Duhovni razgovor oca Gavrila sa bratom D. A-   A+  

*** Pomaže Bog, oče Gavrilo! Blagoslovite! Hvala Vam što ste nam pružili mogućnost da razgovaramo sa Vama! Ja sam upravo završio treću godinu Srednje elektrotehničke škole. Rodjen sam u Hrvatskoj, u Benkovcu. Kao mali dečak dolazim u Srbiju sa celom porodicom, jer smo proterani u ratu. Hvala dragom Bogu što smo svi iz rata izašli živi.U drugoj godini u našu školu dolazi novi veroučitelj. Do tada moje razumevanje vere je bilo minimalno. Dugo nisam osećao šta moj veroučitelj, danas otac Borislav, govori. Znao sam u mislima i ponekad javno da hulim na njegova predavanja, jer ih nisam shvatao...Posle toga počinjem polako da razmišljam o Pravoslavnoj veri, i sada redovno svake nedelje idem u Crkvu i pre spavanja se obavezno pomolim Bogu. Već sam posetio  Manastir Ostrog, a juče sam posetio Manastir Tumane...Nisam, oče, ispostio ceo Uskršnji post, ali sam postio oko nedelju dana, ispovedio se i pričestio. Do tada se nikada nisam niti ispovedao, niti postio duže od jednog dana. Danas najveću zahvalnost osećam prema veroučitelju i dragom Bogu što mi omogućava da se polako vraćam na pravi put.

Oče, kada mi je teško, ja čitam Sveto Pismo i tada osećam kako mi to smiruje dušu i sada se trudim da što više udjem u veru našu Pravoslavnu...

Čitao sam dosta priča o čudima u Pravoslavlju, o vidjenju onog sveta, pakla, teških muka, koje čekaju ljude, koji vode život bez Boga...Sam moj način razmišljanja se dosta promenio. Ja više ne volim da posećujem bučna mesta, lude provode sa pijanim ljudima, ne volim mesta na kojima se puši, odnosno kadi djavolu, počeo sam da vodim računa o svojim koracima u životu i osećam strah i veliku odgovornost prema Bogu... Ono što mene najviše brine je činjenica da me često ljudi odvraćaju od Boga. Moji roditelji nisu verujući ljudi, ne idu u Crkvu i ne znam da li su ikada bili na Liturgiji, na ispovesti, na pričešću? Ne sudim im ja, ali često mi se čude kako ja nedeljom ustajem i idem u Crkvu. Mama kaže da ću,  ako ovako nastavim, „sledeće“ godine otići u neki Manastir i provesti tamo život...Često se plašim i ne znam šta da radim? Nekada čak razmišljam kako bih voleo da živim negde daleko, sam, da se molim Bogu i da odem odavde...Znam da sam grešan i ja. Ne uzdižem ja sebe, ali osećam kako su u mojoj okolini ljudi koji me ne vode ka Bogu i da je veliki uticaj nečastivoga. I, eto, oče, plašim se svega toga...
 Ja sam odličan učenik, ali, sve više se plašim da me ovakav način života neće zadovoljiti do kraja i da će me to učenje, elektrotehnika, samo udaljavati od Boga...
Oče,  ja ne pijem, ne pušim, ne menjam devojke, jer i ne mogu da nadjem devojku kakvu bih želeo. Molio sam se Bogu da mi podari osobu koja će me voleti i razumeti, ali odgovora još nema, a onda razmišljam da sigurno postoji razlog zašto mi Bog još ne šalje devojku kakvu bih voleo...Možda sam još mlad, ali moje misli daleko sežu...

Na prvu Liturgiju sam išao i nisam mogao da se odvojim od ulaza, koliko sam se plašio. Teško mi je bilo kada vidim malu decu sa roditeljima, ali, eto danas, hvala Gospodu, redovno odlazim u crkvu, straha više nemam, ja palim sveće za žive i za upokojene i molim Boga da me još više učvrsti u veri.

Juče sam posetio Manastir Tumane, obišao pećinu u kojoj je Sveti  Zosima proveo svoj život i pio sam vodu sa njegovog izvora. Mnogo mi je bilo lepo. Ceo dan razmišljam o tome...

