GRESI SU TVOJI NA VRATU MOJEM, ČEDO! A-   A+  

Bog blagoslovio braćo i sestre!
Današnje TEMA je GRESI SU TVOJI NA VRATU MOJEM, ČEDO!
dabi ste pročitali TEMU za diskusiju kliknite na ovom linku http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=4603

14 april 2010 god.



NAPOMENA: Na ovom mestu je otvorena DUHOVNA TRIBINA, čiji je cilj vodjenje diskusija o duhovnim temama iz Pravoslavlja. Teme će biti pažljivo birane i pre otvaranja diskusija postavljene na Tribini. Pozivam Vas da svakodnevno učestvujete u komentarima na zadatu temu i tako ulepšate diskusiju. Rasprave van zadate teme nisu dozvoljene. Svaki komentar, koji se ne bude odnosio na postavljenu temu, biće obrisan. Zato Vas molim da poštujete pravila.

Svaka tema na "Duhovnoj tribini" je trajno otvorena za vaše komentare. Ako neko nije stigao ranije ili ako ima potrebu da još nešto komentariše, može to učiniti bilo kada.
Preporučljivo je da prilikom komentarisanja na Duhovnoj Tribini, pišete sa č,š,ć,đ,ž slovima, kao i da pišete malim štampanim slovima. Tako ćete pomoći konvertiranju teksta iz Latinice u Ćirilicu.
o.Gavrilo


Vladimir Srbljak Slava i Hvala Bogu što imamo našu Crkvu u kojoj se nalazi sva blagodat pa i sveštena vlast razrešavanja i opraštanja grehova kroz Svetu Tajnu Ispovesti. Sveti car David je najbolje opisao blagodat opraštanja i razrešavanja greha kada je u jednoj od svojih psalama radosno i sa veseljem uskliknuo; blažen je čovek kome se gresi ne primaju.

Verujem da mi ni sami nismo svesni da imamo sve i svja u našoj Crkvi. Sveti Nikolaj Žicki i Ohridski pise da je Sveta Tajna Ispovesti samo jedna od Tajni ali podjednako bitna kao što su i krštenje i pričest. Bitnost ispovesti sam uvideo u jednom ženskom manastiru kada sam video igumaniju svetog života u svojim devedesetim godinama da se ispoveda na svakoj večernjoj službi.

Barbara Milojkovic Stevic Crkva ~to je duhovna bolnica gde se isceljuju duše.Pri ispovesti sveštenik govori o tome da Hristos nevidljivo stoji pred onim ko se ispoveda primajući ispovest njegovu i zato:"Ne stidi se,ne boj se ,vec kaži sve u čemu si sagrešio!''I dodaje da ako utaji čovek greh,onda će se taj greh umnožiti.Pamti,govori sveštenik ispovedniku,da si ti došao u duhovnu bolnicu, da ne izađes neizlečen.Duhovnik nas sve najstrašnije grehe zna.Njemu je radost kada se čovek čistosrdačno kaje.Tako da se treba stideti greha, i ne stideti se pokajanja.Svešteniku je data vlast od Boga da ''sveže i odreši'' nase grehove.Veliko olakšanje dobija svako ko se udostoji da spere svoje grehe u Tajni Pokajanja i očisti savest.
Oče Gavrilo ,molim da oprostite zbog s,z,slova,ubrzo ispravljam.Oprostite i Pomjanite!

Milena Madžar Divno receno sestro Barbara,ne treba se stidjeti svojih grijeha nego ih ispovjedati i moliti Boga da nas pomiluje grešne,jos nešto što bih istakla a vezano je za ovu temu,smatram da je jako bitno u životu čovjeka da ima svog duhovnog oca kod kojeg odlazi i samim tim kad kad imaš jednog duhovnog oca kojem ideš za savjet vezano za život onda je čovijeku i lakše da se ispovijedi u potpunosti bez srama jer upravo nam je stid vrlo često kočnica u životu,a grijeha mnogo što svijesno što nesvjesno,što riječima,djelima a smatram ponajviše mislima,ali kad se iskreno pokajemo ispovjedimo i postimo Bog je veliki on sve prašta,Ne prašta jedino ljudima koji se ne pokaju i koji žive u grijehu.Gospode Bože Pomiluj nas grešne spasi i sačuvaj,Blagoslovite Oče.

