MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Zdravo Jurij! Ja mislim da je potrebno početi sa molitvom za tog čovjeka i sa molbom da se pronadje u njemu lik Božiji, to se odredjuje našom ljubavi ka bližnjemu, koja je jedna od dvije glavne zapovijesti. Kakva je korist od toga? Navešću riječi iz govora Solovjeva o Dostojevskom: „Ne iskušavaj se vidljivim carstvom zla i ne odriči se zbog njega od nevidljivog dobra, to je podvig vjere. U njemu je sva snaga čovjekova. Ko nije sposoban na taj podvig, taj ništa neće napraviti i ništa neće reći čovječanstvu. Ljudi fakata žive tudjim životom, ali oni ne tvore život. Život stvaraju ljudi vjere. To su oni koji se nazivaju zanesenjacima, utopistima, jurodivim – oni su proroci, zaista najbolji ljudi i vodje čovječanstva.“

S poštovanjem, sveštenik Mihail Samohin

Foto Olega Konavalova

Dobar dan, možete li prokomentarisati evo ovakvu situaciju uzetu sa vašeg sajta iz članka „Kako preživjeti razvod“ (autor Protojerej Sergij Nikolajev): „Kada čovjek počinje da krivi sebe, njemu postaje lakše. Zato što čovjek koji sebe opravdava, kako kaže starac Pajsije, lišava se Božije blagodati. A kako da se živi bez Božije blagodati i tim više preživljavaju teškoće, tuge, bolesti?  I obrnuto, kada čovjek počinje sebe da krivi, da se kaje barem pred svojom savješću, njemu će odmah biti lakše, zato što blagodat dolazi.“

Bog je milostiv, čitala sam prosto iz radoznalosti. Ali evo ovakvo pitanje, pravoslavne često kore baš zbog izrazite defetističke psihologije. Baš zbog toga, kako se meni čini, medju mladim ljudima koji su mi bliski, popularne su ideje o „prekrštavanju“ u protestantsku, katoličku ili uopšte prelazak na islam. Mene „ludu početnicu“ sažaljevaju. Kažu, pravoslavlje je depresivno, poniznost vodi ka depresiji, a tu je i suicid blizu. To je psihološko pitanje i teško je o tome raspravljati. Suština pitanja je šta da se konkretno odgovori „znalcima psihologije“ i pomozite mi, molim vas, da se i sama snadjem. Unaprijed hvala.

Zdravo Marija!

Najbolje bi bilo pitati za komentar samog o. Sergija Nikolajeva. Sajt hrama u kojem je on starješina je: http://www.meparh.ru/church_view.php?id=581.

„Glavno hrišćansko dobročinstvo – smirenje – to nije apstraktno samoponiženje, nego očekivanje Hrista u svojoj duši, spuštanje svoje gordosti pred Njim. Sve ostalo su – sredstva. Još o samouniženju, depresiju obično razumiju kao kajanje. Vrijedi razuvjeriti te ko brka ta dva shvatanja.

U stvari, pokajanje psihološki označava kao prvo, težnju da se sagledaš u mogućem objektivnom svijetu. Bitno je proučavati sebe, paziti nad sobom: nad svojim mislima, govorom, emocijama, odnosima. Pa nevidljivo se ne može izmjeniti, bez napora za promjenom, popravljanjem sebe i bez Božije pomoći je nemoguće pokajanje. Put mora da bude povezan s nadom, jer smo mi spaseni u nadi. Možemo čak reći da jaka nada, nadanje – pokazatelji su pravog puta.

Potpuna suprotnost istinitog radosnog kajanja je bolesno stanje depresije. Depresija je uvijek povezana sa idejama samooptuživanja, očajanja i bezizlaza, nikakve nade nema. Ali pravih bolesnika od depresije nema mnogo, kako se nama čini, kada mi naokolo zapažamo natmureno – tužna lica. Riječ je o nečem drugom, to nama „radi“ djavo i njegova ljubav ka patnji. Ne dobrodušnost u bolu i patnja kao Božija posjeta, nego težnja ka paćeničkom položaju u životu, u ulozi uvrijedjenog, kojeg ne shvataju, nepriznatog, prevarenog itd. To stanje pogoduje našem zlu: zona depresivnosti se prenosi iz unutrašnjeg svijeta u vanjski i možemo bez umora da sebe žalimo, u svojim strastima i svojevoljnim pometnjama kriviti druge za teške prilike. A najvažnije je: to je prekrasan alibi za neophodnost mijenjati se. Eto, ja tako patim s tim ljudima! Kad se oni promjene, tada će se sve srediti.

Sažaljenje prema sebi, samosažaljenje, kako ga nazivaju starci, potpuno isključuje svaki pokret dok mi „patimo“ – stojimo u mjestu. I na tom mjestu našeg života stvara se kao rak rana „prividni život“ to jest postojanje ispunjeno preživljavanjima koja se tiču nepostojećih uzroka, i koja se opisuju obično kao poziv na patnju: („da ne bi oni, on, ona...), „ako bih ja imao novac (zdravlje, sreću i tome slično)“. Ili: „mene niko ne razumije, mene su svi odbacili“ i slično. Tu pseudorealnost čovjek prihvata kao istinski život, njegove „patnje“ postaju način mišljenja, stalnim načinom postojanja. U tom smislu pokajanje znači prevazilaženje nestvarnog života koji smo sami stvorili, odricanje od iluzija o sebi i o svijetu, koje čine kretanje nemogućim.

