MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PORT ARTURSKA IKONA MAJKE BOŽIJE U SRBIJI



Srpski narod nas sačekuje sa suzama u očima, kaže đakon Andrej Savostiškij koji je iz S. Peterburga doneo ikonu Majke Božije..

Četvrti put đakon Andrej Savostiškij iz S.Peterburga dolazi u Srbiju, da poseti kako kaže "dragi verujući srpski narod", da donese svetinje Rusije i prenese toplu, bratsku ljubav. Prošli put je doneo čudotvornu ikonu carevića Alekseja a ovoga puta u Srbiju je stigla Port Argurska ikona Majke Božije sa blagoslovom arh. Venjamina Vladivostovskog i Primorskog. Naš gost je obišao brojne manastire u Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu. "Uverio sam se da srpski narod veoma voli Ruse i Rusiju, našu carsku porodicu, dočekuju nas s velikom radošću, sa suzama u očima. Prošli put kada smo dolazili stigli smo u jedan manastir prilično kasno kada je večernja već bila pri kraju, nismo se najavali pa nas nisu ni očekivali, u manastiru je bilo puno naroda i dece. Kada smo uneli ikonu svi su klečali, bio je to nestvaran, nezemaljski događaj, osećali smo kao da smo na nebu", kaže naš gost.

Obišli ste i mnoge Evropske zemlje, išli ste u pohode Evropi, kakvi su utisci?
"Ako govorim o svom mišljenju - ona je mrtva. Evropa je materijalni raj a duhovni ad. Posle povratka iz Evrope mi smo zablagodarili Gospodu što nas je spasao i doveo u Srbiju. Bili smo tamo kao riba bez vode, bili smo u Evropi bez blagodati Božije a došavši u Srbiju ponovo smo se stekli blagodat Božiju. Evropa je napravila svoj izbor, Evropa ne ide sa Gospodom i ka Gospodu, ona živi bez Boga, a Srbija je sa Bogom. Srbija strada ali ona se Boga ne odriče, ne menja ga, ona živi sa Bogom. I zato sam došao četvrti put u Srbiju, jer mislimo da Majka Božija želi da napravi veliko čudo koje će pomoći ne samo Srbiji nego i Rusiji. To je čudo pokajanja srpskog naroda pred Bogom. Pokazuje to i odnos srpskog naroda, sveštenika, monaha prema ovoj velikoj svetinji Port Arturskoj ikoni Majke Božije."

A kad govorimo o Rusiji i Srbiji znamo da je komunizam ostavio brojne probleme. Kako je danas?
"Ti problemi su ostali i danas. Zašto? Zato što je čovek po svojoj prirodi takav da sejoš uvek boji progona. Čovek pamti sve strahove koje su se desili u vreme komunizma, taj strah još boravi u njemu, ali to je u stvari strah od ljudi, to nije strah Božiji. Tako da i danas taj strah mnoge ljude u Rusiji sprečava da priđu Bogu, da uđu u Crkvu. Dobro je, slava Gospodu, da se rađaju deca i da mladi pokazuju primerorom svojim kako treba verovati onima koji su preživeli komunističko vreme. Mladi pokazuzju da treba hrabro, smelo ići ka Bogu i sa Bogom. A Bog nas ljubi i prašta, želi da nam pomogne, i svima koji mu priđu izbavlja od tog straha od ljudi, od "komunističkog sindroma".

Koji su problemi savremenog čoveka?
"Najvažniji, ključni problem savremenog čoveka je privezanost i borba za metrijalno, za svakodnevno preživljavanje, za nasušni život a neintersovanje za večni život, za spasenje. Mi svoj život merimo zemaljskim časovnikom i vremenom, a zaboravljamo da će doći vreme kada zemaljskog života pred Bogom nema više, kucnuće čas kada treba da odemo sa ove planete, iz ovog života i šta onda? Za nebesko vreme, koje nam je Bog predoredio i ustrojio, za njega se ne pripremamo, ne brinemo. Bog je sebe celog dao svetu, žrtvovao se za nas, za svet. To je glavno i za Rusiju i za Srbiju, potrebno je da se još danas svi zamislimo, razmislimo o tome šta nas očekuje u večnosti. Večnost je tamo ali večnost je i ovde. Večnost je ono što nas očekuje u budućnosti, ali se zadobija ovde. Večnost je već ovde! Mi je živimo ili ne živimo ovde i time zadobijamo ono što će tek doći. A Bog je uvek tu sa nama ako smo mi sa njim. Bog nas uvek gleda ma šta radili i ma gde bili."

