NJEGOVO PREOSVEŠTENSTVO EPISKOP BANJOLUČKI GOSPODIN JEFREM
Kosovo je srpski Jerusalim, pa ako bi nam ga potopilo «more aravijsko», vratićemo ga, makar za dvije hiljade godina.
Kao pojedinci i kao narod nekad zaboravljamo ono što smo dužni uvijek imati na umu. Kada se god to dogodilo, plaćali smo skupu cijenu zaborava. Duhovni preporod se ne događa preko noći,
ali činjenica da se naši hramovi grade iz dobrovoljnih priloga naših vjernika govori da je taj preporod počeo.
Episkop banjalučki, Njegovo preosveštenstvo gospodin Jefrem, među vjernicima, ali i u široj javnosti važi za velikog graditelja. Poznavaoci vele da na području Banjolučke eparhije nikada nije građeno i obnavljano toliko hramova koliko u posljednjih nekoliko godina, a posebno u protekloj 2005. godini. Episkop Jefrem veli da su pro šla, kao i nekoliko poratnih, ali i predratnih godina, bile pokušaj da se uhvati korak sa vremenom, da se obnovi porušeno i izradi neizgrađeno. Želimo da na taj način obezbijedimo normalan crkveni život našim vjernicima da u sredini u kojoj žive, pored ostalih potrebnih sadržaja, imaju i sveti hram, kako bi mogli da zadovolje svoje duhovne potrebe i da praktično žive svojom vjerom, da se krštavaju, vjenčavaju, redovno učestvuju u svetoj liturgiji, ispovijedaju i pričešćuju, jednom riječju da obilato koriste sva sredstva našeg duhovnog uzrastanja svete tajne i molitvoslovlja, koja vode ka ostvarenju cilja i smisla našeg ovozemaljskog života zadobijanju Carstva nebeskog ističe gospodin Jefrem. Episkop banjolučki naglašava da je materijalna izgradnja ne samo znak, nego istinska posljedica procesa duhovnog buđenja i vraćanja našeg naroda svojoj pravoslavnoj vjeri. Vjera je po svojoj prirodi djelotvorna, ona nas ne ostavlja ravnodušnim, ona pokreće na djelovanje, ne samo u graditeljstvu nego u svim sferama djelatnosti ljudskog duha.
U nekim su se mjestima zvona sa pravoslavne crkve začula prvi put u istoriji.
Prije bih rekao da su pravoslavni hramovi izgrađeni i zvona se sa njih oglasila, ne prvi put u istoriji, nego prvi put u novije vrijeme, jer se u većini mjesta gradi tamo gdje su u davnoj ili novijoj istoriji postojali, pa usljed burnih tokova na še istorije, od neprijatelja porušeni i sada ih obnavljamo. Dovoljno je reći da na području naše Banjolučke eparhije imamo još šesnaest hramova u ruševinama iz Drugog svjetskog rata, čak i u Banjoj Luci, u današnjem naselju Paprikovac, a Saborni hram u centru grada još nije u potpunosti obnovljen. No, imamo hramova i na sasvim novim lokacijama, tamo gdje su se razvila nova gradska, prigradska i seoska naselja.
U nekoliko je pravoslavnih hramova proteklih ljeta sagrađeno na području Banjalučke eparhije, a koliko ih se još gradi?
Izgrađeno je ili obnovljeno nekoliko desetina hramova, a još toliko je u izgradnji. Međutim, to ni približno ne zadovoljava stvarne potrebe naših vjernika, posebno u gradskim i prigradskim sredinama, čiji intenzivni rast nije pratila gradnja hramova. Naši hramovi su relativno male građevine, sposobni da prime tek od 100 do 1.000 vjernika i da bismo zadovoljili potrebu, treba ih biti više. Naši gradovi koji broje po nekoliko desetina hiljada stanovnika imaju jedan ili dva hrama. Moramo se starati da na pet do deset hiljada ljudi imamo makar još jedan hram. Živjeli smo u vremenu u kome to nije bilo moguće ostvariti, ni u vremenu komunizma, posebno ne u toku nametnutog nam građanskog rata, pa teško i sada u ovom poslijeratnom, osiromašenom i obezna đenom vremenu. Ipak, ne možemo čekati skrštenih ruku, činimo i činićemo vi še nego što objektivno možemo.
