Duhovni razgovor oca Gavrila sa sestrom Tanjom A-   A+  

*** Bog pomaže, oče Gavrilo, blagoslovite! Da li ste dobro? Znam da nisam dostojna ni da Vam pišem, ali ne mogu da zaustavim suze...


otac Gavrilo - Bog blagoslovio, sestro Tanja! Slobodno pričaj šta te muči, a ako ovaj razgovor bude kvalitetan, potrebno je da ga i drugi pročitaju kako bi od njega mnogi imali duhovnu korist.

*** Da li sam ja na pravom putu, oče? Ove vesti, koje dobijam iznutra...da li to dolazi od Gospoda, ili ja umišljam, ili pak dolazi od onog nepomjanika, čija sam sluškinja do skoro bila? Kako da budem sigurna da to baš meni Gospod govori? Plašim se nekada da ja možda sve to umišljam, pa onaj loši hoće tako da me opet prevari... Ja se molim Gospodu za oproštaj i da mi pošalje Duha Svetoga da u svemu činim, mislim i govorim volju Božiju i da živim po volji Božijoj. I molim se da to bude u svim segmentima mog života, na svim poljima i u svakom trenutku...

  Kad sam bila mladja, oče, još u Beogradu sam usnila ovaj san: Kao ja sam kod svog pokojnog dede Nikole u Lici, na jednoj planini i deda me pošalje da donesem drva, da bismo mogli da se ugrejemo, jer je bila zima i sneg. I ja izadjem napolje iz dedine kuće, kad tamo čopor vukova... Počinju da me jure da bi me pojeli. Ja počnem da bežim uz planinu, a sneg oko mene i sve klizavo. Čujem režanje besnih vukova spremnih da me rastrgnu. Odjednom, od straha više ne mogu da bežim...Kad su vukovi već mogli da me dohvate, u tom trenutku nečija ruka, puna svetlosti, podiže me sa zemlje i postavi na vrh neke druge planine. Tamo je bila samo svetlost i blaženstvo, neopisiva radost i blagodat. Više mi nije bilo ni hladno, niti sam bila gladna ni žedna. I ja sam shvatila da sam u naručju Božijem i htela sam da ostanem tamo i zato sam rekla Gospodu: - „Gospode, uzmi me i nikada se ne odvajaj od mene, i ne daj da se vratim dole medju vukove". Ja tada nisam htela da se vratim ni majci, ni ocu, ni dedi, ni nikome na zemlji, jer je blaženstvo, koje sam tada osetila na toj visini u toj svetlosti, bilo nešto najlepše što sam ikada u životu uspela da doživim, čak do današnjih dana. Tu nije bilo vremena, ni bola, ni patnje, ni straha, ni bilo koje druge želje, osim da se tamo doveka ostane...Tada meni ta svetlost, bela i beskonačna kaže: - „Idi i vrati se dole medju seljane, odnesi im drva da se ugreju!" A ja tom glasu kažem da će me oni vukovi rastrgnuti, ako se vratim, i da je meni lepše da ostanem uz Gospoda. Tada meni ta svetlost kaže uz veliku blagost i dobrotu, kao kad majka dete šalje u školu: . „Idi dole medju seljane, i pričaj im kako sam te izbavio iz čeljusti zverskih i kako sam te spasio!" Ja sam bila tužna što me ta svetlost nije zadržala, jer ja nisam htela da se vraćam u to selo, medju te ljude... Evo, i sada plačem što me tada Gospod nije uzeo, jer ne bih više greha činila... A ovako, ja sam se od tada, otkad sam usnila taj san, prenapunila greha. A pokušavam da se postom, ispovešću, ljublavlju i totalnim pokajanjem očistim od svojih grehova ... a bol je veliki, i ja i dalje grešim, i nikako da prestanem...

Oče, ipak ovaj san kao da mi daje sigurnost, da kad čujem Božiji glas i osetim da je sa mnom Duh Sveti, Gospod Isus Hristos, da to onda i jeste glas Božiji i da onda i zaista jeste u meni i sa mnom Duh Sveti, koji me vodi.

