OTAC MIHAILO APOSTOLOV – SAVREMEN
CRKVA NA KRSTU
Crkva u Bugarskoj otvara rane i iznosi spomen svojih najnovijih MuÄ?enika i Ispovjednika: iz patrijarÅ¡ijskog glasila «Crkoven vestnik» br 19, od 2. do 15. decembra 1997. prenosimo tekst o jednom od njih, ocu Mihailu Apostolovu, objavljen povodom desetogodiÅ¡njice od njegove ispovjedniÄ?ke konÄ?ine.
NeoÄ?ekivano za komuniste, Ä?etrdesetpetogodiÅ¡nji parohijski sveÅ¡tenik daje tvrd otpor svim njihovim skrnavljenjima i otvoreno ih izobliÄ?ava. On sam piÅ¡e i rasprostranjuje broÅ¡uru pod naslovom «Ima Boga!» skupa sa drugom crkvenom literaturom. Izsvjesno vrijeme vlasti su prinuÄ‘ene da trpe «popa-reakcionara» zbog njegove velike popularnosti i dokazane graÄ‘anske hrabrosti – jednom sapasava voz od neminovne katastrofe otkrivajući lomljenu Å¡inu, drugi put predaje državi pronaÄ‘eno zlato.
No Ä?im su sigurnije stali na noge, komunisti se ne kolebaju. Tokom 1958. godine otac Mihailo je uhapÅ¡en jer se navodno protivi rjeÅ¡enju mjesnih lasti u Deljanu da uzmu stare nadgrobne spomenika za pijaÄ?ni kantar. Pripisuju mu joÅ¡ hrpu gluposti: da drži tajno oružje u podrumu, da je na crkveno kube u Topolnici montirao radio.stanicu, i da Ä?uva «kontraraevolucionare». U kući mu ne nalaze ni Ä?auru, pomenuti hram nema jednostavno nema kubeta, a kao «banditi» su se pokazali dva izgladnjela demovilisana vojnika koje je dobri otac nahranio. Iako su lažna svjedoÄ?anstva o uÄ?injenim zalima oÄ?igledno propala, sveÅ¡tenik je osuÄ‘en na smrt; doi dok njemu bliski grozniÄ?avo trÄ?e po viÅ¡im instancama, mjesna partijska organizacija sela Deljan u punom sastavu tajno potpisuje molbu Vrhovnom sudu da potvrdi smrtnu presudu.
Ta podlos je otkrivena sluÄ?ajno . mjesni trakorista u opÅ¡tini nalazi indigo koriÅ¡ten pri kucanjuj molbe. Tada narod oba sela poÄ?inje potpisivanje molbe za pomilovanje njihovog parohijsko sveÅ¡tenika. No kada su bliski «popu buntovniku» stigli do glavnog prokurora, on zlobno izigrava da takav «neprijatelj naroda» zasluÄ?uje da bude odmah streljan. Vrhovni sud potvrÄ‘uje presudu.
U ćeliji na smrt osuÄ‘enih u Sofijskom centralnom zatvoru Ä?etrdeset duÅ¡a, nabijenih na dva zajedniÄ?ka ležaja, Ä?eka svoj poslednji Ä?as. Ubrzo otac Mihailo primećuje da mu posebno daju hranu. Kada je primi poÄ?inje damu se gadi, vrti mu se u glavi i povraća.
Jednog dana nepoznat povjek dolazi pred njega sa torbom voća i povrća. Upozorava ga da ne jede niÅ¡ta seb hljeba, zato Å¡to je nareÄ‘eno da ne izaÄ‘e živ odatle. SveÅ¡tenik ga pita za ime, a neobiÄ?an dobroÄ?initelj mu odgovara moli se za mene, a Bog zna ko sam.»
U meÄ‘evremenu, cijelo imanje mu je konfiskovano, a žena i petorica sinova – izbaÄ?eni na ulicu. Oni se meÄ‘utim oÄ?ajno bore za njegov život – piÅ¡u molbu za pomilovanje Prezidijumu Narodne skupÅ¡tine.
Angažovao se liÄ?no i Patrijar Kiril. Smrtna kazna se zamjenjuje doživotnim zatvorom i robijom u Belenu.
TeÅ¡ki fiziÄ?ki rad sveÅ¡tenika ne plaÅ¡i, jer je bio drvosjeÄ?a. OÅ¡iÅ¡an, obrijan, mnogo puta izlagan ponižejima i ruganju, on ne pada duhom. Uspijeva da se snabde sa nekim crkvnim priborom i tajno poÄ?inje daluži vaskrÅ¡nje bogosluženje. Jdnog Vaskrsa hodža iz ćelije iznad pozdravlja oca sa «Hristos voskrese» i bez greÅ¡ke pjeva vaskrÅ¡nji tropar – cijelu noć ga je sluÅ¡ao odozdo, te ga je nauÄ?io napamet!
Tokom l964. doživotni zatvorenik neoÄ?ekivano je amnestiran i postaje sveÅ¡tenik u gradu Rili. Njegov ubogi i tijesni stan pretvara se u istinski Avramov dom – budući unuk Ä?uvenog travara, otac Mihailo lijeÄ?i mnoge ljude.
Represija ga nije slomila i on se odluÄ?no suprostavlja prijetnjama i maltretiranju mjesnog partijskog sekretara. NeoÄ?ekovano malo dijete istog partijca teÅ¡ko oboljeva. OtpuÅ¡taju ga iz bolnice kao beznadežan sluÄ?aj. Jednog ranog jutra oÄ?ajni otac tajno ga ostvlja napragu sveÅ¡teniÄ?ke kuće. Otac Mihailo ga nosi u hram i krÅ¡tava. Kasnije, dijete ozdravljuje. Od tog dana partijski funkcioner postaje prvi zaÅ¡titnik rilskog sveÅ¡tenika preed vlastima.
Posljednjih dana života, osljepivÅ¡i i prikovan za postelju, protojerej Mihailo Apostolov prima monaÅ¡ki postrig. Devetog novembra 1988. je dan njegove konÄ?ine ovjenÄ?ao jedno stradalno žitije koje je zaslužilo da bude znano njegovim sunarodnicima.
Sa bugarskog:
Jeromonah Joakim (JovÄ?eski)
i Jeromonah Jovan (Ćulibrk)
Svetigora, godina 7, Br. 68-69, Sv. Simeon MirotoÄ?ivi 1998., str. 57
| | |
Postao 01/05 u 01:55 PM
|
Komentari:
Post poslije: STARAC JOAKIM IZ SVETE ANE
Post prije: Sinđel Nikodim Burakov: HRIŠĆANSKA LJUBAV JAČA OD SMRTI