MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA | DUHOVNE POUKE I BESEDE

BOGOSLOVSKO SVEDOČENJE SVETE GORE

Ljubovno se odazivajući na vašu ljubav i poziv, pred vama sam da progovorim o bogoslovskom svjedo�?enju Svete Gore Atonske koja nam je po želji Bogorodi�?inoj darovana da bude naša riznica i naše dostojanje zanavijek.

Da progovorim o tajinstvu koja se savršava na Svetoj Gori, na Sinajskoj Gori, na Tavoru, gori Preobraženja Gospodnjeg – nemam ni preduslov.

Ćutanje je rije�? za svetu Goru. Blagorje�?itost ovog ćutanja, govor je za one koji žeđaju da razumiju.

Budući da sam primoran da besjednim, malo sam ožalošćen, ali mi je i radost u duši, jer ću govoriti po poslušanju. Da se pomolimo da si u ovim rije�?ima nađe nešto od svetog tihanija Svete Gore.

Sa svim onim što je prošla i što prolazi sada, sveta Gora Atonska nam svjedo�?i Hrista Boga. Prinosi nam svjedo�?anstvo vjere, ljubavi i nade; svjedo�?anstvo života vje�?nog, svjedo�?anstvo istinskog i jevanđelskog života i zbog toga nam svjedo�?i i bogoslovski. «Kraj o�?išćenja je po�?etak bogoslovlja» piše sveti Jovan Lestvi�?nik.

Da se podsjetimo na nekoliko uvida u ovo svjedo�?anstvo.

SVJEDOČANSTVO ISTINSKOG POKAJANJA (PREUMLJENJA)

Naš Gospod, Ovaploćeno Slovo, svoju blagovijest je po�?eo pozivom na pokajanje (Marko 1, 14-l5). Za nas na Svetoj Gori, to je kamen temeljac na kojem nazidavamo život u Hristu.

Pitali su jednog starca:

«Geronda, šta je Sveta Gora?» Smjerno je odgovorio : Velika radost, djeco, biva na nebu za samo jednog ogrjehovljenog koji se kaje. Ovdje pak, slava Bogu, mnogo je onih koji se preumljuju. Sveta Gora – šta je drugo ako ne dom ustorjen za pokajanje. Otkud li sve ovamo ne dolaze njeni monasi da bi proživjeli u preumljenju. Da bi ga osjetili u dubini i odatle sagledavali svoju ogrjehovljenost. Da ih zaboli zbog nje. Da se o�?iste od korijenja strasti i da doznaju da im je oprošteno od Gospoda.

Preumljenje je svakodnevni podvig monaha

Preumljenje je nauka monaha.

Svetogorac je u pokajanju ne toliko radi nekadašnjeg duga pred Bogom, koliko radi spoznaje da nije kadar savršeno da odgovori na ljubav prema Bogu. A kopni od želje da mu se sav prinese. Voljan je da savršeno ispuni njegove zapovijesti i nevoljan da ga ožalosti i najamanjom pomišlju, suprotnoj volji Njegovoj. Nije mu milo da se i za mig oslobodi pomisli na Boga. Atonski monah u svemu živi saobrazno rije�?i svetoig Grigorija Bogoslova: «Sjećajte se Bog većma no što dišete».

Darovao nam se, zna�?i , da vidimo da je preumljenje, dinami�?no stanje. Najdoslovnije re�?eno, ono je lov na Živoga Boga, lov koji nema eti�?ki i juridi�?ki pe�?at. Ono je plod erosnog podviga ka vazljubljenom Gospodu i znak dubinskog smirenja i žudnje za Bogom.

Na svetoj Gori mlađi u�?e od strijih, koji iako su stasali na vidinu dobrodjetelji, još su u pokajanju i blagom pla�?u. «Blaženi koji pla�?u, jer će se utješiti» Sveti starci vaspitavaju mlađe ne pozivajući ih da podržavaju njihove dobrodjetelji, nego im pokazujući koliko sebe drže grješnima.