Kako to naučiti, shvatiti?
"To nije moguće naučiti, ali je moguće prići ka Bogu, reći ja sam Božiji, Bože ti si u meni i Bog će nas naučiti. Treba prići Bogu i ići za njim a Bogu je sve moguće. Potrebno je učiniti samo taj mali korak, prići Bogu a Bog će naći načina da nas nauči i poduči."

A šta mi da radimo?
"Svecelo se predati volji Božijoj da nas Gospod vodi u rukovodi. I ne govoriti da će sve Bog rešiti, da je Bog sve odredio i predodredio. Bog ništa ne uređuje ako se mi sami ne potrudimo. U manastirima je puno Božijih ugodnika i oni se mole za ceo svet. Ali je važno i da narod dođe u hramove, da se sabira po manastirima i hramovima, da se moli, da se drže litije i molitve oko sela i gradova, takvim molitvenim hodom ruski narod je i u prošlosti i danas rešavao brojne probleme. Pokazuje to i Port Arturska ikona Majke Božije. Kada smo je doneli i proneli kroz srpske manastire i crkve narod je išao za njom i neka bi dao Gospod da cela Srbija vaskrsne i pokaže svojim primerom i Rusiji i Evropi kakva je to radost kada smo zajedno sa Bogom i kada tražimo njegovu milost i spasenje."

Savremeni čovek kaže - zašto da predam život Bogu kada sam ja pametniji, najlepši, najbolji.
"To je s jedne strane tako a sa s druge je da savremenom čoveku niko primerom ne pokazuje kako da živi, šta je život i šta se od nas očekuje na ovoj planeti. U manastiru je drugačije, monasi su se opredeili da idu za Gospodom, ali teško je čoveku u svetu, tu su otac, majka, deca, brojni su problemi u porodici ali kad vidimo pravu hrišćansku porodicu onda je to predivno. Oni koji žive sa Bogom kod njih je sve jednostavno ustrojeno: između oca i majke je ljubav, poštovanje i mir, međusobno razumevanje; među decom ljubav; u odnosima sa roditeljima takođe. Dakle, eto ga primer, doduše takvih primera je malo, ali ima ih i oni to pokazuju drugima. Na žalost, u mas medijima, u društvu ne govori se mnogo o tome, već se naprotiv govori da treba živeti zbog sebe i za sebe, proživeti u jelu, piću i zabavama, caruje egoizam, živi se gordošću. Zato smo mi hrišćani pozvani da primerom pokažemo kako se stiče Carstvo Nebesko. Na svakom mestu, svuda gde možemo treba misionariti, govoriti o dostojnom životu po Bogu. Mi imamo takvih primera u istoriji, našu carsku porodicu Romanovih gde je primerom pokazamo šta je prava porodična ljubav, šta je ljubav prema Bogu i prema čoveku, kako treba vaspitavati decu. To je obrazac ljubavi pravoslavne porodice. Zapravo u praštanju je osnov ljubavi, a ako ne možemo od srca oprostiti, praštati bližljima, pa i neprijateljima, onda tu nema ljubavi, to je varka, obmana."

Mladi u Srbiji imaju brojne probleme i iskušenja koje nosi savremeni život.......
"I u Rusiji mladi imaju puno problema, možda više nego u Srbiji. Probleme treba rešavati, problemi i postoje da bi se rešavali. Ja imam devetoro dece i meni su problemi takođe neophodni a i prisutni. A ko veruje u Boga problemi se rešavaju. Roditelji koji znaju da je Gospod njihov roditelj sve rešavaju kroz Gospoda i u Gospodu. Današnji roditelji često zaboravljaju svog Nebeskog Oca, a oni koji to znaju predaju i sebe i decu tom roditelju, onome koji nas je i stvorio. Oni koji nemaju nebesne roditelje ne daju deci da idu ka Bogu, jer i sami ne veruju u Boga, čak zabranjuju deci. Takvi roditelji ne vide u deci lik Božiji, već gledaju svoj i mere sve prema svojim zemaljskim merilima. A deca koja su uskraćena u nauci Božijoj oni su invalidi, duhovni invalidi. Kako im pomoći? Pokajanjem! Dužni smo da se pokajemo pred Bogom zato što mi svoje grehe predajemo svojoj deci, prenosimo svojoj deci u nasleđe.
Mslim da je došlo vreme kada ljudi počinju to da shvataju, to je kao kad čovek tone a ne ume da pliva i on traži spasenje, moli za pomoć. Zato treba neprestano govoriti o Bogu. Ali ne govoriti čovečanskim merilima i ne samo pričati, već i stradati za Gospoda, jer mnogi su kroz patnju stigli do Gospoda, mnogi su u stradanju zavapili Bogu a kad je čovek sa Gospodom ni jedno stradanje nije teško, ni besmisleno. Reč Božija spasava a reč đavolja ubija. Zato se treba naučiti da govorimo s ljubavlju, s pažnjom, sa razumevanjem i kada tako govorimo onda možemo pomoći. Danas je došlo vreme kada je sama Majka Božija među nama, ona nam pomaže. Kada smo Port Artursku ikonu Majke Božije nosili po vašim manastirima ljudi su plakali na kolenima. Majka Božija je sa nama da podeli našu teskobu i muke, da nas ukrepi i ohrabri, da osnaži naše duše. Ko je spreman to da prihvati on će biti spasen a ko nije, pa... I samo zahvaljujući Majci Božijoj mi smo eto četvrti put u Srbiji."