Dušan Milosavljević
Velika je odgovornost sveštenika da nas sasluša, prepozna u nama i možda ono što ne umemo ili ne smemo da izgovorimo.
Ali je i velika Božja blagodat kada čujemo reči utehe i dobre savete koji nas vode i pomažu da se izbegnu zamke greha.
Kada spoznamo gde smo sve grešili stid nas obuzima ali je velika radost saznanje da je Božja milost veća od naših sagrešenja i da nam prašta i prima nas u okrilje svoje.
Hvala Bogu na svim darovima kojima nas milosrdno obasipa preko Crkve svoje i njenih služitelja!
Oprosti nam Gospode sagrešenja naša i blagoslovi sve koji nas, kad se sapletemo ili padnemo, podižu i vode putem Tvojim!
Blagoslovite oče Gavrilo.

Saša Lazić  Uistinu,da nije takvih vratova,čvrstih,jakih koji mogu puno ponijet,da nekad po 7 dana ne mogu iz kreveta ustat kad nas čuju,mi bismo se brzo ugušili,ali eto Slava Gospodu pa nam dao Sebe i prijatelje svoje,hirurge,da nas slušaju i liječe...Hvala Gospodu i našem pastiru o. Gavrilu.

Snježana Simovic Gospod je rekao: Ja sam u Ocu i Otac je u meni, i vi ste u meni i ja u vama. Neka je slava Gospodu i Njegovom milosrđu. On nas je toliko zavolio da nam je dao Duha Svetoga.Daje nam blagodat i mi smo dužni da je pažljivo čuvamo.Može se izgubiti zbog slavoljublja ili zbog jedne gorde misli. Gospod i kad duši uzme Svoju blagodat na taj način je milostivo vaspitava. Molimo se da se svi ljudi pokaju i poznaju Gospoda Duhom Svetim.

Suzana Zlikovac Slava Je I Hvala Gospodu što nam je podario bolnicu za lečenje naših duša, našu Crkvu.

Treba naći Duhovnika koji će nas svojim smirenjem podstaknuti da se setimo svih naših grehova koje ćemo kroz iskreno pokajanje, preko njega ispovedati Gospodu.

Kada sam jednom prilikom posetila Manastir Ostrog razgovarala sam sa sada usnulim u Gospodu Ocem Lazarom, Igumanom Manastira Ostrog.U toku našeg razgovora koji je trajao oko sat vremena, postavljao mi je razna pitanja i na moje odgovore davao savete.Tada nisam znala mnogo o veri i nikada se do tada nisam ispovedala.
Posle završenog razgovora izašla sam i činilo mi se kao da ću poleteti,ispunjena nekim neopisivim osećanjem mira i radosti, milošću Svetog Vasilija Ostroškog shvatila sam da sam se ispovedila i da su svi moji gresi ostali tamo.
Hvala Bogu što imamo takve Duhovnike koji nas uče i pokazuju put Spasenja.

Bojana Srbljak “Gresi su tvoji na vratu mome, čedo!” – ima mnogo topline i ljubavi u rečima ovog duhovnika. Kroz njih je, čini mi se, pokazana sva Božija milost i bezuslovna ljubav prema svakom grešniku koji se iskreno kaje.
No, ne može se svaka naša ispovest smatrati podjednako uspešnom…nekada posle ispovesti odlazimo domu rasterećeni, puni nekog pozitivnog poleta, a nekada imamo osećaj u duši kao da se nismo dostojno pokajali za grehe koje smo ispovedili… Sećam se svojih početaka u veri i moje prve ispovesti. Otišla sam u jedan Ruski manastir koji je tada pripadao Zagraničnoj crkvi sa namerom da se tamo po prvi put ispovedim. I kada sam pristupila ovoj Svetoj Tajni u jednoj maloj, jedva sa dve sveće osvetljenoj sobici, pojavila se jaka trema…najviše od straha i stida pred duhovnikom, a nešto malo i zbog nemogućnosti da se ispovedim na svom jeziku, već na tada vrlo oskudnom engleskom …I ja na brzinu izvadih papir i više mehaničiki pročitah šta sam tada smatrala svojim grehovima…Jedini komentar koji sam dobila kao duhovnu pouku na sve rečeno bio je: “Ne možemo se mehanički ispovedati…čovek treba da u duši oseti iskreno pokajanje kako bi mu i Gospod oprostio!” Ali mi je tada ipak pročitana razrešna molitva i dat mi je blagoslov da se sutradan po prvi put pričestim. Te reči neću nikada zaboraviti. Tada mi je postalo jasno, da iskusnom duhovnikovom oku i dobrom duhovnom sluhu ne može da promakne stanje naše duše i stepen pokajanja kojim pristupamo ovoj Svetoj Tajni . Takodje, tada sam mislila da sam sa ispovešću završila za sva vremena. E kako sam samo malo znala o putu ka Bogu i stanju svoje duše. Sada, što više saznajem o veri, toliko više uvidjam koliko mnogo, svakodnevno, grešim prema Bogu i bliznjem svom. Čovek pada i ustaje…i tako iz dana u dan milosrdni Otac nebeski nas opet prima nazad u svoj dom, i ponovo oblači u nove haljine, kao otac onog bludnog sina iz Jevanđeljske priče…
Usuđujem se da napomenem i važnost poslušnosti svom duhovniku/ispovedniku , iako sam daleko od ove vrline koja se sastoji u bezuslovnom samoodricanju i samoprekoravanju. S obzirom da duhovnik kome se ispovedamo najbolje poznaje našu dušu, trebalo bi ga bespogovorno slušati, jer držeći se njegovih saveta mi lakše iskorenjujemo korov iz duše naše. Uz duhovnikovu pomoć nama se pokazuje i otkriva onaj optimistički put, put nade, a ne put beznađa i očajanja. Uz njegovu pomoć zaobilazimo sve slepe ulice i koračamo takozvanim carksim putem Crkve Hristove, dobijamo novu snagu kako bismo pobedili ono zlo što još postoju u nama …