Radostvorni pla�? preumljenja je etos svetogorskog monaha. Nećeš na Svetoj Gori lako sresti kaluđera koji vjeruje da ima ikakvu dobrodjetelj, pa makar ih imao ko zna kakve.

Gospod nas je udostoji da u našoj Grigorijatskoj obitelji živimo s jednim prepodobnim starcem, ocem Avksentijem, koji se upokojio uo�?i Nedelje Pravoslavlja, u vrijeme dok je Crkva na bdjeniju pojala «Svjetlosti tiha», u starosti od oko devedeset godina.

Ovaj starac je bio svet �?ovjek, ali je vjerovao da je grješan. Kada smo ga pitali: «O�?e Avksentije, šta radiš?», smireno je odgovorio: «Plivamu moru sujete, ne znam ni gdje sam, ni šta radim.. bezosjećajan sam!.

Zadobijajući duh pokajanja, smirenja i prostote, agioritski monah ne licemjeri pretvarajući se da je svetitelj. Ona nam pokazuje ono što jest, ispovjedajući u prostoti svaku svoju pomisao koju drži za grješnu.

No, i on je �?ovjek koji nosi plot, i ako se stvori povod da se neki brat ožalosti, on se neće uspokojiti ako ne napravi metaniju, tažeći oproštaj prije zalaska Sunca.

Ovdje je sve tako ustrojeno da bude poziv na preumljenje, na duhovni podvig i na prisiljavanje samog sebe na osvajanje Carstva Božijeg. I kako bi se mogao svetogorksi monah uspokojiti (ulijeniti duhom), kad se svaki dan sreće i zajedni�?ari sa sveštenom braćom, obrascima pokajanja, i kada se kroz svakodnevne služebe Božije i bogonadahnuta štiva pred njim kao biseri nižu bezbrojne bogoostvarene li�?nosti, koje ga poti�?u da se podvizava i on, da bi postao savršen, onako kao što Hristos poziva sve.

Opitom preumljavanja, monah Svete Gore sa godinama biva obdaren darovima . blagoslovenim umiljenjem, srecem skrušenim i smirenim, nepresušnim suzama, koje se mnogo puta ne mogu sakriti. Pokajni�?ki vapaj privla�?i blagodat Božiju, a monah orošen njome, ozaren u licu, odsijava duboki mir i duhovnu radost. Oni u namjerniku ili slu�?ajnom posjetiocu osmi utiska stvaraju i podsticaj na potragu za Isto�?nikom viđenog sjaja.

Svako dobro pripisivati Bogu i za sve se nadati na Božiju blagodat - odlika je monaha koji se istiniski preumljuje. Ovakav monah od sebe je odagano svaku ljudsku samodovoljnost, vjeru u samoga sebe i samodopadljivost. Vodjen duhom pokajanja, smirenja i prostote, on izbjegava svaku mogućnost da pu�?ava, pa i ako to �?ini po ljubavi i posluašnju, osjeća se nedostojnim da u�?iteljstvuje.

Kada živiš na Svetoj Gori ili je posjećuješ, osjećaš da si se našao u �?udesnom predjelu pokajanja. U njemu ne nedostaju ljudske slabosti, nedostaci i rijehovi, ali su u toj harmoniji oni : falš i izuzetak, bolest protiv koje se podvižnik, po pravilu, bori za iscjeljenje, ispunjavajući zapovijesti Spasiteljeve. U srcu tada i ti osešać�? želju da se pokaješ, da se ispovijedaš i da se boriš.

Reći ćemo nešto o jednoj u�?estaloj pojavi. Nije danas malo one braće koja posjećuje Svetu Goru i ne pomiš�?ljajući . na ispovijest. No po nedoku�?ivom domostroju Božijem, neki od njih nam pistupaju govoreći o nekoj �?udesnoj promjeni u srcu, zbog koje im je naušno potreban razgovor s duhovnikom. Oni se baš ovdje ispovjedaju po prvi put u životu. Otkrivajući svešteniku Božijem dubinu svoga srca oni u njemu otkrivaju Boga i Bogorodicu i rađajući se za nov život, odlaze ozdravljeni i obnovljenih sila.

