Mitropolit Amfilohije: BLAGOSLOVENE RUKE KOJE NA VJERI GRADE

Besjeda na osvećenju crkve Svetog Stefana DeÄ?anskog u MiÅ¡ićima na dan svetih Otaca crkve. U ime Oca i Sina i Svetog Duha.
Blagosloven si Bože Otaca naÅ¡ih, i hvalno i preslavno imja tvoje vo vjeki.To su rijeÄ?i,draga braćo i sestre, koje smo danas pjevali, rijeÄ?i Proroka Božijeg. RijeÄ?i kojima Prorok, i svi oni koji su ostali vjerni Božijim Prororocima blagosilja Boga Otaca naÅ¡ih.

Boga Ä?ije je ime dostojno hvale i svake pohvale. Na blagoslovu ne samo Å¡to poÄ?ivaju temelji domova, na blagoslovu Otaca i blagoslovu roditelja, nego na blagoslovu, na blagoj rijeÄ?i, na blagoslovenoj rijeÄ?i, na svetoj rijeÄ?i, na Božijoj rijeÄ?i, poÄ?ivaju i temelji vasione, neba i zemlje. Jer, «ReÄ?e Bog i bi». Blagoslovi Bog sve Å¡to postoji ono postade i tim Božijim blagoslovom ono postoji. I na toj Njegovoj blagoj rijeÄ?i poÄ?iva i Nebo i zemlja. Blagoslovi more, i more rodi život. Blagoslovi vazduh, i vazduh darova ptice nebeske. Blagoslovi zemlju i iz nje izraste trava i bilje. Blagoslovi Ä?ovjeka i reÄ?e mu: «RaÄ‘ajte se i množite se, i napunite zemlju». I na tom blagoslovu svako roÄ‘enje poÄ?iva. Svako novo roÄ‘enje je potvrda snage i moći tog Božanskog blagoslova. Da nije tog Božanskog blagoslova u utrobi majke ne bi djeteta bilo.Da nije tog božanskog blagoslova u klici, ne bi bilo pÅ¡enice bjelice niti bi hljeba bili kojim se ljudi hrane. Zato mi i blagosiljamo Boga i proslavaljamo Ime Njegovo sveto., Ime koje je iznad svakoga imena, Ime Gospodnje. Blagosiljamo ga zato sto je Bog naÅ¡ i Tvorac naÅ¡ i Promislitelj naÅ¡, i zato Å¡to je poslao Sina Svoga Jedinorodnoga da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine nego da ima život vjeÄ?ni. Blagosiljamo ga i zato sto je On i Bog Otaca naÅ¡ih. Zato Å¡to nam je podario Svete i Svestene Oce, a sve ono Å¡to su nam oci nasi i preci nasi ostavili i Å¡to su nam sagradili, sveto je i Ä?estito i milome Bogu pristupaÄ?no. Savki kamen koji su oni dodirnuli, ostao je i stoji do danas i ne može ga pomjriti ni vrijeme, niti promjene istorijske. Zato Å¡to je kamenje koje su gradili oci naÅ¡i, graÄ‘eno sa blagoslovom Imena Božijeg. GraÄ‘eno je sa molitvom, je sa posotm, je sa ljubavlju i graÄ‘eno je u žrtvi. Nije samo Skadar na Bojani zidan na žrtvi, nego sve Å¡to je sveto i Ä?estito na žrtvi je sagraÄ‘eno i žrtvom je sagraÄ‘eno. Pa evo i ovaj sveti hram, koji su podigli oci naÅ¡i, a vaÅ¡e ruke, njihovih potomaka, sa vjerom i ljubavlju obnovile, i on je graÄ‘en sa vjerom, u ime Gospodnje. GraÄ‘en je sa blagosiljanjem Imena Božijeg , u slavu i hvalu Živoga i VjeÄ?noga Boga i u Ä?ast Njegovoga VelikomuÄ?enika Stefana DeÄ?anskog .A, jednoga od velikih Otaca naÅ¡ih i naÅ¡ih predaka, jednog od velikih naÅ¡ih vladara.  Eno njegove krune, Ä?uva se na Cetinju, srpskom poÄ?ivalu, Tamo je i sablja kralja Milutina. Da bi se znalo ko su naÅ¡i oci i ko su naÅ¡i preci. Bezbroj svjedoka i bezbroj svjedoÄ?anstava ko smo bili i Å¡ta smo bili, i Ä?iji smo mi potomci i kome smo se Bogu mi klanjali i kome Bogu smo služili vjekovima. Kome Bogu smo prinosili molitve svoje, u Ä?ije ime smo se krÅ¡tavali, i vjenaÄ?avali i opojavali, u Ä?ije ime smo stradali i žrtvovali se za vjeru i OtaÄ?estvo svoje. Bezbroj je takvih svetih znakova i svetih svjedoÄ?anstava od pamtivjeka do dana danaÅ¡njega. A sva ta svjedoÄ?asnstva i sve te svete znakove ostavili su nam oci naÅ¡i, naÅ¡i preci, naÅ¡i sveti i sveÅ¡teni preci. I naÅ¡e majke Jevrosime. Bog zna koliko ih je bilo. Samo jednoj ime znamo, a drugima Bog zna, koliko je bilo djevojaka i Ä?estith sestara i supruga koje su svojom vjernošću Bogu, svetinji i vjernošću onima kojima ih je Bog podario, oÄ?uvali duÅ¡u naÅ¡eg naoroda, žrtvovajući se za njega i za njegovo doboro. UgraÄ‘ivale sebe kao Mlada Gojkovica Å¡to je sebe ugradila u grad Skadar, tako i one sebe su ugraÄ‘ivale ne samo u svoje savremenike, nego i u svoje potomke.

