MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Preko svekrve se često razotkrivaju neskladi u našem životu. Njena riječ, ponekad i otrovna, je kao mač. Svekrva je ponijela svu odgovornost života i ima iskustvo i znanje koje nikako ne smijemo da podcjenjujemo. Naš muž ne shvata svu težinu situacije kao muškarac koji nije u stanju neke idiome ženskog jezika da pojmi. ( Eto, već podcjenjujemo muža…) Pitanje koliko je svrsishodno u taj sukob uopšte muža uvlačiti. I u krajnjoj liniji zašto se suprotstavljat svekrvii? Time samo zlo na zlo množimo. Da li je moguć mir između snahe i svekrve?  Svekrvino znanje može biti na dobrobit cijele porodice. Ipak svekrva nije centar oko koga se vrti naš život. Ona je alarm po svemu sudeći, alarm koji alarmira da nešto nije u redu. Toliko dilema i otvorenih pitanja oko svekrve i snahe.

Muž i žena su jedno, oni su prvi i primarni porodični krug, ali kao što moderna žena ima svoju karijeru i svoje dostojanstvo, tako i svekrva očekuje da se ispoštuje i njena dostojanstvena uloga kao majke čovjeka s kojim smo u braku i koji je možda i otac naše djece, ni manje, ni više. Možda želi i po nekom dubljem instiktu i da moderna mlada žena ispoštuje dostojanstvo svog muža, a njenog sina ako ga je već izabrala da živi sa njim.  Zašto ga je birala zaista?

Problem se zapetljava onda kad svekrva nije duhovna, već samo snaha ili obratno. Tako da svekrva nije prijemčiva za duhovnu pouku o odnosima u braku i porodici. Onda ljubavi radi je potrebna dugotrajna žrtva i molitva jednih za druge, baš dugotrajna. Naravno poznate su ljubomore i zavisti na žensko-ženskoj liniji između žene u najboljim godinama i žene u zrelijim godinama koja se već pribojava da će postati baka, zatim nezdrave relacije u odnosu između majke i sina gdje nijedna žena nije dostojna njenog djeteta, a na koncu kao snaha ne zaboravimo da ako slažemo i prikrijemo nešto mužu, svekrvi to ne možemo prikriti, jer i ona je žena. To je već tema za jednu drugu priču.

Ako smo se znači našli u nezahvalnoj ulozi snahe, zaista možda prvo pitanje i treba biti upućeno nama samim, zašto smo se uopšte udavali i šta je zapravo naša prvobitna uloga kao supruge, jer svekrva je majka našeg muža, ako nju ne volimo kako da njenog sina volimo i da li uopšte imamo dovoljno poštovanja i ljubavi prema sopstvenom suprugu. Podsjetimo se da li je naš muž uopšte gospodar u svojoj sopstvenoj kući. Taj osjećaj mu je potreban kao Caru Asviru iz biblijske Knjige o Jestiri. 

Običajni zakon u patrijarhalnim zajednicama potekao iz starozavjetnog ili novozavjetnog duha je znao blagovremeno da ponudi uputu budućim supružnicima i njihovim roditeljima. Govorilo se naime da pazimo s kim se vežemo na vrijeme, iz koje porodice i kakva majka, takva kćerka, kakav otac, takav sin. U seoskim zajednicama, zabačenim predjelima gdje nije bilo puno migracija na relaciji selo – grad, otadžbina – biječli svijet, pa ni ratovi gdje nijesu dopirali, sama zajednica je bila u stanju da pruži jake regulacione okvire za nadolazeće navale bijesova između ženskih članova patrijarhalne zajednice i pripomogne stabilizaciji porodičnih odnosa. Strah od Turaka recimo za vrijeme robovanja našeg naroda i uopšte strah od vanjskog faktora prekrivao je neke unutrašnje konfliktne potencijale kao npr. na liniji svekrva-snaha, a uostalom patrijarhalni domaćini nijesu željeli da ponavljaju greške srpske srednjovjekovne vlastele koja je izgubila zdrave jevanđeoske relacije u porodici, pa je i to dovelo do propasti Carstva. Situacija cijelog naroda je zahtjevala trpljenje, porodice su bile mnogobrojnije i poreski sistem kod Turaka je bio drugačiji, pa osnovna porodična ćelija muž-zena-dijete koja je karakteristična za novovjekovno doba, u patrijarhalnim zajednicama je igrala manju ulogu. Danas trpljenje takve vrste možda nije potrebno. Malo je i muškaraca i žena koje bi danas trpile suživot u velikim zadrugama. Dugoročnu nemogućnost takvog života u modernom društvu pokazale su i neuspješne hipi-zajednice iz 70ih godina 20.vijeka, a i komunistički neuspjesi na planu svaštarenja s ženama i imovinom.