Oče, možda me nećete razumeti šta sam ja zapravo hteo, ali bih se mnogo radovao ako mi pošaljete neki odgovor, jer ja ću Vama još pisati i voleo bih da ostanem u kontaktu sa Vama.
Hvala dragom Bogu što sam našao kako da Vas kontaktiram. Neka nam Hristos svima pomogne.

o. Gavrilo: Bog te blagoslovio, brate. Hvala na javljanju. Nije slučajno što smo se na ovaj način upoznali. Eto, ti kažeš da si juče bio u manastiru Tumane, a eto, ja sam krajem aprila 1961.  godine stupio za iskušenika upravo u tom manastiru. Radujem se što si iako tako mlad već shvatio šta je greh i što se čuvaš od greha i ideš putem vere, redovno pohađajući Sveta Bogosluženja nedeljom i praznicima.

*** Oče, hvala Vam mnogo što ste mi se javili. Hvala dragom Bogu, sada mi je jasno da ništa u životu nije slučajno! Imao bih za Vas, oče, još par pitanja. Da li ću ja moći da uvedem moje roditelje i bližnje u veru? Kako da im objasnim, a da ih ne povredjujem?
Oče, ja sam učenik Elektrotehničke škole i uz pomoć Boga uspešno završavam školu. Ja želim da se bavim elektrotehnikom, ali se plašim da me to ne udalji od Boga, i plašim se da me ljudi oko mene ne udalje od vere, jer se svakodnevno susrećem sa takvim iskušenjima.
Kada sam pokušavao više da postim, roditelji su negodovali, majci je smetalo, a ja ne želim da unosim nemire. Hvala Vam, oče, još jednom.

o. Gavrilo: S Božijom pomoću i čvrstom voljom sve se postiže

*** Oče, da li ćemo Vas večeras slušati od 22-23 h ?

 o.Gavrilo: A, da li si sinoć slušao radio „Blagovesti“?

*** Jesam, oče, ali sam se kasnije uključio. Večeras ću se potruditi tačno na vreme, inače video sam da na sajtu imate sve emisije snimljene, pa ću ih preslušati!
Voleo bih da posetim Vaš manastir, da se pomolim pred Čudotvornom Ikone Bogorodice za moju majku, ima zdravstvenih problema. Daće Bog da sve bude kako valja...

o.Gavrilo: A, kakav je duhovni život kod mladih u tvom mestu? Recimo, kod tvojih vršnjaka?

*** Slabo, oče. Ne vodi se ovde računa o duhovnom životu, zato se i plašim da me sve to ne odvuče na pogrešnu stranu! Uzmite za primer u školi...U razredu gde ima 30 učenika, nas sedmoro ide na veronauku...Na Bogosluženja ih još manje ide...Šta da Vam kažem? Ovde se živi za prolazne stvari, za trenutak uživanja, a niko ne vodi računa šta će biti „kasnije“ ... U crkvi su samo stariji ljudi, omladine slabo ima...

o.Gavrilo: Pa, eto, ovi koji su sada mladi, ići će u Crkvu kada budu ostareli, a sada, verovatno računaju da iskoriste mladost kao što kaže ona pesma "Uzmi sve što ti život pruža, danas si cvet, sutra uvela ruža". Samo, zaboravljaju da je jedina tajna to što se ne zna kome će i kada biti kraj? Danas se svakodnevno gine na putevima, ponajviše ginu madi, jer oni su po celu noć po kafićima, pa se tek u zoru vraćaju kući, imaju skupocena i luksuznih auta, pa nagaze po gasu do maksimalne brzine, sudare se onako mamurni i ode i život i auto, a onome, koji je celu noć bdenisao i služio caru tame, đavolu, ode i duša pravo u pakao.

 *** Nego, oče, da li bih ja mogao da dobijem Ikonu iz Vašeg manastira? Želeo bih da u moj dom unesem neku svetinju, da se molim za moju porodicu i za zdravlje. Puno bi mi značilo. Ja bih poslao Vašem manastiru skroman prilog, koliko je to moguće sa moje strane, jer sam još uvek učenik, pa, ako Bog da, da Vas jednog dana posetim lično i da dobijem Vaš Blagoslov.

 o.Gavrilo: Lako je doći do ikone, ali je teško doći do molitvenika, mislim na one koji bi  hteli da se mole, jer, mnogi nakupe raznih čudotvornih ikona, povešaju  ih po svim zidovima u prostorijama gde borave, tako da se ne može naći ni delić praznog zida, ali molitva...?
Brate, a koje je tebi molitveno pravilo?