Milena Madžar Upravo tako, poslušnost prema duhovniku je jakom bitna,i treba slušati šta nam savjetuje i to primjenjivati.Ali prosto je nevjerovatno kako naši duhovni oci uđu u potpunosti u nasu dušu,mislima kao otvorenu knjigu nas mogu pročitat da imate osjećaj kao da znaju svu našu prošlost,sadašnjost i budućnost.Neka Bog čuva naše duhovne Oce i sve nas Bog čuvao.

Nena Lironi  Nadovezala bih se na tekst sestre Suzane i njenog iskustva u manastiru Ostrog.Negde na sajtu manastira Lepavina procitala sam da je duhovni otac onaj koji je mudar i darom Svetog Duha poznaje nase srce i misli.On ne samo da odgovara na postavljena pitanja ali i na ona koja se nismo usudili postaviti.Procitajte taj izuzetni tekst,na mene je ostavio snazan utisak.
A sto se tice starog ruskog obicaja,za koji nisam sigurna,da li se jos uvek primenjuje,da prilikom ispovesti svestenik kaze "Gresi su tvoji na vratu mojem,cedo", meni to zvuci malo dvolicno.Sa jedne tacke gledista moze se reci da se to kaze kao uteha,ali sa druge strane ,mene bi to dodatno opterecivalo.Smatrala bih kao da se ne ispovedam pred Bogom ,vec da sve to ostaje na vratu tog svestenika.Ja sam imala i lose i dobro iskustvo.Na losem se necu zaustaviti,a sto se tice dobrog,rezultat je moj duhovni otac koga mi smatramo clanom porodice.
S postovanjen,Nena
http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=3387

Milica Bacic  Kako nas otac cuje pogledom? Vidi nasu dusu. Kako osjeti nase nedoumice i boljke na daljinu? Osjeti nasu povezanost. Kako nosi sve nase brige i vidi kada padamo? Ima snagu, koja je potrebna, da bude putokaz u svim nasim zivotima. Kako zna sta da precuti, a sta da nam kaze? S kolikom ljubavlju nam prilazi, kad mu je na radost nasa dobrobit? Da li se to dovoljno pitamo, znajuci da nase grijehe nosi na svom vratu?

Kroz ispovjest sam spoznala da suosjecanje i razumjevanje teku sa malo rijeci. Tako puno moze da se kaze u par recenica, a da srz i istina budu ispisane preko cijelog neba. Postanemo providni i kao djeca otkrijemo svoje ‘tajne’, te nam i samima postanu vidljive i sasvim jasne. Naravno ne kroz to sto smo rekli, jer u tom cinu, koliko god spremna da kazem sve, uvijek imam osjecaj da nisam objasnila dovoljno. Bozanstveno je otkrice da sam shvacena kad cujem koji je grijeh u pitanju, kao kljuc za gvozdena vrata vec ledenog srca, koje se onda otopi, shvati, ponizi i ubrzo zatim kao suncem okupano, nasmijesi. Ispuni me osjecaj sigurnosti, podrske i ohrabrenja, iako ne mogu da razumijem kako otac ‘vidi iznutra’, vidi dublje nego mi sami sebe, bez dodatnih pitanja, bez rijeci, bez objasnjenja, bez osudjivanja. Imajuci u vidu da je to cista ljubav koja nama olaksava put, ljubav koju ne sprijecava lomljenje sa nasim grijehom niti umor, neiscrpna.

Kako prestati sa pricom, cuti srcem i govoriti dijelom? Kroz istinsku ljubav ovo je moguce i onda ‘kako’ vise nije pitanje nego je poklon.

Kao mali smo toliko puta culi ‘to ces doznati kada narastes’. Kroz ispovjest rastemo da doznamo koliko smo mali.

NASTAVLJA SE >>>>