Ljiljana Sinđelić Nikolić

POVEST O PORT ARTURSKOJ IKONI MAJKE BOŽIJE

Tačno dva meseca pre početka rusko-japanskog rata, 11. decembra 1903. godine, u Kijevsko-Pečersku lavru je, u Udaljene pećine, iz Besarabske gubernije stigao radi posta starac-mornar, učesnik odbrane Sevastopolja. Usrdno se molio za rusku flotu u Port-Arturu1. Jednom je u snu imao viziju: stojeći leđima prema morskom zalivu Presveta Bogorodica je u rukama držala duguljast rubac s obrubom boje jorgovana na kome je prikazan Spasiteljev lik. Hiton Bogorodice je bio modar, a smeđa. Oba Njena stopala gazila su ogoljene i naoštrene dvosekle-gornja odeća mačeve. S desne strane nad prečistim likom Bogorodice nalazio se Arhistratig Arhanđel Gavrilo. Anđeli su nad Njom držali u oblacima carsku-Mihailo, s leve krunu, ovenčanu ukrštenim dugama s krstom odozgo. Iznad toga su Bestelesne Sile podržavale oblake na kojima je sedeo Gospod Savaot; nad njim je na blistavilu bio natpis: “Neka bude jedno stado i jedan pastir”.

Presveta Bogorodica je smirila mornara zahvaćenog strahom i poverila mu da će uskoro započeti rat u kome Rusiju očekuju teški gubici i iskušenja. Nebeska Gospodarica je zapovedila da se napravi ikona koja tačno prikazuje viziju i uputi u Port-Artursku crkvu, obećavši pomoć, pokroviteljstvo i pobedu ruskoj vojsci odmah po prispeću ikone na navedeno mesto.
Za viziju starca-mornara, Sevastopoljca, saznali su bogomoljci Kijevo-Pečerske lavre. Kada je stigla prva vest o početku rusko-japanskog rata, deset hiljada bogomoljaca je priložilo po pet kopejki (od jednog lica nisu više primali) i skupilo potreban iznos za kupovinu materijala za ikonu. Majstori nisu ništa uzeli za rad.
Ikona je izrađena tačno po uputstvima mornara. Na njoj je emajliranom ligaturom bilo napisano: “Za blagoslov i znamenje trijumfa hristoljubive vojske Daleke Rusije od svetih manastira Kijevskih i 10.000 bogomoljaca i prijatelja”. Ikona je zajedno s rezbarenim ramom imala visinu 2 aršina i 1 1/2 verška2 (oko 149 sm) i širinu 1 1/2 aršina (oko 1- 1 3/4 aršina (oko 124 sm), širina -107 sm). Mere ikone bez rama: visina aršin i 1 1/2 verška (oko 77 sm).
Ikona je u leto 1904. godine stigla na Daleki Istok, o čemu su podrobno saopštile “Eparhijske novine Vladivostoka” (br. 16-17, 1. septembra 1904. godine; br. 2, 15. januara 1905. godine; br. 10, 15. maja 1905. godine).
Ikona “Trijumf Presvete Bogorodice” je početkom avgusta dopremljena u Vladivostok. Preosvećeni episkop Vladivostoka i Primorja Jevsevije (Nikoljski) je 2. avgusta u sabornoj crkvi primio svetu ikonu “Trijumf Presvete Bogorodice” namenjenu sabornoj crkvi Port-Artura, koja se dotad nalazila kod zapovednika Tihookeanske eskadre vice-admirala N.I. Skridlova. N.I. Skridlov, kome je taj zadatak naložila Gospodarica Carica Marija Fjodorovna, po svom dolasku u Vladivostok obratio joj se s molbom da odobri privremeno postavljanje ikone u sabornoj crkvi Vladivostoka. Saglasnost Njenog Carskog Veličanstva dato je telegramom primljenim 2. avgusta u Vladivostoku.

