Srpska Pravoslana Crkva se na početku 21. vijeka suočava sa činjenicom da je pravoslavni narod naš raštrkan svuda po svijetu i podijeljen u više država i kontinenata i da tzv. srpsko pitanje, na duhovnom planu odjednom ima i svoju globalnu dimenziju. Veliki broj krštenih Srba nije ušao u prostor omeđen eparhijskim okvirima, već se preselio u prostore virtuelne mreže gdje postaje izložen uticaju raznoraznih, često i pogubnih duhovnih utjecaja.

Prostor interneta i novih medija u ovom pogledu nema granica niti se one bar do sada mogu uspješno nametnuti kao što ni na nebu nije moguće lako nametnuti ovozemaljske granice. Tako se izvjesni broj pravoslavnih Srba preselio u područja interneta napuštajući Kosovo; iseljavajući se sa vjekovnih i novovjekovnih ognjišta narod se zemaljski vezao za nove zemlje npr. Island, Norvešku, Ameriku, Australiju...a ujedno je dospio i u prostor virtuelnih stvarnosti i matrixa. Naravno teško je uopšte ovaj vid preseljenja pojmiti ako sami nijeste bili dio neke virtuelne zajednice ili sami nijeste jedrili „surfovali“ kroz ovaj prostor i može vam se na momenat učiniti kao dječija igra, no ovo je veoma ozbiljna igra u kojoj već od malih nogu učestvuju sva djeca zapada, a i pomalo istoka i budućih generacija za koje vjerujemo da će se roditi. Kako se s njima na duhovnom planu susresti je pitanje koje u okviru Srpske Crkve se nameće kao pitanje opstanka imena i prefiksa „srpski“ u budućnosti, jer već stotine hiljada Srba žive po digitalnim i drugim dijasporama, već godinama, decenijama… Nevrijeme naših dana svakoga ko iole posjeduje neki viši osjećaj odgovornosti, a nije pao u malodušnost ili nije ophrvan samo neutoljivom i pohotljivom čežnjom da zgrće materijalna dobra, zabrinjava i muči kako se postaviti prema mračnoj stihiji. Da li je spasilački poziv u pustošnosti svakodnevnice naših duša pored supermarketa, bankovnih automata, digitalnih kartica, brzih vijesti, seminara, mobilnih telefonija, satelitskih antena i pseudoikona golišavih fotomodela, … onaj odavni poziv ka Božanskom koje prevazilazi svaku mudrost ljudsku?

Da, jeste!

Ipak nije lako u okruženju navedenih artefakta shvatiti da je odgovor u sili Božijoj, i u takvom poimanju hrišćanstva, a nije lako ni prevazići ono vrlo često viđenje vjere hrišćanske i uopšte vjere samo kao čiste moralnosti.

Narod koji je zadnjih vjekova prošao kroz bune, revolucije, ratove, otpadiju i koji se sa svakojakim lancima i uzdama nosio od okupacije stranaca do okupacije u sopstvenim glavama, nacionalizmom, komunizmom, lažju, zlopamćenjem, klevetom, digitalnim lancima, bludom, automobilizmom i markiranim tekstilnim proizvodima, građenjem kuća i vikendica, sujevjerjem, vidovnjacima i narkoticima kao i mišlju da susjedu crkne krava, može samo u jednom trenu da shvati da pobjeda dobra nad zlom je moguća samo kroz čisto srce.

Takvo čišćenje je moguće kroz duhovno uzrastanje i borbu. Nijedna revolucija, a ni reforma ekonomska kao ni politički koncept nijesu tu bitno promijenili situaciju. Narod je rasijan i kažnjen i našao se u tom bjekstvu i na internetu.

U prostoru bez granica kakva je ova mreža, postavlja se na ovom mjestu novo pitanje, da li je moguće ispovjedati vjeru i pokajati se? Sama Tajna Ispovijesti i razrješenje nijesu mogući, ali moguće je ono što smo do sada naučili kod misionara ovih virtuelnih prostora, oca Gavrila (Vučkovića) Svetogorca, nastojatelja Manastira Lepavine koji je aktivan na internetu i preko skajpa tako i ređenjem manastirskih strana.

Priča njegovih duhovnih pouka i savjeta koji jesu mogući u ovom prostoru nema kraja, ali jednom je spomenuo da mnogi ljudi ga pitaju i javljaju mu se na internetu zbog porodičnih problema valjda u zaboravu da je u porodici po prirodi glava otac, dok mu je sin potčinjen i da tu ne postoji demokratski izbor u porodici, već da se u tom malom ustrojstvu objelodanjuje i Zakon Božiji. U malom se objelodanjuje. Tako već dugo vremena otac Gavrilo pomalo usamljeno s par izuzetaka u našoj Crkvi misionari, podučava, zadaje prevode tekstova, pisanje tekstova. Pa tako možemo u jednom trenu saznati i neke jednostavne stvari koje smo u haosu revolucija 20. vijeka zaboravili da imamo jednog prirodnog oca u porodici i da nasljeđujemo na izvjestan način možda prezime očevo ako kojim slučajem nijesmo dijete iz razvedenog braka, ali i tu otac Gavrilo ima svoj savjet, jasan.

