Tog petka nakon Liturgije predjeosvećenih darova u 7 ujutru u Hramu Svetog Dimitrija na Novom Beogradu, uputio sam se u naše dopisništvo u Dečanskoj u Starom Gradu.
Prvi put sam bio u novosagrađenoj crkvi na Novom Beogradu.

Međutim već nekoliko dana prije najavljeno je da će doći sestra Mira iz Banja Luke u Beograd i da će televizijska ekipa ići te večeri u petak na subotu u Pančevo na promociju njene putopisne knjige “Put u Svetu zemlju”. Neplanirano sam zamolio da bih i ja pošao i na sreću, najavljeno je da u Fordu Fokusu ima još jedno mjesto za petog putnika.

Dan je taj prošao u radu na koji sam zaboravio i isčekivanju Mirinog dolaska. Ja zaista više ne znam šta se radilo, ali padala je kiša po Beogradu. Teodora, Mali Jakovljević i ja čekali smo kod Doma omladine pod jednom strehom kola i sestru Miru u 4 popodne da se pojavi iz Banja Luke. Padala je kiša, a mi smo kao djeca isčekivali put preko Dunava za Pančevo kao da je Pančevo s onu stranu svijeta. U neka doba su naišla i kola, uletili smo sa kamerama da ne pokisnemo,a i ja sam imao svoj posuđeni foto-aparat u torbi gdje se iskupilo sve i svašta. Mira je djelovala svježe i odmorno kao da nije prevalila ogromni put tog dana, a sestra Ljiljana iz Like, već dugo godina Beograđanka je vozila. Prolazili smo drugim ulicama beogradskim do Pančevackog mosta, neuobičajenim ulicama. Primjetio sam da sestra Ljiljana naglašava te neke ulice da bi izbjegli gužvu. Pored hale Pionir smo prošli. Toga se sjećam, a i Bulevar Despota Stefana.

I preko mosta pratila nas je kiša i nebo tamnoljubičastih boja. Dunav kao da je i gore i dolje tekao. Ravnica je ličila na Goru Kušanja. Ko li će nas sve čekati?
U kolima se pričalo s konceptom, ali malo šta sam upamtio. Sjećam se da je sestra Mira prilično prikladno pričala uz tu kišu, put i popodnevni kasni dan. Tek u kolima sam saznao da ćemo prije promocije hodočastiti u Manastir Vojlovicu, posvećen Svetim Arhanđelima kod Pančeva. Prije dva mjeseca mi je bila želja baš tamo da odem, ali sam onda po savjetu sestre Slavice, ili oca Gavrila prvo otišao u Slance s južne strane Dunava.

U toku drugog svetskog rata u manastiru Vojlovica su bili zatvoreni od strane nemaca srpski patrijarh Gavrilo Dožić i vladika žički Nikolaj Velimirović

Dok sam tako kroz prozor razgledao predjele i industrijska postrojenja prema Pančevu, u kolima se pričalo o kolima, polovnim, ovim i onim, raznih boja. Moram priznati da mi se smućkalo sve to u glavi. Sve je ličilo na neke cvjetne livade. Nekako smo se zagubili u putu, jer manastir se nalazi među fabrikama. Na nekoj autobuskoj stanici smo zaustavli kola da na jednoj tabli,što je ličila na geografsku kartu vidimo gdje smo, jer već se pomalo sticao utisak da smo u toj kiši ne vidimo kud dalje.
Iskočio je Mali Jakovljević,a ja sam uzeo foto-aparat, pa za njim na pljusak… Teodora,odgovorna majka dva sina, mi je iz kola dobacila da se ne smije u industrijskoj zoni fotografisati bez oficijelnog dopisa i da je to zona od strateškog značaja, ali je nijesam slušao.

Ambijent je bio čudesan i futuristički; manastir je tu negdje, a svuda unaokolo dimnjaci, petrohemija, nafta, čuje se zvuk postrojenja, a horizont violetan od isparavanja. Napravio sam par fotografija pod kišom. Za Pančevo, i taj kraj se priča da je najzagađeniji grad u Srbiji, i zbog bombardovanja1999. i zbog sve te industrije.
Uskočili smo brzo opet u kola nakon što sam ja napravio par slika i pred nama, u tom momentu za sekund se zaustavio džip i ljudi u uniformama su izletili van. Zahtjevali su da odmah izađem, ponesem fotoaparat i uđem s njima u džip.Priveli su me u neku zgradu rafinerije bez ikakve diskusije. Ford Fokus naše ekipe nas je pratio. Sestra Ljiljana je pošla zamnom u stražaru ne bi li me izvukla, ali obezbjeđenje je bilo neumoljivo.

