Duhovni razgovor o.Gavrila sa bratom Petrom A-   A+  

brat Petar: Dobro jutro, oče, blagoslovite. Tražim od šefa odmor, jer ne mogu više, ali ne mogu da ga dobijem. Evo istinite priče jednog našeg savremenika. On ima 35 godina i dovoljno je uspješan biznismen. Ima lijepu i skromnu ženu i malu ćerku, veliki stan u Moskvi, vikendicu, dva automobila, mnogo prijatelja… Ima ono čemu teže i o čemu mnogi maštaju. Ali ništa od toga ga ne raduje. On je zaboravio šta je to radost. Svaki dan ga pritiska tuga, od koje pokušava da pobjegne radom, ali bezuspješno. Smatra se nesrećnim čovjekom, ali ne zna zašto. Ima novac, zdravlje, mladost, ali nije srećan. Slično je kod mene… Nemam ženu ni auto, ali imam svoj prostor i tehniku o kojoj sam sanjao.  Ispovjedio sam se sinoć kod oca Moma… I djevojka koju sam vodio isto, ona je čak osjetila radost. Oče, kada me je poslije ispovjesti, dok je čitao molitve, o. Momo krstom da kažem kucao po glavi, meni je to bilo veliko umiljenje, neka milina da sam želio da ne prestane.

o.Gavrilo: Bog te blagoslovio, brate P.

Brat Petar: kao neka velika svetinja da me dodiruje, što i jeste. Ispričao sam o. Momu svoje muke, a on mi je na kraju rekao strašnu pouku. Kaže, ti znaš priču o nečistom duhu, koji kad izađe iz čovjeka ide po bezvodnim mjestima i skupi sedam gorih od sebe, pa bude ovo potonje gore čovjeku nego prvo ako se vrate u njega.

o.Gavrilo: Zašto nisi svratio u manastir Banju, bili ste blizu, dva kilometra od Risna prema Kotoru?

Brat Petar: Poći ću, o. Momo i tamo služi. Rekao sam mu da bih ponovo došao do njega po savjet. Otac Momo je više u Banji nego u onoj crkvi u gradu.

o.Gavrilo: Eto sad si pronašao duhovnika i drži se njegovih saveta.

brat Petar: Morao sam da nađem, oče, nekoga sa kim mogu da pričam uživo..

o.Gavrilo: Tamo sam i ja bio, kad sam došao sa Sv. Gore.

Brat Petar: Ako Bog da i ja tu da počnem svoje obnavljanje. Otac Momo je ispričao tu priču misleći na to da sam ja osjetio blagodat, radost i snagu vjere, i onda sam sve to zapustio. Sada je više demona došlo da me napada i veća su iskušenja. U početku vjere sam imao napade, a ovo sada je uninije. Sinoć sam nekako u trenutku progledao i jasno sada vidim sve laži… Pokušao sam da tražim odmor, da bih išao malo po manastirima, ali eto, ne da se. Ona djevojka koju sam poveo mi je rekla da imam isposnički lik i izrazila želju da budem monah. Inače nije rijetko da mi ljudi to govore.

o.Gavrilo: Pa eto, razmišljaj o tome, ljudi osete nešto…

brat Petar:To obično vide u meni i kažu mi iskreni ljudi, ljudi koji su bezazleni.

o.Gavrilo: I ti si bezazlen, ali nisi odlučan za duhovnu borbu.

brat Petar: Ja, oče, napravio ovu moju prostoriju, sve sredio, svi se oduševe kada to vide, a meni to sve prazno. Obične stvari… Mogu ja sada da se lažem kako me to ispunjava, ali me ne ispunjava. Zapravo, tuga je još veća. Baš kako tekst na sajtu kaže o uniniju. Eto, ja ne bih još pošao k ocu Momu da me nisu natjerali želja da pomognem onim ljudima i njihova molba. I baš im sinoć rekoh: i ja imam problem, ja sam pomogao vama i vi meni, jer ne bih sebe radi pošao ko zna kada, a ovako će nam svima Bog pomoći. To je promisao i milost Božja bila da ja njih povedam, pa tako i sebe…

o.Gavrilo: Ništa nije slučajno i nije bez promisla Božjeg. Sad se drži pravog puta i po njemu idi da ne zalutaš.