To su vječne istine koje u trci od jednog do drugog termina narod i pojedinac zaboravi.

Drugi pak put otac Gavrilo uvodi duhovnu tribinu gdje učestvuje narod na zadate teme ko god se uključi na sajt, pa se ljudi i zbliže, upoznaju se, već ima zajedništva, susreta uživo, pa se čak nauče nekad da budu i milostivi jedni prema drugima, učine za brata i sestru ako ništa poneki lijep gest u pustinji zaboravljajući pomalo na zlatno tele sa komšijskih livada.

Suze iz Dečana

…i tako, ti savjeti nemaju neki skolastički okvir. Neobična su to učenja oca Gavrila u ovim prebijelim dvorištima. Počinjemo i da se molimo sve češće i usrdnije i osjeća se molitveni preporod i kako je dobro primjetio brat Mihailo Cenić, koji se javio iz Nizozemske ta zajednica Srba iz ovih (podnebesnih) virtuelnih proplanaka oko oca Gavrila i njegove Lepavinske konekcije, postaje sve očiglednija za svakog pažljivijeg posmatrača, vidljiva za svakog ko učestvuje u ovom sabiranju. Ne čudimo se kad nas obuzme duh mira i obnove, jer evo već tolike godine se zasjeda za ovim računarima…Važno je bilo početi tamo gdje su se dvoje ili troje u Slavu Boga sastali. Otac Gavrilo je prvo sabrao u Lepavini svoje bratstvo da bi se uputio ovamo kuda smo izbjegli na svjetsku mrežu preko dugogodišnjeg boravka na glavnim stranicama svih svjetskih medija. Narod koji je dugo bio glavna medijska ličnost se pomalo preseljava sa svojih vjekovnih prostora u moderne medije. Otac Gavrilo Svetogorac Lepavinski svojim duhovnim čulom je to osjetio da je i u medijima moguće činiti dobra djela i ne gledajući Kusturičine filmove „Dom za vješanje“; „Unterground“; „Otac na službenom putu“; pa čak ne gledajući ni „Matrix“. U Manastiru Lepavina ima nebrojeno crnih i bjelih mačaka već…odavno prije filma, a nije bilo potrebno ni na Sabor u Guču se peti po stolovima i slušati crne i bijele trube.

Moleći se u ovim gorama i popevši se na operacijski sto u onaj dan, kad ni pravoslavni Srbi nijesu znali kuda krenuti više i kad se mislilo da će i nogu izgubiti otac Gavrilo je promijenio na čudesan način svoje kretanje i zakoračio još brže u prostore u kojima trebaju krila a ne noge. Izgubivši zemaljske postojbine, svoja sela, polja, brda, dolove vinuli se i tamo gdje je nepoznati kontinent.

Svaka crkva ima svoje posebne običaje. Običaj kod nas pravoslavnih Srba je da sebe imenujemo kao Nebeski narod pa s tim u vezi i surfujemo s takvim nadahnućem.

Radomir Vučić
U Manastiru Lepavina, 02.10.2008

_________

SEOBA SRBA NA INTERNET 2. DIO

Ko od nas mirjana se danas neprekidno moli svemogućom i najjednostavnijom molitvom „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me griješnog.“?

„Idite u Crkvu, molite se Bogu, postite, ispovjedajte se i pričešćujte.“, najčešći je odgovor oca Gavrila na pitanja vjernika tokom duhovnih razgovora preko Skype-a. To znači da tek očišćeni kroz kritičku samotematizaciju mi gubimo neke strahove koji nas već tako dugo muče. To je pravi put, put ispovijesti, jer tek putem ispovijesti i pokajanja mi zaista možemo sagledati istinu našeg života i izdići našu vjeru na jedan viši stepen.

Često ljudi posmatraju vjeru kroz pogled sujevjerja i očekuju da bez dubinske promjene u svom životu mogu očekivati dugoročno čudesa po narudžbi. To je magijski pristup vjeri, ali i bez magije i nepotrebnih imaginacija, hrišćanska vjera je tako otkrivalačka tako da onaj koji pristupa Svetim Tajnama Ispovijesti i Pričešća npr. otkriva po mjeri svojih podviga i realnih potreba svake jedinke ponaosob i po nedokučnoj mjeri Gospoda, da Bog čini neprestano čudesa. Čudesa se dešavaju i po molitvi, kad se sami molimo ili zajednički s duhovnim ocem ili s onima koje volimo.
Ko od nas mirjana to danas čini?

Nego, zaista gdje je čovjek, koliko se zaista oslobodio grijeha, onog smrtnog bluda, krađe, ubistva, alkoholizma i uopšte morfinizma i peče li ga savjest. Ima nas neobično vaspitanih tj. nevaspitanih, pa i ne peče savjest, nekako zakržljala. Otac Gavrilo kaže da kad smo takvi bez savjesti, onda smo pod udarom javnog mnjenja tj. postaje važno šta će reći svijet o nama tj. ljudi o nama, jer savjest i Strah Božiji kod nekih od nas ne igraju neku ulogu. Takav stav nosimo nekad iz roditeljskih kuća to vanobrazije.