*** Ja u celoj kući imam samo 3 ikone, dve male, Bogorodica i Andjeo Čuvar i jednu na papiru, Sveti Vasilije Ostroški. Na zidovima nemam ni jednu, jer moji roditelji nisu toliko privrženi Crkvi...Imam još manjih ikonica, njih držim kod brojanice velike, zatim dve male brojanice imam i ne nosim ni jednu na telu da mi ne bi služile za ukras, imam i jedan krst, na poledjini piše Ovim Pobedjuj. Kupio sam ga u Crkvi u koju idem na Službu...
Imam i jedan mali Molitvenik. Iz njega često čitam molitve. Redovno se molim pred spavanje i tada čitam Molitvu Svetoj Trojici, Simvol Vere, Molitvu Andjelu Čuvaru, Molitvu Bogorodici, Molitvu Svetom Vasiliju Ostroškom i Oče Naš...Da li je važno da pri čitanju molitve strogo budem okrenut ka Istoku?

 o.Gavrilo: Evo, brate, pročitaj jedan koristan tekst O MOLITVENOM PRAVILU pod nazivom  „REČ O KELIJNOM MOLITVENOM PRAVILU“ od SVETOG  IGNjATIJE BRJANČANINOVA  - ASKETSKI OGLEDI

„REČ O KELIJNOM MOLITVENOM PRAVILU“


„Udji u klijet svoju, i zatvorivši vrata svoja, pomoli se Ocu svome koji je u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno, uzvratiće tebi javno“.[1] Eto Božije uredbe o tihoj molitvi u keliji.

Gospod je zapovedio da se molimo u samovanju, a i sam je, kaže Jevandjelje, tokom svog stranstvovanja na zemlji, često prebivao u molitvi. On nije imao gde glavu da prikloni – zato su tihi vrhovi gora i senoviti vrtovi zamenjivali tihu, mirnu keliju.


Pred svoj dolazak na stradanje, kojim je moralo biti kupljeno spasenje ljudskog roda, Gospod se molio u usamljenom Getsimanskom vrtu, nedaleko od Jerusalima. Tokom molitve Bogočovek je preklanjao kolena; od siline molitvenog podviga Njegov obilni znoj je, kao kaplje krvi, kapao niz Njegovo lice na zemlju. U Getsimanskom vrtu su rasla stabla maslina, stara nekoliko stotina godina. U njemu su i danju, pri svetlosti sunčevih zraka, ležale guste senke, a tada je na vrt bila pala tamna palestinska noć. Niko nije delio sa Gospodom Njegovu molitvu. Nedaleko od Njega spavali su Njegovi učenici, a oko Njega je spavala priroda. U vrt je došao izdajnik sa svetiljkama i naoružanom četom, jer je izdajnik znao omiljeno Isusovo mesto i vreme za molitve.

Noćna tama zaklanja predmete od radoznalih pogleda, tišina tihovanja ne odvlači pažnju od uha. U tihovanju se i noću može moliti pažljivije. Gospod je birao za svoju molitvu prvenstveno usamljeno mesto i noć, a birao je da bismo se povinovali Njegovoj zapovesti o molitvi, ali i da bismo se ugledali na Njegov primer. Zar je Gospodu, Njemu lično, bila potrebna molitva, kada je prebivajući kao čovek sa nama na zemlji i ujedno kao Bog, nerazdeljivo bio sa Ocem i Duhom i imao sa Njima jednu božansku volju i božansku vlast?

„Udji u klijet svoju, i zatvorivši vrata svoja, pomoli se Ocu svome koji je u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno, uzvratiće tebi javno. Neka za tvoju molitvu ne zna ni tvoja levica, ni tvoj prijatelj, ni rodjak, ni samo slavoljublje, koje živi zajedno sa tvojim srcem i podstrekava ga da nekome ispriča o tvom molitvenom podvigu, da nešto bar nagovesti o njemu“.

Zatvori vrata svoje kelije da ne udju ljudi koji dolaze da praznoslove, da ti otmu molitvu; zatvori vrata svog uma da ne udju tudje pomisli koje će izaći pred tebe da bi te odvukle od molitve; zatvori vrata srca da ne udju grešna osećanja koja će posegnuti da te zbune i opogane, i pomoli se.

Ne usudi se da prinosis Bogu mnogoglasne i krasnorečive molitve koje si sam sačinio, koliko god ti one izgledale snažne i dirljive: one su proizvod palog razuma, i, kao opoganjena žrtva, ne mogu biti primljene na duhovni žrtvenik Božiji. Ako se diviš dražesnim izrazima molitava koje si sam sačinio, i ako prepredeno dejstvo slavoljublja i sladostrašća budeš smatrao utehom savesti, čak blagodaću, odvući ćes samog sebe daleko od molitve. Odvući ćeš samog sebe daleko od molitve baš onda kada ti se bude činilo da se moliš obilno i da si već dosegao odredjeni stepen ugadjanja Bogu.

