U beogradskoj hronici dnevnog lista Politike pisalo je inače ovih dana da je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije primio predstavnike kompanije “Minel-Šreder”, gospodina Vučkovića i gospodina Majstorovića u Patrijaršijskom dvoru i da je potpisan ugovor o donaciji unutrašnje rasvjete za Hram Svetog Save.
Pregledajući cjelo izdanje pomenutih novina od 26.11.08, odlučio sam da se uputim do Hrama Svetog Save na Vračaru kroz Beograd. Taj tekst inače objavljen kao vijest u rubrici beogradske hronike između naslova “Deca glume za decu”; “Sa Kvantaša odvezeno deset kamiona smeća”; “Gripa nema, vakcinacija u toku” i „Delijama preti mrak” nekako me je nadahnuo da ovaj dan pratim natpise u gradu na putu za Hram.

Rano izjutra krenuo sam sa mog prebivališta u Novom Beogradu kod “Instituta za majku i dete”, a tu je ujedno i početna stanica autobuske linije broj 16.
Posudio sam fotoaparat razmisljajući da možda uz put slikam. Vozio sam se gradskim prevozom isprva, Bulevarom Mihajila Pupina, pored gradskog arhiva dotičući tzv. Fontanu, sumornu dolinu iz pjesme dr Neleta Karajlića i pogledom Crkvu Svetog Dimitrija u izgradnji na Novom Beogradu.
Prošavši opštinu na Novom Beogradu i zgradu ruske naftne kompanije Lukoil-a, vozio sam se dalje bulevarem čije mi ime kao strancu nije bilo poznato. Ostavši i dalje u neodumici kako se zove ulica kojom ide autobus broj 16, promakao sam pored zgrade Saveznog izvršnog veća s lijeve strane i zgrade kompanije “Zepter” s desne strane. Zepter inače kao što je poznato trguje loncima i poklopcima. Navodni vlasnik živi u Monaku, ali to nije toliko važno ni network-marketing koji se koristi uspješno prilikom prodaje te vrste proizvoda.

U daljini s desne strane malo dalje ukazivala se i hala “Bogradska arena”, a blizu nje crkva u izgradnji. Autobus 16 prolazi i pored bankovnih filijala Čačanske banke,Vojvođanske, Erste Banke ("prve banke") Usput smo stajali na stanicama znamenitih naziva kao npr. “Španskih boraca” i “Šest kaplara”. To su razni slojevi naslaga u istorijskoj arhivi ovog grada. Ipak cijelo vrijeme sam se pitao kojim to bulevarom se vozim cijelo vrijeme. Inače, da podsjetim da se još vozim Novim Beogradom. Pored mene u autobusu je sjedila gospođa i čitala knjigu “Leviatan” gdje se inače Hobs osvrće na biblijsko mitsko čudovište koje on vidi u državi. Na moje pitanje uz izvinjenje na ometanju prilikom čitanja Leviatana kako se ulica tj. bulevar zove kojim se upravo vozimo, odgovorila je s dozom nesigurnosti: “Mislim da je Bulevar Zorana Đinđića, ali nisam sigurna.” Meni je djelovala kao Beograđanka par excellence, al možda sve ovo nije ključno, jer to je samo detalj.
U to smo prošli pored Hotela Hajat koji navodno na arapskom znači “život” i prešli na Brankov most koji razdvaja Novi od Starog Beograda. Zadnje što sam vidio na lijevoj obali rijeke Save bio je veliki reklamni pano za osvježavajući napitak sa natpisom “Kokta – tvoj sTrip”.

Prelazeći Brankov most s u daljini kao na razglednici odslikavala se Saborna crkva, a s desne strane od mosta u na uzvisni brežuljka Vračara Hram Svetog Save. Oba zdanja su blještala. 

Sveti Sava Ruski i Srpski

Ulazeći na Zeleni Vijenac zablještale su istovremeno i svjetleće reklame kasina Aleksandar tj. Grand kasina. Plastični panoi su najavljivali gostovanje ruskih kozaka u Sava centru, a i neku manifestaciju o Dušku Dugoušku u Beogradskoj areni. Prošišali smo tablu na kojoj je pisalo Urgentni centar. U izlogu knjižare državnog izdavačkog društva “Prosveta” bila je rasprodaja. Poznato je da se preuzeće “Prosveta” raspada kako tvrde građani. Moram da napomenem da su ljudi uglavnom ćutali tokom vožnje, ali pričale su reklame neku svoju priču iz slikovnice.
Na narednoj stanici zvanoj “Terazije” većina putnika je izašla i nova grupa je ušla, tako da je autobus opet bio prepun. Malo sam se prisjećao baš na tom mjestu Svetog Arhanđela, jer me je bila malo tokom vožnje uljuljkala i neka nostalgija od prije par dana kad sam proslavio slavu poslije toliko godina opet u otadžbini.
Krenuli smo podvožnjakom dublje u grad, već su počinjali da se lagano uzdižu brežuljci. Dok smo se vozili tunelom, jedna djevojka je pokušavala da pročita iz nekog drugog dnevnog lista tekst o zadnjoj aferi koja je uzdrmala javnost tj. oko Bojana Krišta, direktora beogradskog aerodoroma.