Sve što je u nama, to je dar Božiji i dar naših predaka. Ništa u nama nema naše. Čak i ovo ruho što nosimo na sebi i to nije naše iako se mi njime zorimo i hvalimo. I tu smo negdje ovce postrigli ili drugi neki materijal upotrjebili koji je Bog stvorio rukom svojom, da bismo pokrili svoju nagotu i da bismo se zaštitili od nepogoda zemaljskih. Sve što imamo, od Boga smo smo dobili. Ako smo dobili, zašto se onda hvalimo kao da je naše? I sve što imamo i što jesmo, to je dar Božiji preko naših otaca. I zato i blagosiljamo Gospoda Boga našega, Boga otaca naših i kažemo i ponavljamo da je divno i preslavno Ime Njegovo sveto.

KAD LJUDSAKA SRCA POSTANU POTKRALIÅ TA DEMONA I CRKVE ZAPUSTE ....

Evo svetog hrama posvecenog Velikomucenku Stefanu DeÄ?anskom. Svaki ovaj kamen je jedna molitva jedna mala žrtva nekoga od vaÅ¡ih otaca i praotaca. U svakome je ugraÄ‘ena žrtva, u svakome je zapisana ljubav, bogoljublje i bratoljublje, ljubav prema Bogu i ljubav prema potomcima. I neka su blagoslovene one ruke koje su ovo kamenje srezale i koje su gradile ovaj sveti hram. Neka su blagoslovene one ruke koje su ovo kamenje obnovile posle nepogoda naÅ¡ega vremena i zemljotresa. NiÅ¡ta nema ljepÅ¡e nego hramove Božije graditi hramove Božije obnavljati.  Kada hramovi Božiji zapuste, znajte, da su ljudske duÅ¡e postale prazne i puste. Kada hramovi ne primaju u sebe vjerne duÅ¡e, znajte, da neme viÅ¡e vjernih duÅ¡a na zemlji. A u nevjere vjere Nema, kao Å¡to tugovaÅ¡e prije neki dan na sahrani 79 Grbljana, Majinjana i Budvana jedna od tužbalica primorskih. U nevjere vjere nema! Onaj ko Boga iznevjeri taj će brata da iznevjeri, taj će suprugu da iznevjeri, taj će prijatelja da iznevjeri, taj će dijete svoje da iznevjeri. Taj će oca svoga da proda za Ä?iniju soÄ?iva, i Boga će da proda za Ä?iniju soÄ?iva.