Kada duša krene Božijim putem, ona je pogružena u duboko nepoznavanje svega Božanskog i duhovnog, makar posedovala i svu mudrost ovoga sveta. Zbog tog neznanja ona ne zna kako i koliko mora da se moli. Da bi pomogla duhovno nezreloj duši, Sveta Crkva je ustanovila molitvena pravila. Molitveno pravilo je skup nekoliko molitava koje su sačinili bogonadahnuti sveti Oci, skup prilagodjen odredjenim okolnostima i vremenu.


Cilj pravila je da dostave duši one misli i osećanja koja joj nedostaju, i to pravilne, svete, pouzdano bogougodne misli i osećanja. Takvim mislima i osećanjima ispunjene su blagodatne molitve svetih Otaca.

Za jutarnje molitveno vežbanje postoji posebni skup molitava pod nazivom Jutarnje molitve, ili Jutarnje pravilo. Za noćno moljenje, pre odlaska na spavanje, postoji drugi skup molitava pod nazivom Molitve pre spavanja, ili Večernje pravilo. Poseban skup molitava čita se onima koji se spremaju da se pričeste Svetim Hristovim Tajnama, i naziva se Pravilo za sveto Pričešće. Oni koji su veliki deo svog vremena posvetili vežbanjima u pobožnosti, čitaju oko 3 sata posle podne poseban skup molitava pod nazivom Svakodnevno ili Monasko pravilo. Drugi čitaju svakog dana po nekoliko katizmi, po nekoliko glava iz Novog Zaveta, čine nekoliko poklona. Sve se to naziva p r a v i l o m.

Pravilo! Kakav tačan naziv, uzet iz samog dejstva koje na čoveka vrše molitve, nazvane Pravilom! Molitveno pravilo upravlja pravilno i svetu dušu, uči je da se poklanja Bogu u duhu i istini,[2] zato što duša prepuštena sama sebi ne bi mogla da ide pravilno putem molitve. Pošto ju je greh ozledio i pomračio, duša bi kao takva stalno skretala u stranu, često i u provalije: čas u rasejanost, čas u maštanje, čas u razna prazna i sablžnjiva prividjenja uzvišenih molitvenih stanja, sjedinjenih sa slavoljubljem i samoljubljem.

Onoga ko se moli, molitvena pravila zadržavaju u spasonosnom raspoloženju smirenja i pokajanja i tako ga uče neprestanom samoosudjivanju, hrane ga umiljenjem, učvršćuju uzdanjem u sveblagog i svemilostivog Boga, uveseljavaju Hristovim mirom, ljubavlju prema Bogu i bližnjima.

Kako su uzvišene i duboke molitve pred Sveto Pričešće! Kakvu divnu pripremu pružaju onome ko pristupa svetim Hristovim tajnama! One pospremaju i ukrašavaju dom duše divnim pomislima i osećanjima, toliko blagougodnim Gospodu. Veličanstveno je u tim molitvama izražena i objašnjena najveća hrišćanska tajna; suprotno toj visini, živo i verno su nabrojani svi čovekovi nedostaci, pokazana je njegova nemoć i nedostojnost. Iz tih molitava sija, kao sunce s neba, nedostižna Božija dobrota, zbog koje je On blagovoleo da se i pored čovekove ništavnosti čvrsto sjedini sa čovekom.

Jutarnje molitve tako odišu jutarnjom vedrinom, svežinom, da onaj koji je video svetlost materijalnog Sunca i svetlost zemaljskog dana, stiče želju da gleda najvišu, duhovnu, nezalaznu svetlost i dan kome nema kraja, plodove Sunca Istine – Hrista.
Kratko umirenje u noćnom snu je slika dugog sna u grobnom mraku. Molitve pre spavanja nas opominju da ćemo se preseliti u večnost, pregledaju sve što smo radili tog dana, uče nas da prinosimo Bogu ispovedanje učinjenih grehova i pokajanje zbog njih.