Belika radost biva na nebu zbog poreumljenja mnoge ogrjehovljenje naše braće,m monaha i vjernika koji od bludnih i zgubljenih, promislom Božijim postaju sinov i Njegovi.

U svom svetom tihovanju, Sveta Groga Atonska produžava da propovijeda preumljenje i neprestano podsjeća da se ono ne iscrplkjuje jednim hladnim klišeom moralisti�?kog samoopravdavanja nalik na farijsejsko.

Dabnašnji humanizam i pshilogija sagrađei na nepravoslavnom hrišćanskoj antropologiji uporno izvjegavaju i nepokolebljivo prećutkuju fenomen grijeha. A on je poslije �?ovjekovog pada postao antropooški stvarnost. On ne iš�?ezava ni onda kada sami sebe ubijedimo da ne postoji. Samo je jedan na�?in kojim se bogostvoreni �?ovjek oslobađa težine i vinovnosti grijeha – oproštajem svog Sazdatelja i Tvorca. Samo tada u �?ovjeku iš�?ezavaju posljedice grijeha, sukobi u unutrašnjem �?ovjeku koji su uzroci potresa, neuroza i psihopatologije, i samo tada unutrašnji �?ovjek oživljava u slobodi ljubavi.

SVJEDOČANSTVO ŽIVOGA BOGA

Živeći u blsagodati preumljenja, sozercavajući Boga monah Fa i osaznaje, Boga, koji je Istina, a ne nekakva ideja o Njemu

Bog Blagovjesti je Emanuil – s nama Bog – i mi opitno okušavamo zajednicu S Njim. On nije nepristupni bog Filosofa niti pak apsolutna suština zapoadnog �?ovjeka, nego Onaj koji iako po svojoj suštini ostaje nepri�?astan, ipak svojim bošžanskim energijama izlazi iz Sebe i iz beskrajne ljubavi dolazi da bi se sreo i sjedinio s �?ovjekom. U Crkvi Božijoj se uvijek vjerovalo u razlikovanje Božije suštine od božanskih energija, kao što se ogleda u djelima Svetog Vasilija Velikog i ostalih otaca. Sveti Svetogorac Grigorije Palama bio je prvi koji je sistematski izložio u�?enje Crkve o tome kada je zapadni monah Varlam u XIV, vijeku osporio svetogorskim monasima mogućnost opita Boga kao nestovrene svjetlosti.

Crkva je velikim saborima u Konstantinovom gradu opravdala svetog Grigorija Palamu i poznala njegovo u�?enje pravoslavlja.

Nau�?eni od njega, kažemo da će samo kroz �?išćenje srce od korijenja sgtrasti, pri�?ešćivanje i sudjelovanje u svetim tajnama �?ovjek moći da postane bogovidac; i gledajući u Hristu nestopvrenu svetlost Svete Tgrojice, i zajedni�?areći sa njom, moći će da se sjedini s Bogom, da postane bog po blagodati.

Ispovjedamo takodje i da je bog prisutan u svojoj tvari svoji nestvorenim energijama i da se njima ulazi u svijet, osuštastvljuje ga, sadržava i vodi.

Ako je pak Bog, kako Latini tvrde, samo suština bez božanstvenih energija; ako je blagodat tvar (na), tada je �?ovjeku nemoguće opitaovati Boga, biti bogovidac i postati bog po blagodati. Jer tvar (tvarna blagodat) ne može obožiti tvar (stvorenog �?ovjeka). Pa ni sam Bog ne može biti prisutan i djelovati li�?no u tvari. Ako je nestvorena blagodat sila Božija odsutna iz prirode, treba da je zamjene nepokolebivi prirodni zakoni, onako kao što je odsustvo nestvorene blagodati u životu crkve i hrišćana na zapadu nadomješteno moralisti�?kim juridi�?kim sistemom vozglavljenim u papi.