Zato su blagoslovene ruke koje na vjeri grade i izgradjuju, i blagoslovene su ruke, i srca ona i umogi oni koji se objedinjuju oko svetinja i nadahnjuju svetinjama, osvecuju njima sebe i svoj život, svoje kosti i svoje duše, a time osvećuju i svoje potomke i sve ono što izrasta iz njih i što se rađa u njihovoj utrobi.

Sve Å¡to je sveto i Ä?estito kroz istoriju, roÄ‘eno i nastalo, roÄ‘eno i na osnovi svetinje, i. Ne mogu iz nesvetog korijena da izrastu sveti plodovi. Ne može iz bolesnog korijena da izraste zdrav plod. Ne mogu iz bolesne duÅ¡e da izrastu zdrave misli i zdrava djela. Ako je srce Ä?ovjekovo zatrovano, onda su i djela Ä?ovjekova zatrovana. Nažalost, u NAÅ E vrijeme ljudska srca su postala potrkaliÅ¡ta demona, i zato je i život ljudski tako opak i naopak, ispunjen zlima i ubistvima, pokoljima i mržnjom. Kada se mržnja useli u duÅ¡u, kada se izgubi osjećanje za prisustvo Boga i za odgovornost pred Bogom, za svaki Ä?in i za svako djelo, onda ljudi bez stida i srama djeluju, smatrajući sebe gosopodarima života i smrti. Tako je to uvijek bilo, a nikada u istoriji nije bilio toliko zloÄ?ina, koliko u ovim vremenima kada je bezbožniÅ¡tvo zavladalo. Jer onaj ko se Boga ne boji, neće se ni ljudi stidjeti, znajte. Zna to narod od pamtivjeka. Za to je naÅ¡e vrijeme vrijeme bezbožniÅ¡tva, vrijeme izgubljenjog stida. To su osnovna dva svojstva naÅ¡eg vremena i ljudi naÅ¡eg vremena. Zato su djela ljudska tako jadna. Zato i toliko izdajstva ima. Nema vjernosti u srcu. I Å¡ta onda ljudi rade? Onda je debelo crijevo jedini gospodar koji upravlja ljudskom pameću i savješću. Sve ono Å¡to ne zadovoljava debelo crijevo ono nije dostojno ljudskoga truda i ljudske žrtve. I sve treba žrtvovati trbuhu svome, svome samoljublju, svome egoizmu, svome uživanju. Sve je tome podreÄ‘eno. A u vremena svetih Božijih ljudi drugaÄ?ije je bilo. Tada je Ä?ovjek bio spreman da žrtvuje sebe dobru, bližnjem svom, Bogu, istini, pravdi Božijoj.. I zato su i djela njihova bila svijetla i Ä?estita. Zato su oni zidali ne kockarnice, nego hramove,. Zato su zidali svetinje, a ne birtije. Danas u mome i vaÅ¡em Cetinju devedeset birtija ima. A prazan Cetinjski manastir! Znak naÅ¡eg vremena ! Samo jedan od znakova da navedem. A onda znaÅ¡ i odakle zlo koje se raÄ‘a u nama i oko nas. Pobjegli ljudi od hramova Božijih! Pobjegli ljudi od sebe samih! Ko od hrama pobjegne, od sebe je pobjegao. Jer prvi i osnovni hram koji je Bog svojom rukom sazdao je Ä?ovjek. Ovaj hram, graÄ‘en ljudskom rukom, to je samo simbol toga Božijeg Hrama. Mi smo hram Božiji, stvoreni ne da u nama obitava stanska sila, zlo opako, prljavÅ¡tina i gadost, nego da budemo hram Boga Živoga. Kad to znamo, onda ćemo drugaÄ?ije da mislimo i o svome tijelu i o svojoj duÅ¡i i o svojim mislima. A kada mislimo: Ä?ovjek je tijelo i samo tijelo, zemlja i samo zemlja, zemlja jede zemlju, niÅ¡ta nema van ovoga života, nikakve razlike izmeÄ‘u ljudskog tijela i životinjskog tijela, onda se Ä?ovjek tako ponaÅ¡a i prema svome tijelu i prema tilju bližnjega. I sve je onda podreÄ‘eno njegovom sljepilu, njegovom niÅ¡tavilu i samoljublju. Nema viÅ¡e duha žrtve.