Šta za naš narod znači imati crkve blizu svojih domova? Koliko je traga na Srbe ostavilo vrijeme duhovnog siromaš enja u kojem smo bili pola vijeka?
Imati sveti hram u svojoj sredini, znači imati mogućnost doći u njega. To je san, želja i potreba svakog vjernika. Mi pravoslavni smo snažno vezani za svoje hramove; bez hrama je teško, pa i nemoguće ostvariti punoću duhovnog života. Svete tajne i obredi obavljeni u hramu imaju posebnu snagu i dejstvo na dušu vjernika, otuda se centralno bogosluženje Pravoslavne crkve sveta liturgija, služi isključivo u hramu, a samo izuzetno na otvorenom prostoru, kao i sveto pričešće van hrama se dopušta samo u slučaju bolesti. Blizina hrama znači moguć nost ne samo da odrasli i snažni, već i stariji i nemoćni, a posebno djeca budu učesnici na molitvenim skupovima, prijesvega na svetim liturgijama. To smo obavezni omogućiti izgradnjom novih hramova.
Da li i koliko porodica, danas, predstavlja temelj iz kojeg potiču sve hrišćanske vrijednosti? Koliko briga ili nebriga roditelja utiče da djeca krenu pogrešnim putem?
Sami temelji hrišćanske porodice, koja je osnovna ćelija i Crkve i svakog društva, odavno su snažno uzdrmani. Relativno veliki procenat brakova se razvodi, ima i onih koji žive u neslozi. Na sreću, ipak je daleko najveći procenat onih koji čine srećne porodice, koje su pravi raj za podrastajuću djecu. U slučaju rastavljenih i nesložnih brakova posljedice po djecu su i teške i dugotrajne, odražavaju se i na njihovo djetinjstvo i vrlo često ostavljaju negativan učinak kroz cijeli život. Realno govoreći, moramo konstatovati da je većina sada šnjih mladih roditelja stasala u prošlom ateističkom režimu i da često nisu upućeni u hrišćanski život i pogled na svijet, pa u tom smislu nisu u mogućnosti da mnogo pomognu svojoj djeci. Većina takvih roditelja je toga svjesna i dobronamjerno roditeljski nastoje pomoći svojoj djeci. Tu, opet, vjeronauka u školi učini svoje, pa nerijetko djeca iz tak vih porodica, u oblasti vjere postaju mali učitelji svojim roditeljima. Roditelji moraju sačuvati djecu od «ulice» i njenog negativnog uticaja, jer jednom zarobljena ulicom, djeca se teško vraćaju pod nadzor i okrilje roditeljskog doma. Slobodno vrijeme djeca korisno mogu ispuniti n e samo odlaskom u crkvu, već i kulturnim aktivnostima kao što je horska pjesma, muzika, folklor i druge oplemenjujuće vještine i aktivnosti.
Moderni čovjek danas neminovno potpada pod uticaj raznih oblika masovne kulture, koji nam često ne donose mnogo dobra. Koliko, prihvatanjem poroka ovog vremena, razgra đujemo sebe kao narod, odričemo se svoga jezika, vjere i kulture?
Za oblikovanje duhovne i nacionalne svijesti jednog naroda svakako veliku odgovornost ima njegova Crkva, ali i drugi društveni faktori, na prvom mjestu mas mediji. Crkva pokušava da uradi svoj dio posla, ali njene mogućnosti su, iz poznatih razloga, daleko od stvarne potrebe. Najuticajniji medij televizija je očigledno globalizacijski usmjeren, kontrolisan i ciljno orijentisan negativnim uticaje na duhovno biće ovog naroda, njegovu istoriju i kulturu, posebno pismo i jezik. Ako je u pitanju neznanje, onda je ono nedozvoljivo, ako se radi o svjesnom činjenju nedopustivog zla sopstvenom narodu, onda ono treba biti jasno osuđeno.