Bog za �?ovjeka, postojao On ili ne, neće imati zna�?aja sve dok On �?ovjeka ne obožuje. Ovom konstatacijom objašnjavamo pojavu bezbožništva na zapadu i ustrojavanje nauke i filosofije na kamenu ateizma.

Boli saznanje da smo i mi, prelašteni zapadom sholasti�?kom mišlju, zaboravili, pa nekada i osuđivali svetog Grigorija Palamu. Ova katastrofalna greška povuka je za sovom mnoge druge . dovoljno je da pomjenemo široku zamjenu pravoslvanog bogoslovlja (asketike i pastirstva) intelektualno – idolološkom teologijom i moralisti�?kim obrazovanje, glavnim vinovnicima rasprostiranja nominalog hrišćanstva, koje će se neimonovno survati u ambis bezbožja.

S druge strane mnoge, pretežno mlade, duše iznemogle od materijalizma, izašavši iz zamra�?enog lavirinta, traže u pogrešnom smjeru – u misti�?nim opitima i eksperimentima misticizma isto�?nih religija ili u vješta�?kom raju narkotika koji se kasnije neizbježno pretvara u stvarni pakao.

Pomisao da je pravoslavlje samo egzotika, ritual, obred i ceremonija njima zatvara o�?i za tajinsko o sozercateljno ljepotoljubno predanje umnosrda�?ne molitve koja vjernome daruje božanski opit: «Blaženi su �?isti srcem jer će Boga Vidjeti».

Na našem pustinjskom univerzitetu do danas se predaje nauka o otkrivenju srca kao ontološkog centra postojanja li�?nosti; njihovo sjedinjenje u Hristu i viđenje Boga.

Isihazam je obožujući . veli sveti Bogoslov Grigorije . pomaže nam da istinski poznamo sebe i Onoga koji nas poznaje od Predvje�?nog Svjeta.

SVJEDOČENJE BOGOČOVJEKO-CENTRIČNOG ŽIVOTA I ETOSA

Poznanje živoga Boga, darovano u preumljenju, pomaže vjernome i bogozaljubljenom da slobodno pristupi sitinskom Isto�?niku, izvoru i centru života, sivijeta i �?ovjeka – Troj�?inom Bogu.

Pomaže mu da živi ne antropocentri�?no no teantropocentri�?no. Centar žoivota da bude Bog, u Hristu Bogo�?ovjeku.

Kad �?ovjek zaživi bogo�?ovjekocentri�?no, zaživljava evharistijski. A to zna�?i da u sredini u kojoj je, prima ljude i sabitija kao darove od Boga, sa blagodarnošću ih Njemu uzvraća, i Njemu i Njegovoj djeci prinosi sebe.

U Božijim darovima svete evharistije, u hljebu i vinu, hrišćanin u Hristu i preko Hrista samog sebe i sav svoj život prinosi Bogu. Hljeb i vino sadrže u sebi sve to jesmo i što želimo. Otac Nebesni prima naše darove i prinosi nam ih kao Krv i Tijelo Hristovo. I njima, daruje nam savi svoj svetotroji�?ni život.

Tako život Božiji postaje nama život. Baistinski ćemo zaživjeti u Duhu kada se pri�?estimo od Njegovog života.

Raspeti i vaskrsli Sin Božiji, izljubavi za nas žrtvovan i prinesen, oblagodaćuje sadjelatnika u evharistiji, hrabreći ga da Mu se upodobi, da bi sudjelujući u Njegovoj žrtvi i ljubavi po Njegovom obrascu i on ljuobnmo prinio sebe svojoj braći.

Zato kažemo da teantropocentri�?ni život sam po sebi podrazumjeva život ui evharistiji, u Crkvi i u žrtvi.