Molitveno čitanje Akatista Isusu Najsladjem, osim svoje sopstvene vrednosti ima i ulogu izvanredne pripreme za vežbanje u Isusovoj molitvi, koja se izgovara ovako: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnog. Ova molitva je gotovo jedino vežbanje podvižnika koji su toliko uznapredovali da su stigli u prostotu i čistotu, a za ovo dvoje svako mnogo mišljenje i mnogo govorenje nije ništa drugo do zamorno odvlačenje u nevažno i nepotrebno. Akatist pokazuje kakve misli mogu da idu uz Isusovu molitvu, koja početnicima izgleda krajnje suvoparna. Celokupni akatist iskazuje jedino molbu grešnika da ga Gospod Isus Hristos pomiluje, ali toj molbi su date različite forme, u odnosu na duhovni uzrast početnika. Tako se maloj deci prvo daje mekša hrana.
U Akatistu Presvetoj Bogorodici opevani su očovečenje Boga Reči i veličina Majke Božije, koju proslavljaju svi naraštaji[3] zato što je rodila očovečenog Boga. Kao na velikoj slici, bezbrojnim divnim linijama, bojama, prelivima, prikazana je u Akatistu velika tajna očovečenja Boga Reči. Dobro pogodjena svetlost daje još veću živost svakoj slici – i neobična svetlost blagodati ozaruje Akatist Presvetoj Bogorodici. Ta svetlost deluje dvostruko: ona prosvetljuje um, ona ispunjava srce radošću i uverenjem. Nedostižno se prihvata kao da je potpuno dostignuto zbog izvanrednog utiska, koji ostavlja na um i srce.

Mnogi pobožni hrišćani, posebno monasi, vrše veoma dugo večernje pravilo tako što koriste tišinu i mrak noći. Molitvama pre spavanja oni prilažu čitanje katizmi, čitanje Jevandjelja, Apostola, čitanje Akatista i poklone sa Isusovom molitvom. Dok se zaslepljeni svet predaje burnim i bučnim veseljima, dotle Hristove sluge plaču u tišini svojih kelija i izlivaju usrdne molitve pred Gospodom. Dok   s i n o v i    s v e t a  provode noć u bezumnoj budnosti, pa dan koji nastupa dočekuju u pomračenju i uniniju duha, dotle sluge Božije dočekuju taj dan u veselju i vedrini duha, u saznanju i osećanju neobične sposobnosti za razmišljanje o Bogu i za sva dobra dela zato što su prethodnu noć proveli u molitvenom podvigu.

Gospod je padao na kolena tokom svoje molitve: ni ti ne treba da prenebregavaš preklanjanje kolena, ako imaš dovoljno snage za to. Sveti Oci objašnjavaju da poklanjanje do zemlje izobražava nas pad, a ustajanje sa zemlje naše iskupljenje.[4] Pred pošetak Večernjeg pravila naročito je korisno da ušinimo onoliko poklona koliko je to srazmerno našoj snazi: od njih se telo malo zamori i zagreje, srcu se prenese osešanje pobožnog žaljenja, a i jednim i drugim pripremi se usrdno i pažljivo čitanje Pravila.

Pri vršenju Pravila i poklona nikako ne treba žuriti; i pravila i poklone treba vršiti polako i pažljivo. Bolje je pročitati manje molitava i učiniti manje poklona sa pažnjom, nego mnogo bez pažnje.

Izaberi sebi pravilo koje je srazmerno tvojim snagama. Reci Gospodnje da je subota postala radi čoveka, a ne čovek radi subote[5] mogu i moraju da se odnose i na sve pobožne podvige, pa i na molitveno pravilo. Molitveno pravilo je postalo radi čoveka, a ne čovek radi Pravila: ono treba da pomaže čoveku u dostizanju duhovnog napredovanja, a ne da bude teško breme koje uništava telesne snage i zbunjuje dušu. Tim pre ono ne sme da bude povod za gordu i pogubnu uobraženost, za pogubno osudjivanje i ponižavanje bližnjih.

Razborito izabrano Molitveno pravilo, primereno snazi i načinu života, predstavlja veliku pomoć onome ko se bori za svoje spasenje. Vršenje Pravila u odredjeno vreme prelazi u naviku, u neophodnu prirodnu potrebu. Čim se onaj koji je stekao tu blaženu naviku približava mestu na kome obično vrši Pravilo, njegovu dušu već ispunjava molitveno raspoloženje: pre nego što uspe da izgovori ijednu reč molitve, iz njegovog srca se već preliva umiljenje i um se već sav udubio u unutrašnju klet.