Iz tunela smo ušli pravo u Dečansku ulicu i tu na stanici “Dom omladine” sam izašao ne razmišljajući puno. Filijalu “Volksbanke” (Narodne banke) sam slikao. Uopšte, Beograd je ovih dana, u vrijeme svjetske finansijske krize, grad banaka, Alfa Banka, NLB Banka itd.
S druge strane ulice, malo oronula srpska kafana s natpisom “Srpski posni sto”. Razmišljao sam kako dalje?
Put do hrama za nekoga ko godinama nije bio u glavnom gradu Srbije, nije nimalo jednostavan, iako je hram zaista vidljiv iz daljine. Dečanska se nastavlja u Makedonsku ulicu koja je siječe i uliva se u Trg Republike izgleda. Poslije kraćeg razmišljanja krenuo sam na trg pješke. Narodno pozorište se ukazalo kao poznata zgrada. Tu se već može čovjek orjentisati. Prošao sam pored restorana „Kristal” i stao na stanici da čekam autobus ili trolejbus za „Slaviju”. Tamo je negdje i blizu Hram Svetog Save. Pravac je jasan. U Narodnom Pozorištu se inače 0d 16.11. izvodila drama „Figarova ženidba i razvod”. Ipak sam se predomislio i krenuo ka kafani „Ruski car” i Knez Mihajilovoj.

Palata Albanija mi je bila orjentir za Ulicu Srpskih vladara. Znao sam da moram tuda, da bih se zaista uputio ka Hramu. Kalemegdan sam ostavio za leđima. Sad sam bio opet na Terazijama napravivši neki spiralni put pješke kao violinski ključ. Na Terazijama sam opet, ali sad iznad tunela.
Sunce je u to doba, negdje oko 10 časova prijepodne prilično sijalo iz pravca svoda iznad Hrama Svetog Save. Na Terazijama sam se mimoišao s dva stranca, očigledno iz Zapadne Evrope.
Na lijevoj strani ulice Srpskih vladara, vidim natpis Demokratske stranke, a na desnoj Demoohrišćanske stranke Srbije.

Melhisedek u Hramu Svetog Save

Pješačim do Hotela Moskve. Tu se neka dva strana beogradska novinara raspravljaju glasno oko starih novinarskih vremena, vjerovatno da ih neko čuje, ali buka je ogromna i saobraćaj sve gušći. Odlučujem da kupim kartu za trolejbus i da krenem prevozom prema Slaviji. Uzimam broj 19 što vozi za Konjarnik. Prolazimo Ulicu Kneza Miloša štose ukršta sa Ulicom Sprskih vladara i zgradu Beograđanku i Vlade Srbije, ako se ne varam. To je svega nekoliko minuta od Terazija do Slavije.
Napokon sam na Slaviji. Tako intenzivno sija novembarsko sunce, iako nije baš ni skroz vedar,a topal nikako dan, da je nemoguće fotografisati Hram Svetog Save iz daljine. Sa Slavije odlučujem da se pješke popenjem na Vračar i to Bulevarom Oslobođenja. Na putu jedna žena je hranila mačku. Prošao sam i ljekarsku ordinaciju za urinološke i sekusalne probleme tik uz kladionicu i tu svratio lijevo u Ohridsku ulicu. Ulica je uska i pomalo mračna. Nakon kraćeg hoda kod zastave zeleno-žuto-crvene, vjerovatno okačene na zgradu ambasade neke afričke zemlje zasvjetlio je sa desne strane kroz jedan mračan prolaz Karađorđev spomenik u suncu.

CAR SLAVE

Znao sam, da sam već skoro tu, tu je negdje hram. Prošao sam kroz prolaz i da..., kao velika bijela planina, Hram Svetog Save je izrastao preda mnom. Pogled na staru crkvu se stapao sa hramom. Prvo sam ušao u staru crkvu, cjelivao Ikonu Svetog Save i Svetog Apostola Filipa, a zatim u Hramu Cara Slave na Krstu i majku Božiju „Blagodatno Nebo” u Paraklisu Svetih Ermila i Stratonika na onoj strani, skoro u komšiluku Vojno-tehničkog instituta u raspadu. Na pozadini Ikone Majke Božije Blagodatno Nebo pisala je posveta na Ruskom, ali ja nisam ovog puta bio u stanju da je dešifrujem. Malo sam porazgovarao sa čtecom u Hramu, a on inače rodom iz Bosne mi je kao Hercegovcu ukazao na neke razlike između jutrenja, večernje i liturgije, na čemu sam mu sam se zahvalio.

Odmah potom sam opet izašao van i uputio se do parohijskog doma, u crkvenoj prodavnici kupio knjigu „ Istorija Vaseljenskih Sabora”, telefonom sa portirnice uzevši posredno blagoslov od sveštenika da mogu fotografisati u Hramu Svetog Save i Staroj crkvi. Nakon što sam fotografisao, niz Ulicu Svetog Save uputio sam se ponovo na Slaviju uz put bilježeći i Zavod za transfuziju krvi i ostatke zgrade sad već napuštene Vojnotehničkog instituta u neposrednoj blizini Hrama. Navodno je naša Crkva nudila da kupi zgradu Vojno-tehničkog instituta i da je preuredi u konake. U međuvremenu fotoaparatu su se ispraznile baterije.

„...jer su razdori u Crkvi narasli do te mere da su bili ismejavani u neznabožačkim pozorištima.”

U povratku sam čitao štivo iz kupljene knjige. Prostor i reklame me nisu više zanimale, a malo su me pekle oči. Vratio sam se brzo, ne gledajući ni lijevo ni desno ka polaznoj tački, tamo kod Instituta za majku i dijete istim autobusom.


Radomir Vučić, 27.11. – 28.11.2008. u Beogradu.