko ide ovamo u Crkvu, u Očage, čuo je da tamo ima lepa molitva, da se služi osvećenje, ide pa šta bude. Taj koji ide sa nepoverenjem, bolje i da ne ide. Jer i Hristos, sećate se, pita bolesnika: Hoćeš li da budeš zdrav? Pa ko neće da bude zdrav. Ali pita. A danas lekari kažu bolesniku: Hožeš li da sarađuješ? Ako nema saradnje vernika i sveštenika i Hrista i Crkve, onda nema izlečenja niti ima asne od molitve. Znači mora biti obostrano, zaista, kažem vam, služim 50 godina, pa pomislićete ovaj ima sto godina, ali pedeset godina popujem. Ali, ove su zaista izuzetno lepe službe, divne i toliko se revnosno služi, kad god odem odavde sa jeleosvećenja odem umoran, jer nisam baš u godinama nekim mladim. ČETIRI I PO SATA ovde se vrši služba, tako revnosno, tako lepo. Vi svi znate ovde službu gotovo napamet, svi čitate Veruju, svi čitate Oče naš... to je ono pravo što treba, bez toga nema, da zajednički službu vrši sveštenik i vi, i Liturgija i Pričešće. Neka vam bude na pomoć ova molitva danas i svima koji ste bili na pomazanju, to vam iskreno želimo! Bili bi najsretniji da se svi vratite kući potpuno obnovljeni i zdravi. Neka vam to Gospod podari. Amin, daj Bože.», rekao je sveštenik na kraju propovijedi.
image otac Isaija
Poslije Svete Liturgije, po riječima bratije, otac Isaija često ostaje dugo u Crkvi, ako je potrebno i cijeli dan. Ispovijeda i razgovara sa narodom, posvećuje im se potpuno, narod to vidi, zna i cijeni. Neobično je vidjeti toliku bliskosti i prisan odnos između sveštenika i prostog naroda. I nesvjesno čovjeku naviru riječi: Hristos posredi nas! Jer samo Hristova ljubav je ta koja istinski povezuje ljude. Poslije Liturgije posluženje, trpezarija, ručak... Stižemo da obiđemo manastirsko imanje: plantažu višanja, baštu, oranice, pilićarnik, tor sa kozama i ovcama zajedno...Kupujemo manastirski med i liker od višnje koji monasi sami proizvode. Kao pravi domaćin, jedan od monaha, otac Stefan nas ispraća do autobusa, i poziva da opet dođemo. Tekst i fotografije: Nataša Ubović 6-7.12.2008 godine

Pročitano: 7354 puta