Tamo gdje je ugrožen jezik jednog naroda, najdirektnije je ugrožen i sam narod. Naše pismo ćirilica, koje je više od jednog milenijuma prisutno na ovom prostoru skoro da je prognano iz javnog života, ne samo ovdje nego i u Beogradu; zapravo, otuda nam i dolaze negativni pristupi globalizaciji kao procesu.
Hrišćanski je praštati, ali Srbi, izgleda, i praštaju i zaboravljaju. Zašto zaboravljamo svoju prošlost, odričemo se svojih korijena, ponavljamo greške koje su nas skupo koštale?
Da, opraštati smo dužni jer kako mi opraštamo dužnicima svojim, tako će i nama oprostiti Bog, kaže se u Molitvi Gospodnjoj. Sa druge strane, Gospod od nas traži mudrost zmije i bezazlenost goluba. Nikako ne naivnost i nehatnu zaboravnost. Registrovanje i pamćenje istorijskih događaja i ličnih do življaja je veliki Božji dar, dat svakom čovjeku, radi izvlačenja potrebne pouke i poruke kako bi se pozitivno njegovalo i ponavljalo, a ono što je loše otklonilo i izbjeglo. Pamćenje ne smije biti zlopamćenje radi osvete nego radi izvođenja odgovarajuće pouke. Istina je da mi kao pojedinci i kao narod ponekad zaboravljamo i zanemarujemo i ono što smo dužni uvijek imati na umu. Kada se god to dogodi, vraćalo nam se kao bumerang i plaćali smo skupu cijenu zaborava. Ništa od potrebnog nemamo pravo zaboraviti, ne samo radi sebe, nego i radi generacija koje dolaze.
Koliko je čuvenog graditeljskog i zadužbinarskog duha preživjelo u našem narodu?
Koliko su vjernici Banjolučke eparhije pomagali i pomažu gradnju svojih bogomolja?
Zadužbinarski duh, koji je kroz vijekove krasio srpski narod, ne samo da je živ nego je, reklo bi se, u blagom usponu i to na čitavom srpskom duhovnom prostoru, pa i kod nas u Banjoluč koj eparhiji. Zapravo, moglo bi se reći da je zadužbinar sav naš narod jer u vrlo visokom procentu materijalno podržava izgradnju i održavanje naših hramova. U stvari, jedini izvor iz koga se hramovi grade su dobrovoljni prilozi naših vjernika. Moramo pomenuti i dio uspješnih privrednika koji nas podržavaju, pa čak i petoricu domaćina koji vlastitim sredstvima grade hramove. Imena ćemo im objaviti na dan osveštanja njihovih zadužbina.
Da li će sve što smo izgradili i što gradimo donijeti preokret u duhovnoj obnovi Srba na ovom prostoru. Koliko je ovo vrijeme značajno i za nas, ali i za buduća pokoljenja?
Ti rezultati već su sada vidljivi, ali duhovni preporod je proces koji se ne događa preko noći. činjenica da narod gradi svete hramove je dokaz, jasan motiv i svijest da su nam hramovi potrebni. Svaki novi izgrađeni hram već na prvoj svetoj liturgiji biva mali da primi sve vjernike koji dođu. Kako proces duhovnog preporoda ide postepeno, tako i Crkva kao institucija, materijalno i kadrovski jača i nastoji da rije ši narasle potrebe duhovno probuđ enog naroda. Ova nastojanja Crkve i sadašnje generacije vjernika u punoj mjeri će se odraziti na generacije koje dolaze, jer će odrastati u blagotvornom i blagodatnom ambijentu svetoga hrama od najranije mladosti.
Ima li u Banjolučkoj eparhiji mjesta u kojima su prije nekoliko vijekova postojale naše svetinje, koje su zbog nesrećnih istorijskih okolnosti srušene i nikad poslije nisu ponovo izgrađene?