Danas je moguća kao i u svim vremenima pažnja, ljubav, smireniji pristup, jednostavnost, traženje ljepote u drugom, pa čak i u svekrvi i dobri odnosi u široj rodbini,… udjelimo i neki iskren kompliment svojim bližnjim.

Obratimo li se duhovniku za pomoć po to ovom osnovnom pitanju, zaista ne očekujmo samo čuda i olakšanje kroz raspredanje priče i klevetanja, jer to možemo i sa susjedama uz kafu, nego pokušajmo i sebe da preispitamo koliko smo sazreli i koliko zbog naše nezrelosti ili pak gordosti smo dobili baš takvu svekrvu na vrat i pitajmo duhovnika koje dio Biblije i Jevanđelja bi nam bio na korist u datim okolnostima čitati i dosta bi nam pomoglo u ovoj očajnoj situaciji kada bi se pozabavili malo duhovnim odnosom u zdravim neostrašćenim familijama i rodbinama.
U Bibliji se pominje često slučaj kad su muževi neposlušne i ohole žene napuštali i tražili sebi druge, neke sirote i krasne djevojke koje su zasluživale svaku pažnju i koje su provodile duge sate i noći pripreme da se udostoje te počasti da s vašim bivšim mužem razmene makar i pogled i koje sigurno nisu bile jezičave, već diskretne i suštinski pametnije od bivših snaha . Tu se pojavljuje sasvim nova trijada. Vaš već bivši muž, vi i nova mlada.

Svekrva je i tu mogla biti naš tajni savjetnik ili naš kobni neprijatelj, ali i našu svekrvu smo potcenjivale kao i celu rodbinu s kojom smo se orodile s muževljeve strane. Zaboravile smo da su i jedan i drugi ogranak familije nama postali svojta. A starije žene su znale mudro nekad da govore: „Dobro je imat svoga i u gori vuka.“

Zaista mi ne možemo do kraja znati žašto smo se baš orodile s ovim ljudima koji su rođaci našeg muža sve dotle dok se ne izborimo do spoznaje kroz ispovijest i priznanje sopstvenih grešaka, a to može trajati, zavisi od našeg duhovnog preobražaja i truda. Da li smo zaista u stanju da priznamo svoje greške ili smo bezgriješne, pa nam više niko ne treba, niti muž, niti rodbina, same smo sebi dovoljne.

Podsjetimo se malo i da druge žene imaju slične probleme i da među rođacima i rodbinom vladaju slične ideje što opet ne znači da treba s njima se da se savetujemo, jer one ni same ne mogu sebi pomoći i onda u stvari samo klevetamo sopstvenu svekrvu i muža s rodbinom da nam bude lakše i da nered u glavi poredamo u fioke kao što generalno čistimo stan ne bi li imale iluziju reda.
Čuvajmo sebe i svoje, jer ne želi nam svako dobro. Možda ima nekih koji nam zavide i na ovo „malo sreće“ što imamo: na poslu ili na mužu ili na djetetu, na lijepoj garderobi. Hrišćani bilo da su u braku ili bezbračni uvijek imaju svoje borbe radi duhovnog usavršavanja hteli to ili ne, pa tako sad se nalazimo na polju braka.