Duh našeg vremena je atropocentri�?an i zbog toga nevharistijski, neliturgijski i nesamožrtven. Nije oli�?en bogoljubljem i bratoljubljem, već je ozna�?en korjentim samoljubljem. Sav društveni sistem je ustrojen baš na samoljublju

U kuli koju je izgradio �?ovjek, a u kojoj važi samo jedno pravilo - da je �?ovjek centar svega . preživljava li kako i opstaje li �?ovjek od bolesti koja se raširila u njoj? Mi registrujemo simptome virusa koji se duboko zapatio, virusa shizofrenije! Danas sekularizovani hrišćani, stapajući se sa svijetom i bivajući jedno s njim, živi u unutrašnjoj rascijepljenosti. Na�?as blago�?estivo, kad je u hramu, a onda sasvim ravnodušno kada je van njega. Njegova pobožnost, koja je veoma daleko od predanjske crkvenosti i pobožnosti, već je go individualizam i sentimentalizam. Iako je liturgijski život Crkve za njega nešto dobro, ipak one ima drugostepeno zna�?enje.

U suštini, ne �?inimo ništa drugo nego se odvraćamo sa puta otaca, od kojih smo naslijedili da se van svete liturgije svijet nikad ne može reintegrisati i preobraziti u Crkvu. I pokušavaomo da ono što je Bog po svom domostroju, unutar svoje Crkve i u liturgijskom životu, ustrojava za svijet – zamjenimo onim što sami �?inimo za njega: socijalnim (haritativnim) djelatnosima, dipollmatskim srededstvima itd. Istina, nekako se i nadamo da će Crkva poboljšati svijet, da će mu pomoći, ali i ne pokušavo da sav svijet postane Crkva . da se usadi iu Tijelo Hristovo, da umre i da vaskrsne. Zato trba da pazimo, jer �?ineći ovako samouvjereno, nismo daleko od iskušenja da postanemo «zahvalni gostoprimnici» sekularizovanom društvu, koje apaludira ljudima Crkve kada se služe aršinom ćesara.

Raširen sa zapada, �?ovjekocentri�?ni humanizam je našao najpogodnije tlo u obezlitugrisanom bitiju pravoslavnog �?ovjeka i pretapajući i prelestno pervrednujući (sve oko njega), zatvorio mu je ionako zamagljene o�?i, osljepljuući ga za predanje naših bogonosnih otaca; za sveštene kanone i dogmate, koji nam se – ako se ne žive – �?ine ne kao život i otkrivenje, nego kao zatvor; za monaštvo kao ljubomudrije i život svjedoka ranohrišćanske Crkve i etosa; za (romejski osmišljenu) ikonu kao projaviteljku tajne ovaploćenja Slova (Logosa) Božijeg, za vizantijsko pojanje kao dijalog �?ovjeka s Bogom; za Svetim Duhom vođeno i rukovođeno graditeljstvo hrama i arhitektonske cjeline oko hrama; za saborsko funkcikonisanje tijela Crkve; i za mnoge druge stvari.

Po blagovoljenju Božijem, na Svetoj Gori je kao život i etos sa�?uvano i preneseno bogo�?ovjekoizvorno predanje Crkve Božije.

Isto�?nik nam je Sveta Trojica u Hristu, a cilj – sjedinjenje s Bogoom. Sav život da prinesemo Bogu i vozglavimo (rekapituliramo) u Njemu. Svakodnevna bogosluženja, rad, posluašnje, trepeza, gostoljublje izviru iz svete evharistije i uviru u nju. Građenje sabornog hrama u srcu svete obitelji je dovoljan znak ustremljenosti žitelja atonskog antigrada.

«Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me...», trudi se monah da se moli u keliji, na poslušanju i u rukodjelju. Jer je, piše sveti Simeon Solunski, hrišćanin onaj koji je sav u Hrisu; i misli na Hrista, i brine se, i pou�?ava se, i živi, i kreće se za Hrista; i samo Hristom diše i Hrista nosi u sebi; i želeći da nema ništa do Hrista; i samo Njega na dar dobije, da mu Hristos bude i bescjeni biser i rzinica velika, i život, i svjetolst, i sladost i carstvo vje�?no.»

