MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BOGOSLUŽENJE PRAVOSLAVNE CRKVE



Pravoslavna crkva ima dve vrste bogosluženja: opšte ili zajedničko i posebno ili privatno. Opšta se bogosluženja vrše uglavnom u hramu, njihov početak se oglašuje zvonjenjem zvona i na njima su obavezni da prisustvuju svi članovi crkve. Takva bogosluženja su večernje, povečerje, polunoćnica, jutrenje, časovi i liturgija.

Posebna bogosluženja se takođe vrše u hramu, ali se mogu vršiti i na nekom drugom pogodnom mestu, na primer u kući vernika, a to su krštenje, venčanje, opelo, parastos, osvećenje vode, rezanje slavskog kolača itd. Ova bogosluženja se ne vrše svakodnevno, već prema naročitim potrebama jednog ili više vernika. Cilj i jednog i drugog bogosluženja je na prvom mestu, proslavljenje Boga, zahvaljivanje za sva dobročinstva kojima nas je Bog obdario ili obraćenje Bogu sa molitvom da nam pomogne u raznim momentima našeg života. Konačno, cilj bogosluženja je versko-moralno vaspitanje vernika, njihovo osvećenje kroz svete tajne i u krajnjoj liniji, ostvarivanje spasenja za sve ljude kroz Gospoda Isusa Hrista. U pravoslavnom bogosluženju nema ničeg slučajnog, ničeg suvišnog. Svaka reč, radnja ili predmet imaju svoj istoriski, dogmatski ili tajanstveni smisao. Opšta sadržina bogosluženja je istorija stvaranja sveta, promišljanje Božje o svetu, očekivanje obećanog Spasitelja, Njegov dolazak na zemlju, propoved, stradanje i proslavljenje, ustanova Crkve i njen život. Ovoj sadržini i cilju podređena su opšta i posebna bogosluženja. Onaj ko shvata bogosluženje, ko redovno dolazi u crkvu taj će svakog dana, svake sedmice i tokom jedne godine preživeti sa Crkvom svu istoriju ljudskog spasenja.

Evo samo jednog primera: večernje nam iznosi istoriju stvaranja sveta, život Adama i Eve u raju, pad u greh, izgnanje iz raja, obećanje Spasitelja i promišljenje Božje o svetu. Jutrenje, je slika pripremanje sveta za doček Spasitelja, Njegov dolazak i spasonosnu propoved. Prvi čas već nagoveštava stradanje Hristovo i predočava momenat odvođenja Hrista na sud kod Pilata. Trećeg časa Hristos je osuđen, a u isti čas sišao je i Duh Sveti na apostole posle Hristovog vaznesenja. U šesti čas Hristos je razapet na krstu, a u deveti čas izdahnuo. Sveta Liturgija ponavlja istoriju spasenja. Kroz nju možemo da pratimo Hrista od Njegovog rođenja u Vitlejemu, zatim Njegov život u Nazaretu, izlazak na propoved, stradanje, vaskrsenje, vaznesenje kao i Njegov ponovni dolazak na poslednji sveopšti sud. I praznici su raspoređeni tako da čine jednu organsku celinu. Prvi praznik u crkvenoj godini, koja počinje 1.septembra (po starom kalendaru), je rođenje Presvete Bogorodice, zatim sledi njeno uvođenje u hram i Blagovesti, koje su tačno devet meseci pre Rođenja Hristovog.