brat Petar: Oče, imam želju da ponovo pišem za Vas. Kaže o. Momo da je redovno dobijao Vaš list…

o.Gavrilo: Piši, odaberi ti sam neku temu, recimo o zalutaloj ovci ili o bludnom sinu.

brat Petar: Hoću o bludnom sinu; da pišem do čega me je dovelo moje neposlušanje ili svojevolja, može se reći i neznanje, ili nemanje duhovnog oca ovoliko vremena. Toliko sam sebi iskomplikovao život i sada je potrebna operacija, hirurška intervencija koja će biti bez opijuma veoma bolna. Nema ništa važnije nego da čovjek još od mladosti nađe dobrog duhovnika, jer ovako živjeći po svojoj volji natovariće sebi svakojaka bremena. Do ove konstatacije došao sam sada, i dok sam živ uvijek ću govoriti ljudima o važnosti da slušaju duhovnika, o važnosti blagoslova… Da sam imao duhovnika možda ne bih upisao fakultet koji jesam, ne bih ušao u vezu sa protestanticom, dosta toga ne bih… Ali, sve je škola. (Iskreno, ova riječ “veza” mi se gadi).

o.Gavrilo: Sada imaš duhovnika, o. Momu. Slušaj ga i njegove savete ispunjavaj.

brat Petar: Dobro, ne mogu ga ja, oče, još nazvati duhovnikom, ali sam na dobrom putu… On mora da dobije bolju sliku o meni, da me bolje upozna kako bi znao da odredi terapiju.

o.Gavrilo: Moraćeš češće kod njega na duhovnu edukaciju.

brat Petar: Hoću, na večernje ću ići, nije puno daleko, možda 30 minuta vožnje. Oče, ako mi šef ne daje odmor, da li da tražim svoja prava ili da ćutim i nastavim da radim? Odmor bi mi trebao, ponajviše da se duhovno sredim.

o.Gavrilo: Ćuti i trpi, trpi i ćuti. Slušaj šefa i radi što ti se zapoveda. Kad ispuniš sve što ti je zapoveđeno, onda se žali na ono što ti nije pravo.

brat Petar: Ja sve i slušam, samo je kod mene došlo do zasićenja pa mi odlazak na posao donosi muku. Mučnina mi je, nekakav pritisak u glavi, nervoza kući poslije posla… “Kao što bolesnik ne može da nosi teško breme, tako i onaj ko je u stanju uninija nije u stanju da brižljivo ispunjava Božja dela, jer su kod prvog telesne snage u rastrojstvu, a drugi nema duševne snage”. Može li se za moje stanje reći da je stanje uninija? Takve su projave uninija. A očajanje ima još i teže projave. Čovjek koji je u očajanju, tj. koji je izgubio svaku nadu često se odaje narkomaniji, pijanstvu, bludu i mnogim drugim grijesima, smatrajući se ionako za palog. Krajnja projava očajanja je, kako je već rečeno, samoubistvo. Znači, uninije i očajanje su odvojeni, tako da se može reći da sam ja u uniniju, ali nisam u očajanju. Da kažem, imam duhovnu snagu, pa kad čujem radosne i lijepe riječi Jevanđelja ljubavi, ja se odmah trgnem. Što vise čitam, sve manje mogu da opišem da li je moje stanje uninije ili se radi o duhovnim iskušenjima.