Pomenućemo da je pobožnost dobrih atnosnskih vojnika prema Nebesnoj Carici i sveogorskoj Presvetoj Bogorodici – sa hristocentri�?nim pe�?atom. Jer onaj koji ljubi Sina, ne moeže da ne voli i Majku. Mater je pak ona koja nas privodi sinu i pomaže nam da Ga zavolimo.

Dobiješ li blagoslov da dođeš na Svetu Goru, otkriže ti se svijet u svemu razli�?it od do tada viđenog. Daje ti se da uđeš u jedno razli�?ito carstvo . u ono koje dolazi. Pri�?ešćuješ se tim carstvom, i predokušavaš ga. I već si osviješten i u zdravoumlju – znaš da je bogo�?ovjekocentri�?ni kriterijum Svete Gore postao i tvoj sopstveni. Otvaraš se u srcu da vidiš brigu i ljubav Bogorodi�?ninu i svjedoka te ljubavi – svetogorksih monaha. Preko Njenih odgovaraš na njihov roditeljski pozviv i djetinje simreno se oropavap nisposlanom blagodaću da bi po�?eo od po�?etka, da predanjskije, crkvenije i pravoslavnije da blago�?estvuješ (budeš pobožan). I hoće li se naći neka sila ovoga svijeta da te sprije�?i u tvojoj odlu�?nosti da zadobiješ predokušano carstvo Božije? Znajući da se ono s naporom zadobija, uzljubljuješ podvig posta, bdenja i bezmolovija da bi zadobio srda�?nu molitvu. I ako ne uspijevaš da postigneš to i monasi, niko ti ne oduzima radost ljubavi jer živiš tipikom i duhom monaškog života. A Gospod kao Jedini Čovjekoljubac ne samo djelo nego i namjeru od �?ovjeka prima kao djelo.

SVJEDOČENJE ŽIVOTA U ZAJEDNICI

Sveta Gora svjedo�?i o tajinskom životu u Hristu. U isto vrijeme svjedo�?i i jevanđelski prototip za ustrojavanje života u zajednici. To nije neobi�?no, jer je tajinski život . zajedni�?arski život, budući da samo u njemu �?ovjek zajedni�?ari s Bogom i svojom braćom.

A �?itajući Djela Apostolska otkrivamo: «A svi koji vjerovahu bijahu na okupu i imahu sve zajedni�?ko. I tekovinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kako je kome bilo potrebno.Isvaki dan bijahu u hramu, i domaći hljeb po domovima, primahu hranu s radošću i u prostoti srca, hvaleći Boga, i bijahu omiljeni kod cijeloga naroda» (Djela 2,44-47).

Ova blagoslovena jerusalimska zajednika blagoslvom Božijim produžava u opštežićima koja �?ine srž svetogorskog monaštva.

Manastirske trpeze se svakodnevno priguotovljavaju ne samo za monahe nego i za braću poklonike i posjetioce. Ovo se do dans zadražalo samo na Svetoj Gori, žrtvom i trudom otaca.

Duhovna i veštastvena blaga se razdjeljuju braći u ime Hristovo . Na Svetoj Gori osjećaš Crkvu ne kao zatvoreni krug koji ne sabira druge, nego – kao što se vidi na ikoni Pedesetnice . kao otvoreni pokukrug ruku rašireni u zagrljaj koji priziva i sabira sav kozmos.