Naravno, rušenje iluzija o sebi bolan je proces, čak žestok. Psihološki tačno je o tome pisao I. Iljin: „Čovjek koji je naoružan „lupom“ savjesti, prije svega, može biti prosto potresen i zadavljen tim prizorom komplikovano – istančane motivacije i dinamike svakog posebnog postupka, koji mu se prikazuju u njemu samom. On će se na jednom uvjeriti da je on do izvjesne mjere to želio i potajno to spremao, da je otvoreno strahovao, da on u izvjesnom smislu to nije htio, o čemu je maštao i o čemu, možda, čak i molio, da neki njegovi životni tokovi idu u prevcu suprotno tome, što on smatra glavnim i odlučujućim u svom životu, da u najtananijim odgovorima njegove duše skriva se sjenka zavisti, ljubomore, pohlepe, zlih želja, častoljublja, sujete, mržnje, osvete – strasti, koje su možda u stvari bile potisnute, ali iskorijenjene one nisu bile“.

Ali bilo šta da otkrijemo u nelicemjernom i oštrom pogledu unutar sebe, bilo koliko da se užasnemo, važno je zapamtiti da smo mi na putu da u bilo kojem trenutku možemo obnoviti svoj um. Tim putem mi krećemo sigurno uz Božiju pomoć i uz naše napore i uz nadu na Njegovu milost prema našim greškama, i znači, mi smo na putu vječne radosti. S poštovanjem, sveštenik Mihail Samohin.

Može li žena da zalazi u oltar? Vladimir

Zdravo Vladimire, da u nekim slučajevima može: u oltar mogu zalaziti žene na koje je prenesena uloga posluživanja u oltaru, a takodje, na primjer igumanija manastira.

S poštovanjem sveštenik Aleksandar Iljašenko

Ja sam čula da je gatanje i proricanje budućnosti neistina, je li tako? Irina

Zdravo Irina!

Gatanje i predskazivanje budućnosti postoji. Drugo je pitanje – vrijedi li vjerovati u to što nam govore ljudi, čija je to svojevrsna profesija. Već samo poimanje gatanja govori nam o tome da čovjek putem nekih magičnih rituala se trudi saznati svoju budućnost. I odmah se nameće sledeće pitanje: a ko priča čovjeku o njegovoj budućnosti? Hajde da se obratimo pravoslavnoj dogmatici. Ona glasi da je Gospod pri stvaranju načinio čovjeka slobodne volje. Griješiti ili ne – čovjekov je izbor. U taj izbor Bog se ne miješa. Shodno tome sam čovjek zaradjuje sebi na zemlji raj ili pakao. To jest, svaka priča o sudbini nema nikakve osnove. Ako hoćete, čovjek sam stvara svoju sudbinu. Bog pak, uvijek promišljajući o čovjeku, daje mu zapovijesti, čije ispunjenje vodi čovjeka ka Životu vječnom. Hajde da se sjetimo Svetog Pisma. Kao odgovor na pitanje apostola o kraju svijeta Gospod im priča o znamenjima koja prethode kraju svijeta. Ali na pitanje o konkretnom vremenu u koje će se desiti kraj svega, Gospod kaže da to vrijeme ne znaju čak ni andjeli Božiji, nego samo Otac Nebeski. Shodno tome čovjeku nije dato da zna svoju budućnost, to zna samo Bog. Hajde da sada odgovorimo na pitanje od koga dobijamo gatanje i predskazivanje o budućnosti čovjeka? Odgovor se nameće samo jedan – od djavola. Gatači i predskazivači tvrde da postoji predodredjenje i nema smisla da se čovjek protivi sudbini. To u korijenu protivuriječi pravoslavnoj dogmatici. Ali to ne čudi. Djavola nazivaju ocem laži i zato je jasno da je većina onoga što pričaju gatači potpuna laž. A još u Starom Zavjetu Bog je dao bogoizabranom narodu, koji je izišao iz egipatskog ropstva, zapovjest: „ne proričite i ne gatajte“ (Lev 19: 26), „ne obraćajte se onima koji mrtve prizivaju i ka čarobnjacima ne idite, ne skrnavite sebe od njih“ (Lev 19:31). Pri tome se narušavanje tih zapovijesti kažnjavalo smrću „predskazivače ne ostavljajte u životu (Ish 21:18).

Sada, kada smo to razjasnili u čije ime rade gatači, razjasnimo trenutke, shodno onome što su gatači predskazali, šta se dešava u stvarnosti. Čovjek, koji se obraća za pomoć gataču, direktno se obraća djavolu. Kao prvo, gatač koji provodi magične seanse počinje davati savjete kako da se postupa. I eto, čovjek počinje da pretvara u život učenje gatača. Obično to biva neko magično dejstvo i u stvari čovjek sam počinje da se bavi okultizmom. Naravno, moguće je da se poslije izvršenih rituala postigne neki uspijeh. Ali evo nesreće – čovjek koji zaboravlja na svog tvorca postao je vlasnik djavola i učinio je veliki grijeh narušivši zapovijest: „Ja sam tvoj Bog i ne imaj drugih Bogova osim mene“. Eto vam i odgovor na Vaše pitanje: to je istina - ali od djavola!

S poštovanjem, sveštenik Dionisij Svečnikov

Izvor: http://www.pravmir.ru/article_2586.html
Sa ruskog preveo: Petar Gvero, prof
09.01.2008.

Komentari: