Da li bi neko mogao da izmoli prestanak padavina i da se napokon u Beogradu ova košava utiša. Znam da ima i dosta drugih nerazjašnjenih pitanja u Crkvi.
Mi kad bi se istinski pomolili, Bog bi uslišio naše molitve. Bog sve može. Prije ove pometnje i oblačja gledao sam kako se survavaju i vaznose u jedan dan, i sunce i mjesec. Svemoćno je to. Ne znači ako se negdje ukaže hristolikost, da će je biti opet baš tu, baš kod toga, čak i ako je dostigao izvjesne moći i znanja, pa može i da postrojava pukove duhovnih vojski, on je samo slamka koja podrhtava na vjetru.
Uopšte nije iznenađujuće kada čovjek pokaže slabost, pa ko to od ljudi nema slabosti.

Njegova Svetost Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski Gospodin Pavle nekad posmatraču izgleda toliko slab, da povremeno i iščezne, pa se opet pojavi. Kad malo bolje pogledamo, naš Patrijarh u ovoj borbi predstavlja oličje našeg svenarodnog tijela.
Pomalo je i zatočenik na Vojnomedicinskoj akademiji, pa tako sastradava sa svim srpskim zatvorenicima i bolesnicima i svim ljudima koji ne mogu da izađu dal dužni, dal nedužni iz zatočenja. Vojnomedicinska akademija, to zvuči impozantno, ali nije sve baš tako bijelo kao što je bijel ljekarski mantil. Stoga naš Patrijarh nije samo bolestan, već i u neku ruku šire gledajući i utamničen prije svega bolešću, ali je i utamničen cijeli narod, pa Patrijarh sastradava. Eto dojuče i rukovodeći ljudi, postaše zarobljenici. Gledamo neprestano kao pouku, krhkost ljudskih sudbina.

Samo je čudo Božije da se održao, ne samo Patrijarh, nego i narod na kome se proba i isprobava tušta i tma. Žao mi je što se sve ovako zbiva. Taman su se sagradili hramovi. Narod se počeo okupljati. Pristizali su i neki novci i osnovci, al odjednom se opet krenulo u rasprodaju ratnog plijena iz duhovnih borbi, i slabosti ljudskoj nikad kraja.
Dok drugi viču, pokreću „kosmička” pitanja, Patrijarh ćuti kao što ćute istinski prijestoli i potpuno sastradava i kada bi mi sad htjeli da upoznamo srpski narod i cijelu našu noviju istoriju, onda treba našeg Patrijarha da upoznamo. Nije on slučajno Patrijarh, pa to mnogi zaboravljaju.. Nije to kao biranje predsjednika opštine, pa čak ni to nije slučajno. Patrijarh je sve nijemlji kao da ima rodbinu među Nijemcima. A čak i danas u njegovom susjedstvu ima prominentnih ličnosti, zaslužnih i manje zaslužnih. Nije to obična bolnica. Nekad može biti i na Kosovu lakše šire gledajući bez obzira na visoke posjete. I tako, postaje nesvakidašnje danas, da našem Patrijarhu, možda jednom od najslabijih među Srbima, dolazi u posjetu akademik, pa prestolonaslijednik, pa princ...i mnogi bi drugi.

Jedan neobičan i rijedak slučaj danas u Srbiji, jer skoro da nema slabijeg starca koji je obješen na tanjim koncima između svjetova, a pritom taj zadnji, najslabiji, najzatočeniji, najumorniji je ujedno i prvi. Tu ništa nije sporno. To je biblijska Srbija. Patrijarh se ponaša i dalje kao istinski pastir, kao živa žrtva.
I uopšte nije problem što je Patrijarh, Patrijarh, već što Patrijarh boluje, jer je bolest među narodom. Rješenje pitanja Patrijarha rješava se na planu etičkog preobražaja naših života i da li ćemo istinu govoriti iz čistih ili nečistih usta. Istina iz čistih usta jeste istina, a iz nečistih postaje manipulacija. U ovo vrijeme našeg Patrijarha Pavla, tajne su se nagovještavale po mjeri srca, kad odjednom, gle, hajde da se loptamo ljudskim dušama.
Pa ni Gospod Bog se ne lopta suncem i mjesecem. Čak je i nama griješnicima dato do izvjesnih granica snova da spoznamo kad će da osvane, a kad da zamrkne… poredak ili „Ordnung” kako kažu „Nijemci”, pomalo nijemo, ali prijestolno. Nije potrebno posjetiti predsjednika jedne države da bi čovjek osjetio otkucaje njegovog srca.
Ima zdanja koje uzrastaju od molitava, čak i meteora. Treba se samo podsjetiti.
Šta nam to govori.

Što jače ovozemaljske prolaznosti, to slabije molitve, jer Avakuma je anđeo prenio momentalno Danilu u Vavilon. Nije mu potreban džip.
Pa da li vi znate ljudi, ko se sve ne pričešćuje...To sad nebo isplakuje, i ova kiša ne prestaje.
Da li bi neko mogao sve to da izmoli.

Cijela Srbija je postala biblijska. U suštini sve to i nije tako loše. Imamo i irodovce, i fariseje, i sadukeje, i prvosveštenike, zatočenike...i salomije...Srbija se obožava. Sve je Bogatija. Treba se izdvojiti daleko. Sve manje podnosim dnevne novosti. Ne prija mi ovo. Noć je i kišne kapi se slijevaju niz oluke. Zamotaću se u ovaj pokrivač i dremnuti. Možda otac i ja sanjamo Goru koja se nadvisila nad bojnim poljem društvenih konflikata i sukoba ideja i interesa. S te visine, sve izgleda nekako odsjajno, pomalo blijedo, pa čak ni taj oganj strasnih polemika ne dopire. U toj mirnoj noći kao u pjesmi Miloša Crnjanskog postajemo: „bezbrižni, laki i nežni..., pomislimo kako su tihi, snežni vrhovi Urala...”
Eto i time možda ne bi ni ovaj „Lament nad Beogradom” bio potreban, cijela priča o košavi preobrazila bi se u mirne snježne krajolike zimske i iščekivanje radosnog praznika....kad se Bog u tišini zaista rađa...”

Siguran sam da bi to doprinijelo i rješavanju i nekih ekonomskih pitanja, smirne, tamjana…
Uputili bi se u zabačene predjele, tamo oko planine Jabuke, negde kod Medveđe kraj Kosova, ili još dalje do Brezovice ili tu kraj nas na Bežaniji npr. ili Banovom Brdu možda brat je il sestra, otiđimo, podijelimo nešto iskreno, plamičke topline, ne moramo odmah u banku zbog ove krize i ostalih trica. Može se nekad i pauza napraviti. Znam da ljudi imaju obaveze i sveze, Beograd je tvrd grad, pun biznisa i „Feasibility” studija, ima i fancy faca. Al konačni sud se ne može izbjeći.

Tekst: Radomir Vučić
u Beogradu 18.12.2008 god , na dan Prepodobni Sava Osvećeni