I zato opet kažem, neka je blagosloven Bog otaca naÅ¡ih, koji nam je dao Oce koji su znali ko su i Å¡ta su.Boga su vjerovali, jedni druge poÅ¡tovali. Svetinje gradili, sami sebe u hramove Božije preobražavali i pretvarali. I svoje porodice pretvarali u male crkve, ispunjene svetinjom, krÅ¡tene, miropomazane, osvećene Svetim PriÄ?ešćem, Tijelom i Krvlju Hristovom, okaÄ‘ene tamjanom i molitvom i postom miomirne, pojane kada krenu iz ovoga svijeta u onaj svijet. S toga im je zaista sve sveto i Ä?estito, i djela njihova sveta i Ä?estita.

KADA LJUDI GRADE SVOJU GRAÄ?EVINU NA PIJESKU.. I KADA NAROD VIÅ E NE VODE VLADARI I VLADIKE

Crkva Božija , u Ä?ijem hramu se nalazimo, poÄ?iva na žrtvi od samog poÄ?etka. PoÄ?iva na žrtvi Hrista Raspetoga. A onda poÄ?iva na žrtvi svetih Božijih ljudi, koji su sebe prinosili Bogu na dar i postajali hramovi Božiji. Koji su Boga proslavljali, i kroz koje se sam Bog proslavljao. Jedan od takivh je bio i VelikomuÄ?enik Stafan DeÄ?anski. I Sveti Oci koje danas proslavljamo, svi su oni takvi bili. VelikomuÄ?enik Stefan DeÄ?anski , veliki vladar srpski, bio je spreman i da žrtvuje carstvo svoje, ali da ne žrtvuje svoju duÅ¡u. I zato je ostao kamen temeljac i stub nepokoliebivi naroda svoga. Zato je i svetinja njegova DeÄ?ani, pretrpjela mnoge nesreće i mnoge napade, i eno i dan danas stoji kao stameni stub usmjeren dok je svijeta i vijeka. A kada sam nedavno bio u nesrećnoj Albaniji i ovih dana po Rusiji, pa gledaÅ¡ ono Å¡to je graÄ‘eno bez Boga i protiv Boga, ni pedeset godina nije proÅ¡lo, postalo pustolina i ruÅ¡evina. Tako to biva kad ljudi grade svoju graÄ‘evinu na pijsku, pa dunu vjetrovi i ne ostane ni kamena na kamenu od njihove graÄ‘evine (Jev. Po Mateju, 7, 24-28)

