MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Kao mala bila sam jako boležljiva.Često puta na svakodnevnim penicilinima.Nije ni čudo što mi mama i danas zna reći da se ne bi ni othranila da nije bilo ujaka i ujne. Moji su bili siromašni,a sa dvije krave i zaprežnim kolima daleki put do doktora po dubokom blatu je bio gotovo neizvedljiv..

A ujak je bio bogat,s parom dobrouhranjenih konja.U koje god bi doba mama banula s molbom da me opet vozi doktoru,ili na injekcije - nikad se nije izgovorio prečim poslom.

Živjeli smo par kuća dalje od njih i kad sam već poodrasla često su me slali kod njih da nam posude onoga što bi trenutno usfalilo u kući.Imali su starinsku prostranu zidanu kuću punu svega,ali djece nisu imali.Rodila je ujna dva sina,Milana i Paju ,no oba su umrla prije navršene godine dana života.Često je se u mislima sjetim,njenog nasmijanog lica i fertuna iz kojeg bi mi vadila bombone.Sjetim se i prostrane kuhinje,zelenog stola i klupe uza zid i jedine slike okićene sa dva struka bosiljka koja je krasila cijelu prostoriju.Jednom sam ju potaknuta dječjom znatiželjom upitala -tko ti je to?Znala sam da to nije bila obična žena,majka ili neki rod.

U duši sam osjećala da je to bio netko jako važan. "To je ikona Svete Petke-moje krsne slave,jedinog što sam donijela iz roditeljske kuće!"-sjetno mi je odgovorila ujna.Nisam ništa više pitala,samo sam suučesnički klimnula glavom,kao da sve razumijem. Od toga dana istom onom ljubavlju kojom sam voljela ujnu zavoljela sam i njenu ikonu,mada o svetiteljki ništa nisam znala.Prolazile su godine,došlo je vrijeme moga školovanja u Zagrebu,a ujna je bombone zamijenila pokojim novčićem-da mi se nađe.Pri kraju mog studija ona se iznenada razboljela i umrla.Imanje je naslijedio nećak koji nije imao puno sluha za njene ćilime,peškire i ikonu.Nešto je razdijelio po selu,a nešto je čekalo da završi na otpadu.Znala sam da ujnina ikona za njega neće imati nikakve vrijednosti,pa sam poslala tatu da ga nekako uvjeri da mi ju prepusti.

Nikada neću zaboraviti zimsko veče kada mi je tata važno predao "paket" zamotan u stari novinski papir iz kog su ispadale letvice i komadi stakla-bila je to ujnina ikona svete Petke.Toga trena sam se osjećala kao da nasljeđujem veliko imanje,njenu svetinju i pribježište u dugim,crnim noćima u kojima je oplakivala izgubljenu djecu! Njoj je ta ikona bila i majka i otac i ruka koja vodi k Bogu! Tada sam i ja već bila majka i mogla sam razumjeti i osjetiti dio bola koji je bio vezan uz nju.Sutradan sam ikonu odnijela na uramljivanje.

Nakon toga događaja sam stjecajem različitih okolnosti i ja prišla crkvi.Počela sam redovno prisustvovati svetim Liturgijama,ispovjedati se,pričešćivati.Nije prošao ni jedan praznik svete Petke,a da nisam bila u manastiru Lepavini na slavi kod oca Gavrila.Sve do ove godine.Dogodio se spoj nekih čudnih okolnosti,te idem,te ne idem...

Konačno odlučim da idem,pa kako bilo.Složismo se nas tri duhovne sestre i uz niz pratećih peripetija koje su nalagale da odustanemo, ipak krenusno put manastira Lepavina.Cijelim putem magla, traktori bez signalizacije,putujuće trgovine i odjednom prema nama jureći automobil nanizbrdici koji je preticavši trakor ušao u škare.Vozač je naglo zakočio i činilo se da će se od siline kočenja prevnuti na krov.Ja sam potpuno mirnonastavila voziti,zakočila i kao u filmu gledala što će se dalje dogoditi.Obuzeo me trenutni i neobjašnjivi mir, kao da me se cijela situacija uopće ne tiče.A u automobilu sam imala tri prijateljice i malu bebu!Ni trenutak straha,ni treptaj,ništa!Jureći automobil je ipak uspio zakočiti,a mi smo dalje mirno nastavile put.Naravno,ako izuzmem naknadni nastup užasa i panike.Sve tri smo duboko u duši znale da je sama sveta Petka svojom rukom otklonila smrtnu opasnost od nas!

Na Svetu Liturgiju nismo čak ni puno zakasnile,ötac Vasije je čitao Apostol.U crkvi nebeski mir.Svi s dubokom pažnjom učestvuju,nitko ne šuška vrećicama.Otac Gavrilo anđeoski tiho i umilno služi. Zraci sunca miluju pognute glave.Kao da smo svi uronjeni u istu misao,kao da nas ista ruka grli i tješi.Suze umilenja klize mi niz lice. Otac Gavrilo izlazi iz Oltara s visoko podignutim putirom -osjećam da na rukama drži Hrista živoga!

O,Bože kako nas griješne i nedostojne daruješ s takvom preobilnom milošću?

Većina vjernika se udostojila Svetog Pričešća,a poslije rezanja slavskog kolača imala je priliku ocu lično Slavu čestitati.Kako smo se u redu gurali kao mala djeca da mu pristupimo.Znamo mi kolike je on suze zbog nas prolio i kolike je molitve za nas uznio!Svakim danom osjećamo njegovu roditeljsku brigu za naše spasenje,jer on je pastir dobri koji brine o svojim ovcama.

Svi oni koji nisu žalili truda doći ocu na slavu doživjeli su mir,zaštitu i blagoslov Svetiteljke. Ona ne zaboravlja nikoga tko ne zaboravi nju! A nisam ni ja zaboravila na moju ujnu i ujaka.

Zapalila sam svijeće za pokoj njihove duše duboko zahvalna za doprinos koji su imali mom životu.Ujnina ikona krasi moju sobu i svaki put kad je pogledam sjetim se nje.Zahvalna sam Svetiteljki što blagosilja moj život i što me je poštedjela mnogih gorkih trenutaka kroz koje su drugi prošli.Stavila sam i dvije svijeće u džep kaputa koje sam poslije zapalila na njihovom grobu. Ostatak dana mi je srce naizmjence pjevalo Pričasnu pjesmu i pjesmu Svetoj Petki. Blagoslov Njenog praznika još nosim u duši kao i osjećaj da je posebno nagradila naš put u manastir Lepavinu sačuvavši nas neozljeđene od neizbježne nesreće.

Sveta Petko hvala Ti!
 

Sestra Spomenka,
29.10.2008.