Takvih mjesta ima više na cijelom području naše Eparhije. Već sam pomenuo da samo iz Drugog svjetskog rata imamo 16 hramova u ruševinama. Ako idemo dublje u istoriju, poznati su nam davno porušeni srednjovjekovni manastiri: Đurđevac, Miloševac kod Prijedora, Karanovac kod Gradiške, Osovica između Kobaša i Prnjavora. Jedan od tih porušenih manastira u XVII vijeku je i manastir Stuplje, posvećen Svetom arhangelu Mihailu, čija rekonstrukcija je u toku. Naš prostor je pun geografskih toponima kao što su: crkvina, crkvište, klisina (od grčke riječ i eklisia, što znači crkva) i drugi koji nedvosmisleno ukazuju da je tu nekada postojao vjerski objekat. Svi objekti za koje znamo da su postojali, a danas postoji potreba naroda za njima, u planu su da budu obnovljeni. Čest je problem da su ti lokaliteti danas zauzeti drugim objektima i najčešće nisu vlasništvo Crkve, pa se obnova i time usložnjava i odgađa na duže vrijeme. Crkva, kao i narod, živi u kontinuitetu i ako Bog da, nadamo se da će se porušeno obnoviti, a neizgrađeno izgraditi.
Koliko je teško bilo obezbijediti zemljište, dozvolu za gradnju, pronaći dobrotvore i započeti radove u svim mjestima Eparhije u kojima se grade ili su izgrađeni hramovi?
Poteškoća je bilo mnogo, različito od opštine do opštine. Posebnih problema imali smo u gradovima gdje su se aselja razvijala, a urbanisti nisu predvidjeli izgradnju vjerskih objekata. U takvoj situaciji, objektivn o, bilo je teško naći slobodnu lokaciju koja bi ispunjavala uslove za izgradnju hrama. Kada se i pronalazio prostor, slijedili su dministrativni propisi i barijere koje je vrlo teško savladati. Ponekada je ta procedura trajala i nekoliko godina, da bi nam na kraju saopš tili da je predmet nestao, pa se počinjalo iznova. Placeve za nove hramove smo uglavnom kupovali od privatnih lica; bilo je slučajeva da su to bili pokloni pojedinih vjernika ili, vrlo rijetko, dodjeljivani od nadležnih opštinskih organa. Ponekad smo morali kupovati privatni posjed sa kućom i domaćinstvom, da bismo uklanjanjem postojećih objekata dobili slobodnu parcelu za gradnju hrama. Ovo je najteži, ali ponekad jedini način da se dođe do građevinske parcele. Sa pravom se nadamo da će stupanjem na snagu novog Zakona o položaju vjerskih zajednica makar dio ovih problema biti bolje regulisan.
Godina koja je nastupila bi će puna velikih iskušenja za naš narod. Prije svega, rješavaće se sudbina Kosova i Metohije, naše državne i duhovne kolijevke; Crna Gora ide na referendum o osamostaljenju; ovdje smo na pragu promjena Ustava BiH. Na koji način prebroditi ova «uzburkana mora»?
Bura na našem «moru» kao da se ne stišava i, nažalost, ishod se ne vidi, iako se da naslutiti. Svjetski moćnici svoj plan ostvaruju i po cijenu rasijecanja našeg živog nacionalnog tkiva. Oni su ovdje došli da ostanu, a ne mogu ostati ako od nas ne naprave ezličnu amorfnu masu koju mogu oblikovati po svojoj želji. Zato sve što im se čini veliko
oni sitne unutrašnjim diobama. Jugoslavija je bila velika za Evropu, a Srbija za Balkan, potaman su im «banana državice» koje okreću jedne protiv drugih i tako upravljaju po principu «zavadi pa vladaj». Ako bude pravde i obzira, diplomatske i političke časti i poštenja, teško bi se moglo dovoditi u pitanje Kosovo i Metohija, kolijevka srpske duhovnosti i državnosti. Tamo je manastir Pećka patrijaršija, zvanič no sjedište srpskog patrijarha, tamo su naši istorijski manastiri, od kojih neki pod za štitom Uneska, kao vrhunski dometi svjetske, ali prije svega naše, duhovne i kulturne baštine. To je srpski Jerusalim, pa ako bi ga nam potopilo «more aravijsko», vratićemo ga makar za dvije hiljade godina. Nije li tako bilo i sa svetim gradom Jerusalimom? Što se tiče naše Crne Gore i njihovih dilema ko su i šta su, nekim umnim Crnogorcima sugerisao sam da po tom pitanju konsultuju svoje najumnije glave: Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, Marka Miljanova i druge, pa ako imaju snage, neka ih poslušaju, ako ne, neka postupe po vlastitom umu. Ovdje je očigledno država potrebna za neka druga pokrić a. Kada su u pitanju naše tzv. ustavne promjene, one idu po principu svega što se kod nas mijenjalo i donosilo: pritisci, ucjene, smjene, nametanja, prijetnje i ko zna šta sve ne, juriš ka cilju ne birajući sredstva. Oni pripadaju svom kulturnom i duhovnom krugu, kod kojih cilj opravdava sredstvo. Ko, kako i po koju cijenu će ispravljati njihove greške i poigravanja sa ovim narodima, nikoga očigledno nije briga. Kao čovjek vjere, na kraju ipak moram konstatovati: Živ je Bog naš živjeće i ovaj narod, vijekovi patnji su ga naučili da preživi i u najtežim nedaćama.
