"A potom, tik uz mošti neznanih svetih otaca, ugledah nešto što je mene lično duboko potreslo. Netljene i cjelokupne mošti sv.Jovana Rumuna, znanog još i kao Jovana Jakova, podvižnika iz Njamca, koji je živio i podvizavao se u Hozevitskom manastiru, ali živjeo i podvizavao se tako da je iako je živjeo vrlo kratko i upokojio se u 41.godini života (1919-1960), svojom vjerom i podvigom je dostigao u visok stepen svetosti, te je još za života činio čuda.
 

A o takvom jednom Božijem čovjeku vrijedi reći par riječi. Prije nego je došao u Hozevu, bio je iguman jednog manastira na Jordanu, i 1952 je došao u hozevitski manastir. Zajedno sa svojim prijateljem o.Pavlom, monahom sa Kipra, udaljuje se u pećine u blizini skita sv.Ane, i kako piše u žitiju..''ljeti je trpeo vrelinu sunca koja je dostizala i 55 stepeni a zimi je podnosio hladnou i vlagu pećine. Mnogo je patio od reumatizma i cijelog svoga vijeka je živjeo u velikom uboštvu, da bi ga obogatio Bog po izlasku iz ovog života.
 

...Poslije molitvenog pravila bavio se čitanjem, prevođenjem svetih tekstova sa grčkog jezika na rumunski, drugi put je sastavljao pjesme ili se ispunjavao radošću i utjehom pjevajući duhovne himne, jer je imao lijep i sladostan glas..''

 

Njegov učenik, koji je živjeo sa njim, kaže da su arapski beduini, koji su u blizini kelije napasali svoje kamile, mnogo puta bacali kamenje na prozor i vrata od njegove kelije, ali on, da bi ispunio riječi svetoga Jevanđelja, sve je trpio i ništa im nije kazivao. Osenjen darom Duha Svetoga, on je unaprijed poznavao dan svoga usnuća i zabilježio ga na zidu pećine. I tako, 05.avgusta 1960 se upokojio u Gospodu. Poslije usnuća je sahranjen u jednom starom grobu a 1968 se u snu javlja svom učeniku shimonahu Joanikiju, govoreći da treb da bude otkopan, ali iguman i oci manastira to nisu dozvolili. I tek poslije godinu dana od tog javljanja iguman pristaje da se otkopa (a to je punih 20 godina od upokojenja).

 

Prilikom otkopavanja groba bilo je prisutno oko 10 lica i, skinuvši poklopac i zemlju, odjednom se kelija ispunila svetim blagouhanim miomirisom, a kada su sklonuli dasku..ugledali su veliko čudo..sv.Jovan kao da je spavao! Tijelo mu je bilo netaknuto, netljeno, isto i haljine, sve je bilo tako kao da je usnuo tog momenta..Ljudi su ostali zaprepašćeni tim prizorom, kleknuli su na koljena i blagodarili Bogu što ih je udostojio da svojim očima vide ovo veliko čudo. Zatim su otpjevali tropar svetom Jovanu : U tebi se, oče, pouzdano spase što je po liku, jer uzevši Krst, sledovao si Hristu, i delajući učio si prezirati telo, jer je prolazno, a starati se o duši, stvari besmrtnoj. Zato se i sa anđelima zajedno raduje, Prepodobni oče Jovane, duh tvoj. O.Pantelejmon iz Amerike, koji je bio svetiteljev prijatelj i kojemu se on javio takođe, dobio je na veliki dar – na blagoslov česticu moštiju koje je ponio sa sobom. Eto onako ukratko sam želio da se podsjetimo ovoga novojavljenog svetitelja o kojem, siguran sam, možete naći mnogo više i na Internetu. Od njegovih moštiju su se potom dešavala mnoga čuda izliječenja od tada pa sve do današnjeg dana..

 

I zaista, budući blizu svetih moštiju, mogao sam da vidim ne samo lik svetoga no i bradu koja je crna i cijela, kao da je sveti živ! E braćo moja, kakav je to bio osjećaj biti licem u lice sa svetiteljem Božijim..."