Uzeli su mi lične podatke, pregledali isprave, zvali nekog od nadležnih i pregledali slike na foto- aparatu: Bogorodičine ikone, cvijeće, manastire, crkve, 1000 slika. Slike dvije-tri od rafinerije su izbrisali. Nešto su se premišljali potom da li da zovu MUP, što bi bilo po nekoj proceduri u ovakvim slučajevima, pa da me prvo dobro ispitaju.
Tu sam se već zabrinuo, jer bi Mira onda zakasnila na promociju, te bi se sve poremetilo.
Telefoni sestre Ljiljane za to vrijeme sa protom Rodoljubom u Pančevu koji nas je već čekao u gradskoj biblioteci gdje je zakazana promocija i sa ocem Dimitrijem u Manastiru Vojlovici su počeli da rade. Moram priznati da me je već bio spopao prirodan i popriličan strah. Bog sami zna… U neka doba, kad sam već počeo da se mirim sa poremećajem u promociji, pruziše mi stražari ruku, rekoše da po fotografijama vide da sam bezazlen, i još nam pokazaše put do manastira. Ubrzo su se i sami izgubili.
Gle, čuda, ispostavilo se da se stražarnica nalazila na oko 50 metara od manastira, ali u onoj kiši i tami, sve to nije bilo vidljivo.

Laknulo mi je kad sam se opet našao u Fokusu. Mali Jakovljević se po običaju i našalio dodavši da su morali svako da da po sto evra za otkup. Pod nesnosnim pljuskom na nekom parkingu u polumraku smo onda pretrčali izmežu žica i ograda do manastirske zgrade tj. konaka što je ličio na neku gimnaziju više. Unutra pomješano sa manastirskim prostorijama, bile su i neke kancelarije rafinerije, te se odmah nije razaznalo gdje je šta i gdje je ko.

Dočekao nas je otac Dimitrije i odmah smo se našli u trpezariji, a čaj je već bio pristavljen. Dječaci oca Dimitrija, nastojatelja manastira, su imali svoja poslušanja u ovoj zadužbini Nemanjića-Lazarevića i ćutke gulili neke sjemenke povremeno bacajući pogled na pokisle goste.
Otac Dimitrije je zbog nas izašao iz crkve da bi onda svi s kamerama opet ušli na Večernju. Ja sam moj foto-aparat zbog pretrpljenog straha ostavio u torbi, te se sjećam samo dobro neobične ikone Svetog Grigorija Sinaita na ikonostasu.Cjelivajuću ikonu sam poljubio, Svetog Arhandjela Gavrila,usrdno kao nikad do sad. Otac Dimitrije nas je ugostio i s medom sa nekim sjemenkama. Nije puno govorio, stavio je neke baterije, dok smo mi pričali, u mikrovalnu peć. Utješno je bilo kad je rekao da su nekad davno jedanred i njega priveli, pa pustili.

Ispraćeni smo smireni, mada nekako smo bili smireni i prije toga. Pa Sveti Vladika Nikolaj je ovdje bio pod Njemcima zatočen, pa Patrijarh Gavrilo. U biblioteci u Pančevu, nekolika kilometra dalje čekala nas je brojna pančevačka publika i naši domaćini otac Rodoljub i otac Steva Banaćanin. Mira je onda uz puštanje nijemih video-zapisa iz Svete Zemlje pripovjedala o mjestima hodočašća. Bili smo kao u magnovenju. Kao u nekom snu. Ja sam prodavao kasnije knjige. Nakon cijele peripetije sa stražarima kod Manastira Vojlovica gdje se mješa manastirska zemlja sa zemljom sad već privatizovane Naftne industrije Srbije i pančevacke opštine, a u stvari sav taj prostor prvobitno i jeste manastirsko imanje, Mirina, sad vec subotnja priča o dvanaestodnevnom hodočašću u Svetu Zemlju uoči Vaskrsa 2006. zvučala je još tajanstvenije ove 2009.

Presveta Bogorodica Čajnička
“Presveta Bogorodice, Darodarilice, spasi nas"

Pa i u njenoj knjizi u poglavlju “Srpske zaduzbine u Svetoj zemlji” piše: “..srećni i u nevjerici da smo zaista u srcu hrišćanstva, uskim, kamenom popločanim ulicama, idemo ka crkvi Svetih Arhandjela...Zašto ovdje, pitala sam se dok smo čekali da se otvori ulazna manastirska kapija? Otac Jovan(Ćulibrk) nam je počeo govoriti o ovom kao jednoj od desetak nekadašnjih srpskih zadužbina u Svetoj zemlji. Kapija koja se nekada nalazila u blizini manastira jedno vrijeme se zvala Srpska kapija.”

Inače do ove promocije u Pančevu došlo je zahvaljujući ocu Rodoljubu Glišiću, koji je sa grupom vjernika, hodočasteći u Čajniče, Presvetoj Bogorodici Krasnici Čajničkoj u Republici Srpskoj, tamo prije nekolike godine prisustvovao i promociji Mirine knjige. 

Mira Lolić sa saradnicima RTRS u manastiru Lepavina

Nakon promocije, moralo se i večerati u restoranu “Malom raju” gdje je jedan naš doseljeni Sarajlija služio posnu hranu. Domaćin za trpezom nam je bio otac Steva Banaćanin, a glavnu riječ je držao otac Rodoljub. Na koncu pridružio nam se i brat Slobodan sponzor i generalni direktor Petrohemije čiji stražari umalo da nam poremete promociju i put...S bratom Slobodanom smo se srdačno pozdravili na rastanku žureći za Beograd uzevši od oca Stevana blagoslov… čekao nas je naredni put.

Radomir Vučić
Beograd,15.03.2009