 Moj voljeni i dragi suprug Nikola i ja došli smo u London 1998. godine Gospodnje, nekoliko meseci pre Nato bombardovanja naše otadžbine. Puno, puno, puno iskušenja smo prošli jer nas je dragi naš Gospod sve vreme vodio, pomagao i spasavao. Svaki put kad prevazidjemo neko iskušenje, mi se osećamo jačim, ali tada kao po nekom čudesnom providjenju, osetimo kao da su pred nama još veći i teži zadaci. Sada, ovih dana imamo veliki zadatak, veći nego do sada...čak izgleda neracionalno i skoro nemoguće, prosto, kao da nam taj zadatak nije dat od ovoga sveta. Sve oko nas, što je realno i logično, zapravo se raspada. Mnogim ljudima ovo što smo sada započeli izgleda nemoguće i mnogi ljudi misle da mi nismo normalni... Gospod je meni podario da osnujem svoju firmu još prošle godine u oktobru mesecu. Ja sam se dugo opirala, jer sam se i sama uplašila od činjenice šta se sve dogadja oko nas sitnih, malih, grešnih ljudi. Tako da sam od tada do sada imala puno prepreka, koje sam uz pomoć Duha Svetoga i moga Andjela čuvara, uspevala da savladam. Ja se bavim dizajniranjem cipela, i u tom svetu mode, nema puno mesta za duhovnost, jer je cela ta kultura dosta zaprljana. Retko koji modni dizajner je i verujući, čak od onih koje ja lično poznajem nema ni jednoga. Moj suprug je slikar i poslednju seriju slika koje je uradio, posvetio je našem dragom Gospodu. On je citirao delove i pasuse iz Svetog Pisma i stavljao te reči na velika platna. On, kao hranitelj porodice, ima veliku odgovornost i sada, kada su se naše finansije dosta uzdrmale, mi se obraćamo Bogu da nas vodi i provede kroz ovu veliku pobedu. Ali, to nije naša pobeda, to je Pobeda Hristova, u slavu i čast našeg Tvorca. A zna Gospod istinski razlog zašto smo krenuli u ovaj naš posao... Naravno, ne samo da bismo živeli ugodno i u blagostanju, ne samo da se skućimo i pošaljemo sina u dobre škole; ne samo da pomažemo majke, braću i sestre naše i decu njihovu, i ljude u nevolji; ne samo da pomažemo crkve, škole i bolnice; ne samo da pokrenemo Fondaciju za ljude sa ratišta, koje je onaj isti loši uspeo da prevari i oteo im sve; već da se ostvari totalna Božija pobeda i da dodje večno Carsvo Božije. Mi verujemo da nas Gospod neće odvesti u propast, već da nas vodi u Dobro i u tu, mnogoočekivanu pobedu.

Oče, mi nastojimo da što češće odemo na Svetu Liturgiju i da se pričešćujemo, ispovedamo i postimo. Čitamo molitve redovno, Psalme, Stari i Novi Zavet, i molimo se Gospodu. Gledamo kad god je moguće i da se zahvalimo Gospodu Bogu Ocu i Tvorcu, za sve darove što nam je podario, a prvenstveno što nam je otvorio naše duhovne oči i uši, da čujemo i vidimo Reč i promisao Božiju. To ushićenje i radost, što smo svi deca Božija i sluge i ratnici Njegovi, što nas je Gospod prihvatio i što nas voli i vodi, daje nam snagu da istrajemo do kraja, do konačnog susreta u večnom Carstvu Božijem. ...

otac Gavrilo - Interesantno je i poučno ovo tvoje kazivanje i doživljaj... Samo, ne vidi se iz ovoga kada se to viđenje dogodilo, u snu ili na javi, noću ili danju?