o.Gavrilo: Duhovna iskušenja da, ali očajanje ne! Borba sa iskušenjima molitvom, postom, ispovešću i pričešćem, to je jedini izlazak iz duhovne krize, uz pomoć iskusnog duhovnika, dobrog duhovnog lekara, neprelešćenog. Danas se mnogi nazivaju duhovnicima, a školu poslušnosti nisu prošli. Danas je u Rusiji problem s neiskusnim mladostarcima, a i kod nas je ista situacija, nismo daleko od Rusije.

brat Petar: Oče, danas su sveštenici previše u svijetu, a monasi u nekakvom uniniju. To mi se nešto tako čini. A vjerovatno mladostarci postaju oni koji žele nesto da urade, pa se sami bez škole poslušanja prelaste…

o.Gavrilo: Zato se stvaraju grupe i grupacije među vernim narodom u Crkvi i onda nastaju smutnje i problemi, nastaje nejedinstvo u Crkvi. U tome neprijatelj roda ljudskog i vere naše pravoslavne likuje, jer je postigao cilj.

brat Petar: Da, među mirjanima se prave male grupe odabranih, po dva-tri brata ili više. U monaštvu, jer su oni kudikamo duhovno jači, dijele se na matejevce i one zilote kao na Svetoj Gori. A đavo likuje, kako ste rekli. Martin Luter je imao dobre namjere, ali njegovu namjeru je đavo iskoristio na nešto loše. Ne znam da li je on imao na umu da priđe pravoslavlju kada se odvojio, ali njegov bunt je bio opravdan protiv tadašnje Katoličke crkve. Svako carstvo koje samo u sebi dijeli propadnuće. Tako i ti ljudi u našoj Crkvi imaju možda dobre namjere, ali oni ne puštaju da te namjere Bog blagoslovi, već rade svojevoljno. I onda nestaje ljubav, jer se Bog povuče i pusti ih da rade kako hoće. Oče, oprostite, ja se ovako raspišem, ali kada bismo pričali oči u oči, ja bih Vas samo slušao i hranio se.

o.Gavrilo: To je plod njihove neposlušnosti, ali nisu samo oni krivi, već su u tome saučesnici i oni koju daju tome povoda, oni koji odstupaju od PREDANJA SVETIH OTACA i koji su dali ZAKLETVU PRED JEVANĐELJEM I ČASNIM KRSTOM I VERNIM NARODOM DA SVETE DOGMATE POTVRĐENE OD SV. VASELJENSKIH SABORA NEĆE MENJATI, DA ĆE SVETO PREDANJE ČUVATI I VERNU PASTVU GOSPODU PRIVESTI.

brat Petar: Ja nisam znao za ono kanonsko pravilo da ne može biti sveštenik onaj ko je okusio prijebračna uživanja. Ali kada sam čuo, zdrav razum nalaže da je to pravilo - pravilno. To je to. Zato danas imamo i takve sveštenike koji su to radili, a Crkva ih je, da li zbog manjka sveštenstva, rukopoložila. To je samo jedan primjer neposlušnosti. Pravila su pravila, a Vi ste mi najbolji primjer kako se trebaju slušati i ispunjavati kanoni, to sam od Vas naučio. Kada bi me neko pitao da Vas opišem, prvo što bih rekao je da crkvena i kanonska pravila poštujete u srž i da imate veliku ljubav. Tako ja barem Vas vidim i kada razmišljam o Vama, najveći uzor mi dajete u toj tačnosti poslušanja Crkvi.

o.Gavrilo: Treba se održati na drvetu CRKVE KOJA NAM JE OD GOSPODA ISUSA HRISTA USTANOVLJENA, jer svaka grana koja otpadne od drveta osuši se i u vatru baca, a samo ona grana koja je zdrava ostaje i dalje da mnogi plod donosi. Tako se treba duhovnim plodom hraniti i CARSTVO NEBESKO zadobiti.

brat Petar: Hvala, oče, to je zaista tako. Nemaju korijena, pa se osuše.

Pregleda: 4487