Pokušavam da zadržim mir i upratim puls Beograda. Moj prijatelj iz Berlina, koga dugo nijesam vidio, a koji se zaljubio u stjuardesu iz JATA nezainteresovan za sudske procese i poreze, znatiželjno uzima moj dnevnik, koji vodim po naredbi oca Gavrila i čita: “ GLEB.” Pita šta znači GLEB. Kažem mu da je to ime. Počinje da se raspituje ko je GLEB i da li sam zadnjih dana jedino s njim kontaktirao.

Sa sestrom od tetke iz aviokompanije JAT imam običaj da prošetam svake subote po Zemunu uz Dunavo, pored ribljih restorana i starog grada s druge strane rijeke, a nekad skupa čitamo i akatiste. Čitali smo i molili se Svetom Stefanu Brankoviću, ili Svetoj Varvari, čija se crkva sada kod nas obnavlja.

Sjećam se da onda ponekad srećemo i romsku dječicu koja prose uz obalu ili prodaju aktuelne programe za bioskope, a i cvijeće. Imamo običaj da popričamo s njima o filmovima koje vole da gledaju. Jednom se desilo da sam jednu djevojčicu pitao koji film voli da gleda, a ona je navela “Roki” i “Titanik”. Tu se začela i manja rasprava, da bi na kraju priznala da voli i televizijsku seriju “Bolji život”. Nekoliko puta sam sretao tu djevojčicu po Zemunu. Čudili smo se jedno drugom kako se srećemo.

U jednoj uličici pored Keja Oslobođenja put nas je naveo jednom u sredoposnoj nedjelji da prođemo pored čuvenog restorana “Šaran” i restorana “Kao kod mame”. Preko puta gostione “Kao kod mame” skrivala se mala zanatska radnja jedne tkalje. To je bilo malo poslije, nakon što sam opet sreo malu romsku djevojčicu, koja je uzviknula: “Otkut opet ti!!” Ušao sam unutra u radionicu da popričam sa gospođom, koja se prestavila kao Nada. Kao da sam ušao u očaravajući svijet raznobojnih prediva od vune, svile, pamuka, lana. Uglavnom uvoz je prediva iz Italije.

Nada je član udruženja za razvoj i očuvanje ručnog tkanja,čije je sjedište u Gavrila Principa broj 5 u “Monakovoj kući” pri etnografskom muzeju u Beogradu. Pokazala mi je svoje rukotvorine, prekrivače, zavjese za kuću, odjevne radove. Nekad je bila kao i moja sestra od tetke službenik u JAT-u, u njihovom školskom centru, a sad kaže da se smiruje i zaboravlja svakodnevne brige uz ovaj neobični zanat u svojoj radionici obavijenom velima tišine. Nada je inače rođena Zemunka, a njen muž još uvijek radi u JAT-u. Ne razumijem se baš u taj zanat, a i Nada kaže da nema puno muških tkača. Umjesto toga navodi da zna neke opančare iz Pančeva i neke duborezače, i obećava da će me povezati.

Ipak radoznao sam, i lijepo mi je u Zemunu, jer ovdje sam često na Bogosluženjima u Bogorodičinoj crkvi, iako stanujem s onu stranu rijeke na šumadijskoj strani Beograda, ali volim ovu crkvu posebno. Bitno je imenovati stan kad smo već stigli do tkanja, kao i vertikalni razboj i horizontalni razboj u ovom pominjanju.

Bogorodičina crkva , Zemun

Zanimao me je početak tkanja. Nada mi je objasnila da je početak tkanja na tzv. snovaljki gdje se prvo prediva namještaju. Tu se namještaju niti, da li če biti gušće ili šire tkanje. Sa snovaljke se prebacuju na krov, pa na ničanice i odatle na vratilo. Pričam sve ovo o tkanju s divljenjem, ali sam ne znam kako se sve to tačno radi. Niti se negdje ukrštaju, ali gdje, to sam zaboravio. Moja sestra od tetke uzgred ubacuje, dok Nada i ja razgovaramo, da je i moja tetka Mara, njena majka, cijeli život tkala i da čak ima originalni stan za tkanje u selu zvanom Do u Hercegovini. Ne mogu da se načudim svemu tome, pa ja svoju tetku ne poznajem kao tkalju. Kao da otkrivam čarobni i davno zaboravljeni svijet.

Prošli su opet neki dani posta, sjedili smo te večeri blagovještenske u “Biblioteci” s ovu stranu rijeke. Moja sestra od tetke što je radila ili radi u JAT-u nije bila sa nama te večeri, jer je navodno namjeravala tog dana u Manastir Ćelije da hodočasti.

Oko mene su prijatelji, jedan iz Berlina, jedan advokat, drugi advokat, bivša službenica u poreskoj upravi.

Moram priznati da mi nije prijalo da budem te večeri tu, jer 5. je nedjelja posta, a ni ambijent nije baš umirujući, centar je grada i velika je gužva i dreka, gladan sam, a i proljeće ovih dana nosi i neka iskušenja od očiju. Predivni su dani, ali treba stražiti.

Prijatelji što sjede unaokolo pričaju svoje doživljaje iz svijeta krivičnih procesa, u to jedna mala djevojčica Romkinja dolazi sa ružama i moli da neko od gostiju makar jedan cvijet kupi da joj krene posao. Ljudi ne reaguju, a ona se iščuđava kako su svi gluvi i dobacuje da je ovaj svijet poludio. Moj prijatelj iz Berlina ne posti, i pominje kako se zaljubio u jednu stjuardesu. U nedoumici sam povodom toga i najbolje je da ćutim.

Romska zastava

Priča kruži nekako od aktuelnih problema sa romskim naseljima nelegalnim po Beogradu do probema u gradskom prevozu. Poneko i nema razumijevanja za problematiku tog naroda, a u meni sjećanje da sam i sam bio beskućnik.

Tekst: Radomir Vučić

Beograd , 10 April 2009 godine