Zakonodavac i bogoslov zajednice sveti Vasilije piše o njoj: «Najsavršenijom životnom zajednicom smatram onu u kojoj je isklju�?ena privatna svojina, udaljen iz nje svaki misleni rat i izgnan svaki nemir, kavga i razdor. Naprotiv, sve je zajedni�?ko: duše, misli, tijela i ono što hrani tijelo i služi mu. Bog je zajedni�?ki, zajedni�?ka pobožnost, zajedni�?ko spasenje, zajedni�?ki je podvig, zajedni�?ki su trudovi, zajedni�?ki su vijenici, pojedinac je mnoštvo (zajednica) i jedan nije sam no je i u unutrašnjosti sa mnoštvom. Šta može da se poredi s ovim životom, šta je blaženije od njega? Jedni su drugima sluge ravnopravne, jedni drugima gospodari… jer ljubav je ta koja �?ini da se iako slobodni pot�?injavamo jedan drugome».

Tako monasi ljubavlju dolaze u predpadno stanje Adamovo, kad grijeh nije bio rascijepio jedinstvenu �?ovjekovu prirordu. Oni podržavaju doslovno Hristov život u saboru apostola, «gdje je sve bilo zajedni�?ko gdje se Spasitelj prinosio svakom li�?nosno u svojoj Svojoj punoti. Revnujući prema životu angelsko, sa ta�?nošću �?uvaju zajedni�?arenje saobrazno njima (apostolima)» («Asketska pravila», Sveti Vasilije Veliki).

Ovo zajedni�?arenje i jedinstvo monaha otkriva ljudima blaga kojima smo obdareni poslije ovapoloćenja Spasiteljevog. «Jer je to sadržina Sapsiteljevog domostroja po tijelu, da sabere �?ovjekovu prirodu samu u sebi i u Njemu, i da ponovo vaspostavi po�?etno jedinstvo, od koga ga je jednom udaljio lukavi rascjep. Kao što dobar ljekar spasonosnim lijekovima ponovno spaja razdijeljene dijelove tijela,» karakteristi�?an je bogoslovksi i hristološki pogled svetog jerarha. Sveti Vasilije nam govori o zajednici u�?vršćenoj na kamenu koji je Hristos.

U pravoslavnom opštežiteljnom monaštvu nalazimo na�?ela istinskog rješenja socijalnog problema. Rješenja istinskog i ljudskog koje neće zanemariti duhovnu i bogovidnu prirodu �?ovjekovu.

Svojevoljno smiren, nestjažateljan (koji ne sti�?e) i slobodno pot�?injen po obrascu Spasiteljevom, monah Svete Gore ćuteći mnogo silnije propovijeda vjeru, žrtvu, smirenje, ljubav, pravednost, mir – preduslove istinske slobode.

SVJEDOČENJE PRAVOSLAVNE VJERE

Martirijum Svete Gore je mnogo važan kada govorimo na temu pravoslavne vjere.

Podvig i borba otaca Crkve, koji su i naš podvig i borba, bila je da se sa�?uva neizmjenjenom predata vjera, jer su oni znali da i njmanje odstupanje od vjere bezuslovno vodi u veće i da pogrešan dogmat vodi u pogrešan život i pastirstvovanje koje rizikuje �?ovjekovo spasenje.

Danas se pod pritiskom sekularizma prenebregavaju dogmati i predata nam pravoslavna eklisiologija, i postoji zanos za nekakavim sjedinjenjem «crkava» na prakti�?nom planu, a da se ne smatra potrebanim jedinstvo u vjeri.

Prosto i mudro re�?e jedan starac: «Dogmati ne ulaze u Evropsku ekonomsku zajednicu.» Često smo slušali starce kako vele: «Kako je moguće, djeco, da primimo Latine a da oni ništa ne izmjene, i da u isto vrijemo palimo kandilo pred Protatom na livadi na kojoj su ubijeni oni koji su izobli�?ilii Latinofranke, monasi i laici – mu�?enici koje osjećamo kao svete? Ako oćutimo o vjeri kada je u opasnoti, zašto onda sjedimo tolike godine na ovim stijenama?»

Istina je ta da je onaj koji proliva krv - da bi ne on nego Hristos zaživio u njemu. Osjetljiv na dogmate blago�?ešća. Jer su svetogroskom monahu dogmati život i otkrivenje, i imajućii opit Ipostasne Istine, Hrista, on ne moeže da se udalji od nje u njenom dogmatskom izrazu.