*** Desilo se to, oče tokom noci, u snu, pre više od 20 godina. A, imala sam ja još nekoliko čudnih snova. Tako, mislim da mi se jednom pojavio Andjeo u san. To je bilo pre 6 godina kad smo suprug i ja bili u Beogradu. Tada smo bili u velikim finansijskim i papirološkim mukama. Viza za Englesku nam je isticala, ja bila ostala bez posla, praktično, mi smo bili pred bankrotstvom. Poslednja noć u Beogradu, kad smo rešavali da li da ostanemo u Beogradu ili da se vratimo u London, jer nas dvoje se nismo ženili i udavali zbog papira, već nas je Gospod stvorio i sastavio da kroz ovozemaljski život idemo zajedno...

Dakle, te poslednje noći, u snu sam lepo čula kako se otvaraju vrata u našoj sobi i kako sam pomislila da su lopovi upali u kuću. Od straha nisam smela da se pomerim...Već sam se skoro bila probudila, malo se pomerim i počnem polako da otvaram oči i, odjednom vidim Andjela u belom, koji podiže ruku, a sve vreme lebdi iznad naših glava; I rukom nam pokazuje u pravcu Zapada, kao da treba da se tamo vraćamo. Ja sam se, naravno, bila uplašila, ali sam poslušala ono što mi je Andjeo pokazao. Tako smo mi došli nazad u London i ja sam uskoro dobila dobro plaćeni posao. Nakon toga sam dobila i radnu dozvolu, da bismo mogli da ostanemo ovde legalno. Moj suprug je takodje našao posao, počeo da prodaje slike, a dobili smo i sina Stefana...A tada nikog nije bilo oko nas da nas pogleda, uteši i pomogne... osim našega Najsvetijega Gospoda Isusa Hrista... Čime da zahvalimo za toliku milost?

otac Gavrilo - Sve ovo je vrlo interesantno, jer je to lično i istinito duhovno svedočenje.

*** Hvala Vam, oče, na ljubaznosti Vašoj. Ovo je Božije delo, i sve reči i sve ovo što pišemo, i snovi, i ljubav, da bude uz slavu Božiju i da se ljudi vole, poštuju, pomažu i ujedine u Slavi i Premudrosti Božijoj. Evo, oče, moj sin Stefan sada sedi pored mene. Došao je iz škole i ja mu objasnih kako se mi dopisujemo... Kad je video ovu sličicu sa desne strane, odmah se prekrsti i reče: - „U Ime Oca I Sina I Svetoga Duha. Amin!" Kaže mi da Vas pozdravim u njegovo ime.
 Evo, oče, upravo sam čitala pisma i pitanja Vaše duhovne dece, da se malo podučim kako da što kraće formulišem pitanje. Opostite mi na nespretnosti, ja ovaj Skype koristim samo da bih mogla da razgovaram sa Vama. Želela bih da me posavetujete o pričešćivanju male dece. Moj sin ima tek četiri i po godine. Da li sme da unese nešto u usta pre prišešća, i od koje godine bi trebalo da mu se uvodi post i na koji način?

otac Gavrilo - Hvala na pozdravu i neka je Blagosloven od Gospoda i blagodat sa Čudotvorne Ikone Presvete Bogorodice Lepavinske da bude nad njim i nad celom vašom porodicom u sve dane života vašega. AMIN!

*** Neka i Vas, oče, Gospod i Preveta Bogorodica čuvaju i sačuvaju. Beskrajna je moja radost i zahvalnost Vama. Ako blagoslovite, javiću se sutra opet, ako Bog da. Ima nekih pitanja, koje ne mogu sama da razrešim i imam puno grešaka, koje sam počinila i činim, jer me moj brzi jezik tera na greh, umesto na svakodnevno slavljenje Gospoda. Da Vam noć bude laka, tiha i mirna. Zbogom, oče! Blagoslovite!

otac Gavrilo - Bog blagoslovio. Laku noć. Amin!

London, Na dan prepodobnog Prokopija Dekapolita, 2009.
Leta Gospodnjeg

Pregleda: 4464