Mnogi vernici su izražavali čuđenje i nezadovoljstvo time što se Port-Arturska ikona ne otprema na odredište. Međutim, odlaganje je bilo uslovljeno pomanjkanjem slobodnih brodova koji su u stanju da bezbedno dopreme ikonu, i aktivnim vojnim operacijama u opsednutom Port-Arturu.
Načinjeno je nekoliko kopija ikone “Trijumf Presvete Bogorodice”. U početku je napravljeno nekoliko fotografskih kopija. Jedan slikar iz Vladivostoka je s fotokopije naslikao još jednu kopiju (slikana na drvetu uljanim bojama u smanjenoj veličini). Nameravano je da se nekoliko fotokopija ikone pošalje kopnenim putem poštom u Čifu3 na ime ruskog konzula s molbom da se prvom zgodnom prilikom doture u Port-Artur.
Odlučeno je da se kopija ikone na drvetu pošalje prvim transportom u Port-Artur. Dobrovoljac-mornar Plenkov se prihvatio da dopremi slikanu kopiju ikone u Port-Artur. Međutim, transport je dospeo u snažnu buru i vratio se u Vladivostok. Ikona je ponovo istim transportom bila otpremljena 16. novembra. Ishod tog putovanja je nepoznat.

Najzad se dopreme originala ikone u 50-godišnji rezervni konjički-Port-Artur primio Nikolaj Nikolajevič Fjodorov kapetan Ulanskog puka telesne garde Njenog Veličanstva, učesnik rusko-turskog delovođa Carskog lova. On je iz novina-rata 1877-1878. godine, a 1904. godine saznao za sudbinu Port-Arturske ikone i odlučio da se primi teškog i opasnog dopremanja navedene ikone u Artur. Blagoslov za to dobio je od svog-podviga ispovednika oca Jovana Kronštadskgo.

N.N. Fjodorov je prvih dana oktobra krenuo iz Peterburga u Vladivostok, kamo je prispeo 7. novembra 1904. godine. Na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice u hram, 21. novembra (4. decembra), posle Liturgije u sabornoj crkvi, uz prisustvo mnogobrojnog naroda, poslednji put je pred ikonom “Trijumf Presvete Bogorodice” odsluženo svečano molepstvije. Potom je ikona stavljena u specijalno za nju izrađenu futrolu i otpremljena na norveški parobrod kojim je napustila Vladivostok. Žiteljima Vladivostoka ostala je kopija te ikone u prirodnoj veličini, naslikana uljanim bojama na bakarnoj ploči.
Prva vest od N.N. Fjodorova primljena je 7. januara 1905. godine. Bio je to telegram poslat 4. januara sa stanice “Prva karaula” na reci Ljaoho. Fjodorov je u tom telegramu molio da mu se njegove stvari pošalju u Harbin na “post restant”. O ikoni je N. Fjodorov saopštio u pismu koje je stiglo 11. januara. Tada se saznalo da ikona “Trijumf Presvete Bogorodice” nije dopremljena u Port-Artur. Grad je u to vreme već bio predat. Dobivši odobrenje iz Peterburga, Fjodorov je ikonu otpremio u armiju na frontu, generalu Kuropatkinu.

Dalja sudbina Port-Arturske ikone brinula je mnoge žitelje Vladivostoka, koji su se tim povodom više puta obraćali Vladici Jevseviju. Izražavajući sveopštu zabrinutost, Vladika se obratio glavnom svešteniku armije protojereju Sergiju Golubevu, koji je telegramom od 28. aprila 1905. godine odgovorio: “Ikona ”Trijumf Bogorodice” je posle neuspelog pokušaja činovnika Fjodorova da je otpremi u Port-Artur, dopremljena u štab Vrhovnog komandanta i nalazi se u pokretnoj crkvi Vrhovnog komandanta”.
O daljim događajima vezanim za ikonu možemo samo nagađati. Poznato je pismo oca Jovana Kronštatskog: “Vođa naše vojske A.N. Kuropatkin ostavio je sve predate mu ikone Japancima-mnogobošcima, dok je sve svetovne stvari odneo sa sobom. Kakav odnos prema veri i crkvenoj svetinji! Zato Gospod ne blagosilja oružje naše i neprijatelji nas pobeđuju. Zato nam se svi naši neprijatelji podsmevaju i gaze nas”.
Ikona “Trijumf Presvete Bogorodice” je tokom nekoliko desetleća ostala skrivena. I tek je 1998. godine ponovo pronađena.
-----------------
1. sada Lušun.-Port-Artur
2. Aršin = 72,12 sm; veršok (šesnaesti deo aršina) = 4,445 sm.
sada Jentaj.-
3. Čifu

Pročitano: 4423 puta