Crkva je uvijek imala pred o�?ima tu osjetljivost monaha. Mudri i sveti monasi su ne jednom bili stubovi i ispvojednici pravoslvne vjere, kao sveti Maksim Ispovjednik, i još mnogi drugi koji su usmjeravali rad Vaseljenskih sabora.

Pored Agiorite Grigorija Plame, još mnogi drugi oci Svete Gre su bili pozivani na velike sabore Vaseljenske patrijaršije da bi posvjedo�?ili pravoslavnu vjeru.

Evo šta govori svjetilo Crkve, sveti Teodor iguman Studitski: «ako dakle postoje monasi u naše vrijeme, neka to pokažu na djelu, jer je djelo monaško da se ne podnosi ni najmanja novotarija u Jevanđelju, da ne budu osuženi za pogubljenenje duše brfadće laika ako (monasi) postanu primjer jeresi i zajedni�?arenja s jereticima ... I na drugom mjestu piše: «Koji su ti što su se do krvi suprostavili u borbi protiv grijeha? Nisu li to naši blaženi oci i braća, kako iz naše obitelji tako i iz ostalih? Vaistinu je to za monahe dostignuće i podvig; monasi su stubovi Crkve i veliko je dostojanstvo koje nam darova blagodat Božija».

No, da ne pomislimo da je borba Svetogoraca samo antijereti�?ka. Prije svega je ta borba da se u sebi ostvari i projavi punota Istine i Život koji je u Crkvi. Jer su bol, uznemirenost i protesti svete Gore oduvijek bili – a i sada su – samo stihije borbe za punotu (pliromu) sabornosti. Da se ne preina�?i Jevanđelje. Da ne bogoslovstvujemo – po rije�?i svetog Grigorija Bogoslova – aristotelovski (sholasti�?ki) no ribarski (apostolski). Da ne izgubimo mogućnost oboženja i nestvorene svjetlosti shvatajući blagodat kao stvorenu (tvarnu) . Da ne spadne Crkva od Tijela Hristovog na antropocentri�?nu instituciju. Da ne pomiješamo i ne zamjenimo «bezgrješnim» papom istinsku bezgrješnu, u Crkvi uvijek prisutnu, prosvjetljujuću blagodatnu silu Utješitelja.

U sinergiji s Bogom, mi monasi Svete Gore sa svetim arhijerejima, sveštenoslužiteljima i s vjernim i hristoljubivim narodom u svijetu nećemo se nikad saglasiti sa pojavom najmanjeg odstupanja od dogmata pravovjerja i blago�?ešća.

Ovo kažem jer volimo Boga koji je Istina. No i zato jer istinski volimo inoslavne kojima će se pomoći samo ako se privedu u sretenje s Istinom koja spasava. «Poznajte Istinu i ona će vas osloboditi.»

+ + +

Sveta Gora se ne može istinski upoznati kroz jednu ili dvije posjete. Još manje se ona može upoznati ako joj se priđe gordom logikom uma.

«Blaženi su siromašni jer je njihovo carstvo nebesno» I svetogorski monah ukoliko biva siromašniji utoliko dublje se uvodi u tajnu Svete Gore.

Jakov vidje ljestvicu koja je vodila ka Bogu, sa angelima koji su se spuštali i uspinjali na Nebo. «Kako je strašno ovo mjesto. I nije ništa drugo do dom Božiji i same dveri nebesne». Jakov se borio s Bogom. Na Svetoj Gori monah se bori s Bogom. Razgovara s Bogom, s Bogorodicom, sa svetima. Čineći sebe Njegovim svjedokom, Svetogorac u svijetu svjedo�?i ljubav božiju prema �?ovjeku.

Sa engleskog

Jerođakon Jovan Ćulibrk

Svetigora, br.43-44, Božić 1995-96. Str. 30-34