Čuvajmo se od zla i čuvajmo svakoga od zla, pa će i nas Bog da sačuva u onaj potrebni dan. Slušajmo i svog muža, pomozimo mu, ne podcjenjujmo ga, gledajmo da i iz našeg roda ljudi budu na korist i dobrobit cijeloj familiji. Ne zvuči moderno ovaj savjet niti se može pročitati u revijama sa princezama iz Holivuda ili sa veropskih dvorova, ali budimo realne naš Holivud, to je naša svekrva. 
Ne plašimo se ipak s kad se pojave ovakvi problemi sa svekrvom npr. ili slični, jer svaki brak je istovremeno i izazov na borbu i šansa da se i naš život i naše porodice ustroji po Božijem liku i obličju i da ne zaboravimo da je cilj da uzrastemo do zajedništva s Bogom, pa i kroz brak, a ne samo kroz karijeru, i baš ta borba i izazov priča nam skrivenu priču o nama, na čemu treba da radimo da bi sazreli duhovno, a to znači sveukupno i na psihološkom i na intelektualnom i na osjećajnom planu. Svekrva odjednom postaje osoba koja nam poput „milosrdnog“ anđela na indirektan način ukazuje koji su naši propusti kako lični, tako i bračni. Vrlo često kad muž nama nema šta više da kaže, ulogu glasnogovornika preuzima ona koja ga je rodila, a to je majka. Zato slušajmo šta nam to govori svekrva, a onda poslušajmo supruga.

Možda smo prestale da sarađujemo s mužem i smatramo ga kao već odbačeni trofej, a cilj prvobitni u ono vrijeme kad smo sanjarile i bile tako zaljubljene je da predamo život jedno drugom, a možda smo mi njemu u stvari trofej. Raspravimo zaista sve razloge nesuglasica i lagano se odvojmo od svekrve, uspostavimo sklad i jedinstvo. Nije nam potreban strani posrednik u vidu svekrve, strine, dobronamjerne tetke…

To nije nimalo lako, emancipovati se u ovom pogledu, jer ovdje je potreban veliki stepen saosjećanja, suptilnosti, napora, a ni sopstveni roditelji nam tu ne mogu pomoći, ja nisam više samo mamina i tatina kćer.

Takođe ovdje nijesmo spomenuli momenat kada dođu djeca i tu žrtvu polaganja života za bližnje...Tu se priča još više zapetljava i da ne bi sad hitali i ka abortusima, vratimo se ka predivnim momentima braka i ljubavi.

Spomenimo na ovom mjestu one kraljevske krune na vjenčanju u crkvi koje označavaju da bračni par postaje kraljevski par. Često muž i žena zaborave da imaju svoje kraljevstvo i da s tim u vezi moraju održavati i njegovati vanjske poslove s rodbinom, društvom, širom ljudskom zajednicom. Ko nije uspio dobro da savlada upravljanje porodičnim kraljevstvom ili samim sobom teško da može i dati pravi izbor recimo na glasanju za političke stranke i teško da može vlast na državnom nivou pravilno da vidi, jer teško da uspjeva bistro da procjeni šta je istinski u interesu porodice i šireg okruženja. Ne treba mu ni pratiti političke kampanje ili da se angažuje oko izbora. 

Tu domaćin i domaćica postaju neumitno predmet manipulacije u velikim političkim igrama, jer ni igru oko svekrve nijesu dobro odigrali. Pored vanjskih poslova jedno kraljevstvo ili pak carstvo sem svekrve ili nekog drugog savjetnika i posrednika sa strane, a to može biti i najbolja prijateljica, ima i svoje ministrastvo finansija, ministarstvo za školstvo koje određuje duh vaspitavanja djece…i još mnoge druge ustanove. Sve je tu važno, svaka karika u lancu. I upravo tamo gdje lanac puca, tu se događa upad stranca iz bliže ili daljnje okoline, u našem slučaju svekrve koji je možda bio isprva dobronamjeran da se pomogne mladom bračnom paru što je prirodno, ali kasnije svekrva postaje domaćin i recimo od ministarstva za kulturu i obrazovanje djece odjednom preuzima vanjske poslove, ministarstvo zdravlja, turizma, vjera ( uvode se novi kultovi, nekad i magijski..) To su lažne trijade.

Sve je to prilično nepravoslavno. Naslov našeg teksta govori o pogrešnoj trijadi, da bi se izbjegle takve trijade, vrijedno bi bilo proučiti u praksi i primijeniti učenje istinitom o Trojstvu:

O Svetoj Jednosuštnoj i Nerazdjeljivoj Trojici.