Evo i ovdje, u ovoj zemlji, gradili na lažnim, bezbožnim temeljima. Ovi naÅ¡i voÄ‘e sijali buru, a mi sami vidimo Å¡ta žanjemo, i gdje živimo. «Zlo raÄ‘anje, gotovo suÄ‘enje». Kome smo poklonili duÅ¡u, u koga smo povjerovali? IznevjerivÅ¡i Boga i Oce svoje iznevjerivÅ¡i! Kažu nam danas : «Ne vode ovja narod vladari i validke». TaÄ?no. Ne vode ovaj narod vladari i valadike. Zato se ovaj narod i naÅ¡ao ondje gdje se naÅ¡ao. Dok su ga vladari i vladike vodili, taj narod je znao da saÄ?uva svoj obraz, da ne postane stid i sram meÄ‘u narodima zemaljskim. Danas zaista vladara nema i vladika nema da ga vode. Jer je ovaj narod poklonio nekome drugome svoje povjerenje da ga vodi. A taj koji ga vodi, on ga zavodi. I evo ta dovego na granicu propasti i na provaliju. Oci naÅ¡i gradiÅ¡e na žrtvi, svetinje i duÅ¡e svoje i porodice svoje i sudbinu svoga naroda. I zato kad su bili mali i nemoćni, moćni su bili! Mala je bila i nemoćna Crna Gora i u vrijeme Svetog Petra Cetinjskog i u vrijeme Vladike Rada; Nije ona bila velika ni u vrijeme kralja Nikole; ali su svi evropski dvorovi znali i sa poÅ¡tovanjem o Crnoj Gori i Crnogorcima. Na svih pet konitinenata se znalo za njih i za njihovo Ä?ojstvo i junaÅ¡tvo. A danas? Kad smo se odrekli Vladara i Valdika, kad smo se odrekli svetinje i Boga, gdje smo se naÅ¡li? NaÅ¡li smo se ondje gdje smo se naÅ¡li. Gdje se nikada u istoriji svojoj nijesmo naÅ¡li! Sa peÄ?atom srama meÄ‘u zemaljskim narodima. Tu se nalazimo i ne znamo Å¡ta nosi dan, Å¡ta nosi noć. MeÄ‘utim, Živ je Gospod Bog. «Neka se ne plaÅ¡i srce vaÅ¡e, i neka se ne boji. (Jev. Po Jovanu, 14, 28)-. Boga se bojte i zapovjesti njegove držite, jer je jedino to preostalo nama na ovoj zemlji. Nada nema viÅ¡e ni u koga, do u Boga i u svoje ruke.