BANJA LUKA
U Banjoj Luci i okolnim selima, mnogo se gradilo prošlog ljeta. Kako je moguće da je najve ći grad Srpske doskora imao samo dvije pravoslavne crkve? Moguće je jer su nam hramovi s jedne strane nasilno rušeni, a sa druge strane nisu dozvoljavali obnovu i izgradnju. Samo u posljednjih sto godina pravoslavni Srbi su na području ovoga grada izgradili šest hramova, a imali su samo dva. Rušitelji su bili brži, a graditelji uporniji da obnove i izgrade. Dolaskom bezbožničke komunističke vlasti, iako je grad dinamično rastao, dozvole za gradnju hramova nisu izdavane niti urbanističkim planovima predviđane. Računalo se «da će religija odumrijeti», kako su tadašnji ideolozi govorili. Tako nam se dogodilo da je naš grad, od gotovo 300 hiljada ljudi, dočekao XXI vijek sa samo dva pravoslavna hrama. No, kao što znate, ispravljanje te nepravde je počelo i nastojaćemo da taj pozitivni proces uspje šno teče i da se dovede do kraja da svakom pravoslavnom vjerniku bude dostupan sveti hram. To će se desiti kada svako gradsko naselje bude imalo svoju bogomolju.
POROCI
Odsustvo hrama i Crkve kao duhovne zajednice i njenog blagotvornog i oplemenjujućeg uticaja, nažalost, gurnulo je dio naše omladine u naručje, bolje reći otvorene čeljusti, totalitarnih razornih sekti, droge, alkohola i nemorala. Za to smo krivi svi: i roditeljski dom, i Crkva, i škola, i dru štvo uopšte, a posebno mediji.
Mladost je u suštini bujna, čedna i poletna, puna mladalač kih snova i ideala, na koje traži pravilan odgovor i usmjerenje. Crkva tu može učiniti mnogo i na to je pozvana. Sam Gospod Isus Hristos pokazao je to svojim primjerom blagosloviv ši djecu i rekavši «ne branite im da dolaze k meni jer je takvih Carstvo nebesko». Carstvo nebesko je zadano svima, ali se počinje ostvarivati od rane mladosti.
Ako dušu djeteta ispunimo dobrim i plemenitim sadržajem, ako u njegovo srce usadimo osnovne hrišćanske moralne pouke, samopoštovanje i poštovanje prema drugima i ljubav prema Bogu i bližnjemu, ono će postati imuno na negativne uticaje. Nadamo se da će pravoslavna vjeronauka, koja se u osnovnim školama održava kao redovan predmet, ali i hramovi koji su već postali mjesto okupljanja i molitve, snažno pomoći mladim ljudima da hrišćanski osmisle svoj život, da se vežu za neprolazne vrijednosti i tako pravilno usmjere svoju mladalačku energiju ka ostvarenju pozitivnih vrijednosti.
Gorana Stanarević
Snježana Milanković
Izvor: “Glas plus”, 26. - 27.01.2006.
| | |
Postao 02/08 u 04:25 PM
|
Komentari:
Post poslije: PISARI ZLATNIH SLOVA
Post prije: NE TREBA GUBITI VREME NA SLOBODI