“Više volim Pravilo koje se kratko ali stalno izvršava, no pravilo koje se vrši dugo ali se brzo ostavlja.” rekao je jedan veliki Otac.[6] A takvu sudbinu uvek imaju ona molitvena pravila koja nisu srazmerna snagama: podvižnik ih izvršava neko vreme, dok ga nosi pošetni polet revnosti, i pri tome, naravno, više obraća pažnju na njihovu dužinu, a manje na njihovu sadržinu, a zatim ga iznemoglost, ta neizbežna posledica podviga koji prevazilazi njegove snage, postepeno primorava da skraćuje i skraćuje Pravila.

Podvižnici koji su nerazumno postavili sebi teško Pravilo, često prelaze sa mnogo teškog Pravila direktno na ostavljanje svakog pravila. A podvižnika koji ostavi pravilo, ili ga, čak, samo skrati, neizostavno napada zbunjenost. Od zbunjenosti on počinje da oseća duševno rastrojstvo. Posledica rastrojstva je uninije. Povećano uninije izaziva slabost i ekstazu, a pod njihovim dejstvom nerazumni podvižnik se prepušta praznom, rasejanom životu, ravnodušno pada u najteša sagrešenja.

Kada izabereš za sebe molitveno pravilo koje je srazmerno tvojim snagama i potrebama tvoje duše, nastoj da ga revnosno i redovno izvršavaš, i znaj da je to neophodno da bi održao moralne snage svoje duše, kao sto je neophodno da svakog dana u odredjeno vreme uzimaš dovoljnu količinu zdrave hrane da bi održao telesne snage.

“Bog nas neće osuditi zbog ostavljanja psalama”, – govori sveti Isak Sirijski – “ni zbog ostavljanja molitve, već zbog onoga što sledi nakon tog ostavljanja: zbog ulaska demona u nas. Kada demoni nadju mesto, kada udju i zatvore vrata naših očiju, tada oni pomoću nas, svojih orudja, nasilno i nečisto, sa najžešćom osvetom izvršavaju sve što je Bog zabranio. I zbog ostavljanja malog Pravila – udostojenog da ga Hristos zastupa – mi padamo u vlast demona, kako je napisao jedan premudri: ‘Ako svoju volju ne potčinjavaš Bogu, potčinićeš je svome neprijatelju.’ Ta Pravila, tebi se čini mala, postaće zidine protiv onih koji nastoje da nas porobe. Izvršavanje tih Pravila u keliji ustanovili su tvorci crkvenog tipika – ustanovili su ih premudro, po otkrivenju odozgo, da bi sačuvali naše živote.”[7]

Veliki Oci su od obilnog dejstva Božije blagodati obitavali u neprestanoj molitvi, pa opet nisu ostavljali svoja Pravila koja su navikli da izvršavaju u odredjenom času dana ili noći. Mnoge dokaze za to vidimo iz njihovih žitija: Antonije Veliki je izvršavajući Pravilo u devetom času, dakle, u tri sata posle podne, bio udostojen Božijeg otkrivenja; prepodobnom Sergiju Radonješkom se javila Presveta Djeva, u pratnji apostola Petra i Jovana, onda kada je molitveno čitao Akatist Presvetoj Bogorodici.

Najljubljeniji brate! Pokori svoju slobodu Pravilu, ono će te lišiti pogubne slobode i vezaće te samo za ono što će ti doneti duhovnu slobodu, slobodu u Hristu. I znaj da će lanci, koji te vezuju, u početku biti teški; ali će ti kasnije postati dragoceni. Svi sveti ljudi Božiji primili su na sebe blagi jaram molitvenog Pravila i nosili su ga. Ugledaj se na njih i sledi u ovom slučaju Gospoda našega Isusa Hrista, koji je, postavši čovek, i pokazujući nam sopstveni primer ponašanja, činio ono što čini Njegov Otac,[8] govorio ono što je Njemu zapovedao Otac,[9] i imao cilj da u svemu ispuni volju Oca.[10] Volja Oca i Sina i Svetoga Duha je jedna. Kad je reč o nama, volja Božija se sastoji u spasenju ljudi. Svesveta Trojice, Bože naš, slava Tebi! Amin“.

*** Hvala Vam, oče, blagoslovite!

o. Gavrilo: Bog te blagoslovio, brate! Nadam se da će ti ovo duhovno štivo biti na korist za duhovno uzrastanje. AMIN!

Na dan prep. Nikite Ispovednika, 2009. god.

Pregleda: 6448