IZ DUÅ E PRAVOSLAVNE RUSIJE BLAGOSLOV

Ja upravo dolazim iz Moskve, iz Svete nekadaÅ¡nje Rusije. Bio sam tamo i kod Moskovskog Patrijarha, da primim njegov blagoslov za svoj narod, za Crnu Goru i srbiju. Bio sam i u ruskoj vladi, sreo sam se i sa narodom ruskim pobožnim, i vidio sam da jedinu nadu možemo imati u narod, narod koji je ostao vjeran Bogu, onaj prosti i jednostavni narod. Da ste vidjeli taj plaÄ? i te suze Moskovljanki i Moskovljana dok sam im ja govorio o naÅ¡em stanju ovdje, taj njihov vapaj: «Kako da pomognemo naÅ¡oj braći Srbima, Crnogorcima kako da pomognemo? Kažite nam, Vladiko! Izdala nas i naÅ¡a vlada, jer su izdali Srbiju Pravoslavnu, i srpski narod su izdali. Crnu Goru su izdali». Narod nije izgubio osjećanje vjernosti, jer nije izgubio vjernost Živome Bogu. Prosti narod!I onda sami rjeÅ¡ili da skupe priloge, za ranjenike, za izbjeglice. Sirotinja, gledam, vade po jednu rublju, posljednje Å¡to mu je u džepu ostalo. Hiljadu rubalja skupiÅ¡e, i vjerujte mi, nikada u životu takav dar nijesam do kao taj dar u Moskvi prije nekoliko dana. Tih hiljadu rubalja koje neÄ?ine viÅ¡e od deset dolara, ali prestavljaju neÅ¡to mnogo važnije i mnogo znaÄ?ajnije. Predstgavljaju duÅ¡u Pravoslavne Rusije, saÄ?uvanu, nepatvorenu, duÅ¡u osveÅ¡tanju Svetim Ocima, Prorocima ruskoga naroda, od Vladimira koji je pokrstio Ruse pa sve do najnovih MuÄ?enika i NovomuÄ?enika do velikog Patrijarha Tihona i drugih muÄ?enika naÅ¡eg vremena. Taj ruski narod nije nas iznevjerio, budite uvjereni, i to vam donosim kao blagoslov iz Svete Rusije. Taj narod nije iznevjerio, jer taj narod nikada Boga nije iznevjerio! Oni koji su iznevjerili jedanput, njima je svaka kapa dobra. Oni koji su Boga iznevjerili, a nažalost joÅ¡ su takvi koji vode i rukovode državom naroda ruskog, kao Å¡to su takvi i svi koji vode i rukovode ovim narodom, njima je svaka kapa dobra. I neka ih Bog prosveti i urazumi, da im razum i savjest probudi njihovu. Da znaju da se jednom živi! I da crn obraz niko oprati neće! Mogao je Kralj Nikola i 1914 godine da kaže «Neću ja u rat protiv Austrije i Ugarske», kada je Austorugarska napala npravedno Srbiju. MeÄ‘utim, Kralj Nikola je i krunu svoju žrtvovao, ali nije žrtvovao svoj obraz! I saÄ?uvao je obraz i Crne Gore i Srbije i svoga naroda do danaÅ¡njeg dana i do kraja svijeta i vijeka, i doÅ¡ao je svjetla obraza poslije sedamdeset godina da poÄ?iva na svome Cetinju. A mi smo danas, u iskuÅ¡enju da izdamo jedni druge u ovim teÅ¡kim i tegobnim vremenima. Da ne da Bog da se odreknemo amaneta otaca naÅ¡ih! Da se odreknemo rijeÄ?i Svetog VelikomuÄ?enika Kosovskog Lazara, rijeÄ?i koje važe i danas, da je zamalena zemaljsko carstvo, a Nebesko uvijek i dovijeka, i da je bolja Ä?ista smrt nego li sraman život.  Ako treba da živimo, da živimo sa obrazom Ä?istim i svijetlim pred Bogom, Ä?uvajući svetinju. I ona će nas obnoviti, i ponovo vratiti nama, i vratiti ocima i precima naÅ¡im, naÅ¡em korijenju. A tamo gdje je krojenje, tamo će biti i plodova. To je sigurno.

Tamo gdje nema korijena ili gdje se gradi na lažnim, trulim temeljima, tamo nikada sreće biti neće. Zato i mi braćo, blagoslovimo Boga Otaca naÅ¡ih, i kažimo da je divno i preslavno Ime Njegovo. Vratimo se svetinji otaca naÅ¡ih ne samo na rijeÄ?ima, nego u svom svakidaÅ¡njem životu. U ovim vremenimakada se objedinjuju zle sile ovoga svijeta da uniÅ¡te posljednje ostatke dobra i ljudskog dostojanstva preko novih formi totalitarizma zvanih «novi poretci», - nema niÅ¡ta važnije od toga da se one dobre, blagoslovene, Božje sile pronaÄ‘u na ovoj zemlji, a one postoje joÅ¡ uvijek, da se objedine i da se utemelje na svetim temeljima koji su neprolazni, i vjeÄ?ni. Ti temelji su oÄ?uvali zemlju, oni Ä?uvaju nas, saÄ?uvali su naÅ¡e pretke, oni će biti jedini preduslov istinske sreće i budućnosti naÅ¡ih potomaka.

Zato, neka su blagoslovene ruke onih koji su ovaj hram sagradili, i vas koji ste ovaj hram obnovili. Bog zna vaÅ¡a imena i zna svakoga koliko je ko uložio, i koliko će ko u budućnosti uložiti u ovaj sveti hram. Jer ko Crkvi daje, Bogu pozajmljuje, i ko hramove obnavlja, duÅ¡u svoju obnavlja i preporaÄ‘a. Ko duÅ¡u svoju preporaÄ‘a on priprema svoju pravu i istinsku budućnost svojih potomaka. U to ime, neka blagoslov Gospodnji poÄ?iva na svima vama u vijekove vjekova. Amin.

Svetigora, godina 1, Br. 6, Vidovdan 1992., str. 8-11