Mi Srbi smo bili dugo zadnjih godina na udaru javnog mnjenja, medija svjetskih i bjelosvjetskih i obično se trudimo da opovrgnemo da je sve laž i zavjera protiv nas kada nam nešto ne odgovara. Ipak zanimljivo je da ako spustimo pogled u kućne atmosfere mnogih naših porodica, možemo da filmski predstavimo sebi situaciju gdje roditelji djecu vaspitavaju u stilu: „Ne sramoti nas, šta će reći ljudi, šta će reći svijet i tetka Mileva.“ (Radio-Mileva) Dobro je imati obzira prema ljudima i obraza tj. biti moralno obrazovan i vaspitan, ali važno je prije svega razmisliti kako naši postupci i djela izgledaju u Božijim očima, a ne u ljudskim. Božanski zakon je zaista vrlo lako razumljiv bilo kom čovjeku. Znači, svjetski mediji su se bili okomili na nas Srbe, jer mi nijesmo ni marili tolike godine za Boga. Važno nam je bilo šta će reći svijet. I čemu se onda čudimo kad se svijet dosjetio i odjednom nas spopao. Slično je i sa nekom mladom djevojkom koja želi da napravi karijeru na estradi. Važno je da gradi svoj imidž, pa onda svrati i kod neke vidovnjakinje da joj napravi imidž tj. magiju za uspjeh i da je svi vole, cijeli svijet sa estrade. Naravno teško je u takvom stremljenju se podsjetiti šta bi rekao Bog, al svako zna šta kaže Radio Mileva, a i mladoj umjetnici sa estrade je od sudbinske važnosti gdje je išla u shoping… Tako, mic po mic našli smo se van Kosova na internetu i po javnim glasilima, kao neke javne ptice.

Šta će reći druga ličnost ipak je važno u toj mjeri koliko ta druga ličnost nosi u sebi iskru Božanskog lika, a svaka ličnost, sve stvoreno ima u sebi tu iskru, tako da je važno sve oko nas i svako oko nas po mjeri Božanskog u sebi. Otac Gavrilo je jednom spomenuo da kad je sa Svete Gore potpuno u umnoj molitvi prebivajući sišao u svijet i tako stigavši na tom putu i do autobuske stanice u Nišu zavolio sve ljude, da da ga je obuzimao neki val ljubavi. Divno bi bilo da nam to bude mjera.

Na neki način mi sad boravimo ovdje zapleteni u svjetsku mrežu i paučinu, jer smo se previše bavili novinama i metereološkim i sportskim prognozama, možda i proročanstvima, crnim hronikama zadobivši već pomalo paranoične strahove i od administracija svakovrsnih, dopisa, koverti itd. Zanimljivo je da, i kad nam zazvoni mobilni telefon, se ne zapitamo šta će reći Bog, već šta će reći čovjek s druge strane, te tako nesmireno telefoniramo. Bilo je ljudi koji su na negativne vijesti iz svijeta reagovali dobivši infarkte. Tolika je važnost pridavana svjetskom glasu, a ne glasu Božijem.
Opet otac Gavrilo spominje taj doživljaj neprekidnih molitava koji je ponio sa vjekovima molitvama osvećenog prostora Svete Gore kad je svakoga vidio kao dobrog i plemenitog po liku i podobiju Božijem, a to je zaista teško razumljivo u kontrastu sa stresom ovih dana i svijeta danas. Bez doživljaja oblagodaćene atmosfere manastira i svetinja i onih koji žive istinskim duhovnim životom i prebivaju u molitvi naslađujući se njenim prekrasnim plodovima, mirjanin teško može pojmiti o čemu je zapravo ovdje riječ. Ako vidimo dobro u čovjeku, onda ćemo biti obliveni dobrotom. Ako imamo zla u sebi, zlo ćemo i vidjeti u drugima. Otac Gavrilo nam pokazuje nekad na zapanjujući jednostavan i iskren način kako treba da doživljavamo drugoga.  Ako imamo ljubavi u sebi, onda ćemo voljeti i druge oko sebe. Zbog manjka takvog pozitivnog stava mi današnji Srbi pomalo gubimo mogućnost da uopšte živimo svetotajinski i po zapovijestima.

I eto,vremenom čini se da smo postali slavni. Jedan oko 40 godina nepoznati narod, o čijem se imenu sasvim malo šaputalo, postao je slavan i gord pa čak i pomalo bahat izlazeći svakodnevno u prvim jutarnjim najavama i programima 90ih. Srpska sela, zaseoci sa svojim padinama i kosama postali su svjetski poznati sve dok se sve nije ispremetalo naglavačke.
Al čudni su ljudi, molimo se, pa ipak zaboravimo i svoj pogled u ogledalu zaista ko smo i šta smo i zašto nas je sve ovo zadesilo. 

U Manastiru Lepavina 03.10.2008
Radomir Vučić