Obrezanje je osmi dan po Rođenju, a Sretenje u četrdeseti dan. Preobraženje je na kraju crkvene godine, jer se i sam događaj odigrao pred kraj Hristovog života na zemlji. Crkvena godina završava Uspenjem Presvete Bogorodice i Usekovanjem glave svetog Jovana krstitelja, sećanjem na naše najsigurnije posrednike pred Bogom. Velikoposno i uskršnje bogosluženje vodi stopama Hristovim i ako smo na ovom bogosluženjima redovni doživet ćemo sa Hristom poslednje dane Njegovog boravka na zemlji. Njegovo stradanja, vaskrsenje, javljene posle vaskrsenja, vaznesenje i silazak Svetog Duha, da bi u prvu nedelju po Duhovima proslavili sve one Božje ugodnike, koji koji su živeli sa Hristom, sa njim umrli i koji će sa njim vaskrsnuti. Sva bogusluženja u Pravoslavnoj crkvi svršavaju isključivo sveštena lica. Najstariji su episkopi (vladike) koji upravljaju crkvom, rukopolažu sveštenike i osvećuju crkve. Prezviteri (sveštenici) vrše uglavnom sva bogosluženja po potbi vernika u svojim parohijama. Episkopske i veće gradske crkve imaju i đakone, koji pomažu pri vršenju bogosluženja, čineći ga svečanijim, dok sami ne mogu vršiti ni jedno bogosluženje.

Sveštena lica nose specijalna obeležija, mantiju i pojas, koji ih izdvajaju iz reda ostalih vernika. U crkvi pak oblače crkvene odežde, koje, doprinose stvaranju naročite atmosfere u crkvi, pogodne za molitveni razgovor duše sa Bogom. Svaki stepen sveštenstva ima svoje posebne odežde, koje se van crkve i bogosluženja ne mogu upotrebljavati. Pored odeždi upotrebljavaju sveštenici na bogosluženju i druge neophodne predmete, koje su, zbog svoje uzvišene upotrebe, dobili i osvećenje. To su putir (čaša iz koje se pričešćujemo), diskos (metalni tanjirić na kome se nalazi telo Hristovo), zvezdica i pokrivači za putir i diskos. Tu je i kašičica za pričešće, koplje, kojim se iz prosfore vade čestice za pričešće, kadionica, u kojoj se nalazi žar i tamjan. Osnovne crkvene knjige, bez kojih se ne može vršiti bogosluženje, su: "Sveto Jevanđelje", koje stoji u oltaru, na časnoj trapezi i iz koga sveštenik, na jutrenju i liturgiji, čita narodu određeni odeljak. Iz knjige "Apostol" čitaju đaci odeljke apostolskih poslanica. Glavna sveštenička knjiga za opšte bogosluženje je "Služebnik", a za posebno "Trebnik". Pojci za pevnicom imaju takođe knjige u kojima se nalaze crkvene pesme za svaki praznik i dan u godini.

Ispod Evanđelja na časnoj trapezi, nalazi se jedno četverougaono platno, sa slikom polaganja Hrista u grob, koje se zove antimis. U antimisu su ušiveni delovi moštiju nekog svetitelja i bez ovog antimisa ne može se služiti služba Božja (liturgija). U crkvi se mogu videti i ikone, raspoređene na ikonostasu, koji odvaja oltar mesta gde stoje vernici. Ikone se takođe nalaze i na zidovima hrama, kao i na specijalnim stalcima (nalonjima), radi celjivanja. U nekim, naročito starijim crkvama svi zidovi i svodovi si islikani freskama, na kojima je prikazan ceo život i rad Gospoda Isusa Hrista, Njegove presvete Matere, zatim ostali Božiji ugodnici i anđeli. Kod pevnica, ili na ulazu iz ženske u mušku crkvu, nalaze se crkveni barjaci, litije. Oni se nose u svečanim prilikama, kada se vrši obhod oko hrama ili u raznim drugim slučajevima. Pred ikonama gore kandila i sveće. Ulje i vosak su čisti prirodni elementi, koji su pogodni za žrtvu Bogu. Vernici takođe pale sveće, namenjujući ih za zdravlje svoje i svojih srodnika, ili za pokoj umrlih.

Dušan M. Kolundjić

Izvor: "PRAVOSLAVLJE" BR.75, 14. maj, 1970.g.

Prepisao: Arhimandrit Gavilo (Vučković)

11. oktobra, 2007 g.

Pročitano: 6484 puta