Iznenada sam se osetila kao da lebdim ispod plafona, gledajući dole na svoje telo, koje su okruživale medicinske sestre. Neobična lakoća i beskrajan osećaj slobode su me ispunjavali, i shvatila sam da nemam nikakvo telo. Sa čudjenjem sam posmatrala ono što se dešavalo, razgledala sam medicinsku opremu odozgo i čula sam kako je jedna od medicnskih sestara sa uzdahom rekla: «Nadam se da će se uskoro probuditi, jer ću zakasniti na sastanak sa Bobom!». Odjednom sam čula majčin plač. Prošavši kroz zatvorena vrata, ušla sam u prijemno odeljenje, i čula sam kako mama govori kroz suze: «Nešto nije u redu, zašto toliko traje? Ona se ne budi!».
LINK TEKSTA – Tekst čitala Aleksandra Popović