Učeći principjelno kako Sveta Trojica „funkcionišu“, Otac, Sin i Sveti Duh i ko od koga ishodi, ko je kome poslušan i cijeli odnos sve tri božanske ličnosti što je objašnjeno i u Simvolu Vjere koji ne bi trebalo samo mehanički čitati, vjernica i vjernik mogu dosta da nauče i o tome kako će porodične, poslovne i druge trijade da ustroje i tako svoj život još više približe Božanskim izvorima.
Mi imamo u Starom Zavjetu predivni primjer Rute i njene svekrve i Voza gdje plemeniti odnos dvije isprva nesretne žene, snahe i svekrve dovodi do pojave trećeg plemenitog čovjeka po Božijem promislu Voza u njihovom životu, i gdje se iz novog braka rađa predak budućeg Cara Davida.

Divno u ovoj priči je dugotrajno ustrojavanje tamo gdje nije bilo moguće odmah postaviti sve na svoje mjesto, ali Bog u svojoj premudrosti putem milosrđa i istinske ljubavi sve dugoročno i dobro ustrojava. A znamo da je na koncu svega ovoga, ovog mukotrpnog puta se rodio niko drugi do Gospod Isus Hristos iz doma Davidova.

Tako da ne treba očajavati, jer mi ne znamo zašto smo se baš našli u ovoj porodičnoj situaciji ili nekoj drugoj i gdje će nas to dugoročno odvesti. Na nama je da pokažemo svoju dobru volju i da nađemo put istine koji nas vodi ka vječnom Izvoru Života i radosti u tajanstvenom Carstvu za koje smo se već crkvenim brakom i krunisanjem opredjelili i gdje je kraj svih naših briga i stradanja.

Radomir Vučić, 6.-7.10.2008

____________________

Poštovani Oče Gavrilo!

Najprije, da pohvalim brata Radomira na sveobuhvatnoj analizi odnosa muž, snaha, svekrva. Zaista sagledano iz svih uglova i vrlo kompleksno pitanje, na čijem poremećaju se može tumačiti i pojava feminizma, raspadanja braka, mnoštvo nevjenčanih brakova ili tzv. zajedničkog života koji je popularanu zapadnoj civilizaciji.

Po mom dubokom uvjerenju korijen poremećaja je u poljuljanoj i suštinski nefunkcionalnoj porodici koja produkuje djecu sa pogrešnom ili ,da ne kažem grubo, lošom slikom poretka otac , majka, djeca. Žene dolaze ili se nameću u prvi plan u porodici i tako se dugoročno kroz generacije zarobljavaju. Ja sam, može se reći emancipovana , školovana žena. Moj otac je mnogo ulagao u moje školovanje, jer je želio da budem materijalno samostalna i da ako ne daj Bože upadnem u neku lošu porodicu ne zavisim od dobre volje svog muža ili njegove porodice. To je iz njegovog ugla zaista
bilo pozitivno i želio mi je dobro. Sa druge strane ima familija koje za snajku priželjkuju finansijski samostalnu ženu da se njihov sin ne bi prepopteretio ili kojim slučajem izdržavao svoju ženu. Stara dobra vremena prolaze za nas žene. Većina mlađih žena se nalazi u sukobu sa samim sobom, raskol između samostalnosti i karijere i sa druge strane ušuškanog i zaštićenog života pored muža koga volite i koji vas voli.

Svekrve su isto žene i stalno prave paralelu svog života i snajinog života i naravno da zavide na samostalnosti koje snaje imaju, ali ne vide žrtvu koje današnje žene prinose svojoj samostalnosti. Muškarci su tu naravno sve ugroženiji i materijalno i psihološki i to još više zapetljava naše odnose. Oni postaju slabi i nesigurni i kao da se unaprijed predaju u ovoj borbi. Muškarci sve više popuštaju, jer i njima godi da imaju ženu koja je ugledna i zarađuje novac , a žene sve manje slušaju i eto propasti.

Ovo je moj mali doprinos vašoj temi. Rješenje je zlatna sredina, muškarac koji je samostalan , jak i glava porodice, sposobna žena bez gordosti koja hoće i da posluša muža i da uvijek ima na umu da je ona samo žena. 

Puno pozdrava nadahnutom bratu Radomiru, bratiji i vama dragi Oče Gavrilo što imate strpljenja da saslušate sve nas grešne!
Jedna anonimna snajka
07.10.08.

Komentari: